Kako je to kad dođeš studirati u neki veći grad

Kako sam zbog faksa došla u Zagreb, a zbog ljubavi se vratila u rodni kraj


Dolores Drvodelić
04.09.2017.11:20
Kako sam zbog faksa došla u Zagreb, a zbog ljubavi se vratila u rodni kraj
Privatna fotografija

sažeto

Ne paničarite, na kraju uvijek sve ispadne sasvim dobro


Dolores Drvodelić
04.09.2017.11:20

S početkom nove školske godine nazire se i početak nove akademske. Studenti viših godina već su se lagano uljuljali u taj, bitno drugačiji, način života od onog na koji su bili naviknuti, a to je nešto s čim se ovogodišnji brucoši tek trebaju suočiti. Među najvećim je i najtežim koracima za dobar dio studenata - preseljenje.

Prije šest godina upisala sam fakultet u Zagrebu, koji je od mog rodnog grada udaljen nešto više od pedeset kilometara. 'Grad duhova', kako ga u posljednje vrijeme nazivaju, za mene je, kao lokalpatriota, najbolji grad na svijetu. Međutim, za razliku od nezanemarivog broja studenata iz Siska, koji su svakodnevno na predavanja putovali vlakom, ja sam se preselila u naš glavni grad. Odmah ispod Vinogradske bolnice, četiri tramvajske stanice od glavnog grada, s Britancem na putu i faksom u širem centru grada, stan u Zagrebu ubrzo mi je postao kao pravi dom. A da toga nisam bila svjesna.

Studenti iz Siska poprilično se razlikuju od onih iz Dalmacije, Istre ili Slavonije. Nama je blizina Zagreba ujedno i pogodnost i prokletstvo. Mi smo, za razliku od svih drugih, mogli sjesti na bus ili vlak kad god bi nam se pokvario zub ili nam se jako jela mamina paradajz juha. Dok se Slavoncima, Dalmatincima i drugima koji su prevalili dugačak put da bi došli studirati, nije isplatilo odlaziti kući ako ne bi imali najmanje tri slobodna dana od predavanja, Siščani bi na svaki znak nostalgije za domom odjurili kući.

Isto je bilo i meni, kad god bih pala neki ispit, posvađala se s cimericama ili bi mi jednostavno bio neki loš dan, sjela bih na vlak i zalegla na mamin kauč, dok me dosada ne bi otjerala u Zagreb. Svaki sam vikend išla doma, jer mi je trebala tračerska kava s najboljom prijateljicom ili pivo s ekipom. S vremenom sam mislila da ne pripadam nigdje, ali nisam ni shvaćala da srastam s novim okolnostima svaki dan, a da se samostalnost, koju sam i ranije izgradila trčeći posvuda s ključem oko vrata, sada već duboko usadila u meni. Tijekom šest godina stanovanja u stanu pod Vinogradskom, izmijenilo se šest različitih cimerica, od kojih su dvije sa mnom živjele zadnje dvije godine. Nije bilo savršeno, to sigurno. Svađe bi izbijale oko sitnica poput pranja suđa, ali radi te je nepristrane i neosuđujuće podrške svaka razmirica bila vrijedna. Nije lako spojiti dva karaktera, koji nisu romantično zaljubljeni, pod isti krov, a kamoli tri ili četiri. No navikneš se. Shvatiš da su to sve gluposti i da je uvijek bolje kad se male ruke slože. I da je 'cimerovanje' jedan od najboljih oblika suživota koji se svakako isplati probati.

U međuvremenu sam se i zaposlila, ovako, studentski al' u struci. U Zagrebu. Dvadeset minuta od tog stana na Črnkasu. U kojem sam živjela s tim cimericama od podrške. I sve ostavila iza sebe, ne bi li se vratila u Sisak. Iz ljubavi. Zajedno smo, bit će pred zimu, pet godina. Naučili smo što znači biti u vezi na daljinu, a uselili smo se zajedno u stan, bez da smo vidjeli što to znači biti u vezi 'na blizinu'. Od tad je prošlo mjesec dana i jako nam je lijepo. Troje nas je. On i ja i mačak, koji me voli više nego njega. I zvuči i izgleda kao idila. I je idila. Onih četiri do pet sati, kojih budna provedem doma. Sve je savršeno dok ne zazvoni budilica u 5 i 25. Ej, 5 i 25. Ne dramatiziram bezveze. Teško mi je ustati i u sedam, a kamoli u 5 i 25. Onda sjedam u prepun vlak i gotovo sat vremena vožnje prođe mi u nekoj magli. Na posao dolazim i 40 minuta ranije no što bi trebala, jer mi tako dođe vlak. Znam, naviknut ću se. Znam, ljudi tako rade i funkcioniraju godinama. Znam, sve je to toga vrijedno.

Privatan album

Ali istina je da dio mene i dalje nije siguran da sam donijela dobru odluku. Uvijek sam mislila da ne možeš donijeti pravu odluku, ako nešto nisi prohodao u vlastitim cipelama, a koliko god vjerovala u to da ću se za godinu ili pet smijati ovoj sumnji, mislim da neće biti kraj svijeta ni ako se opet vratim. Taj put u Zagreb.

No, vratimo se svima vama koji ove jeseni dolazite u Zagreb/Rijeku/Split/Osijek/Zadar/neki drugi grad u kojem počinjete studirati. Nama 'došljacima' domaći su uvijek zavidjeli zbog te naše novostečene 'slobode'. Daleko od staraca koji u ranojutarnje sate provjeravaju spavate li u svom krevetu ili još uvijek negdje po vani 'zatvarate' klubove i kafiće, bez vidnog nadzora i s, odjednom, povećom količinom novca uživali smo u zagrebačkom iskustvu. Vrlo brzo shvatili smo da je ta poveća količina novca namijenjena raspoređivanju na tjedan ili mjesec dana, a da tulumarenje po vani nije baš kul, kad shvatite da se zbog mamurluka niste pojavili na već trećem predavanju iz kolegija na kojem su dolasci na predavanja obaveza.

Kako god turbulentni i kaotični prvi tjedni i mjeseci u novoj, najčešće većoj, sredini bili, pravu ravnotežu nije teško naći. A kada je pronađete, sve vrlo brzo sjedne na svoje mjesto. Zato, zavežite se i - uživajte!

Zagreb

studenti

preseljenje

studiranje

nova okolina

Podijeli članak