100POSTO IZAZOV

Moj jedan dan bez mobitela ili kako sam imala osjećaj da nemam ruku


Iris Hazler
21.10.2017.17:00
Moj jedan dan bez mobitela ili kako sam imala osjećaj da nemam ruku
Privatna arhiva

sažeto

U samo 24 sata sam shvatila koliko sam ovisna o mobitelu i koliko vremena gubim provodeći na njemu


Iris Hazler
21.10.2017.17:00

Sve je počelo kao nevini prijedlog urednice da provedem 24 sata bez mobitela. Bez trunke razmišljanja sam prihvatila jer sami si mislila ''pa to bar nije problem''. Ionako telefoniram samo s mamom i dvije frendice, WhatsApp koristim tu i tamo, Viber isto, a o SMS-u da ne pričam. Ali, Instagram i forumi i vijesti, eh, Internet je već druga stvar.

Dogovor je bio da se smijem služiti Facebookom i njegovim Messengereom, ali samo preko kompjutera i to jer se preko njega odvija velik dio posla i poslovnih dogovora.

Eksperiment je počeo u srijedu u 22 sata. I ok sam, chillam… Ali samo prvih pola sata. Ruka automatski odlazi prema mobitelu, čista mehanika navike. Uspješno se odupirem i uzimam knjigu koju mi je posudila moja draga uredska kolegica Ines. Gutam sadržaj, fantastična je, upija te potpuno. Bacim pogled na sat (u kuhinji, pravi zidni), vidim da je 23:40 i zaključujem da moram na spavanje.

 Privatna arhiva

Prva prepreka – nema alarma na mobitelu. Fak, što sad? Muž putuje u cik zore i nema šanse da me budi u pola 6, ali ok je jer radim popodnevnu smjenu od 15. Sjetim se da moj najgenijalniji sat na Stormtroopera ima alarm i namještam ga u 7. Zašto tako rano? Pa dolazi mi prijateljica iz Bjelovara koja će ostati kod mene par dana. Neće me zvati ni slati poruke kad dođe, već će sjesti na zvono. I u 7 zaista krešti alarm onim iritantnim zvukom koji nas je budio prije ere mobitela i glazbe anđeleka. Lupam Stormija po glavi i okrećem se nastavljajući spavati snom pravednika. Nema snoozea, a ja sam snooze djevojka. Panično me vlastita psiha budi u pola 9, ok je, Lana još nije stigla. I sreća da radim popodne, jer bi ovo bilo opako kašnjenje.

Ustajem, slažem doručak i kuham kavu. I luda sam jer nema moje jutarnje rutine, čitanja vijesti, portala i foruma te obilazak Instagrama uz kavu. Ništa, uzimam knjigu i potpuno se ufuravam u sadržaj. Za nekoliko minuta zvoni netko na vratima, stigla je! Pijemo kavu, pričamo, tračamo, babe prave. Ali nema selfija, Insta Storiesa, zabilježavanja trenutka jer – nemam mobitel. Lana mi vadi mast, roka po fejsu i porukama, slika Scully aka najslađu mačku na svijetu i ruga se mom tehnološkom hendikepu.

Ok, izdržim, Lana odlazi u grad, ostajem sama. Gledam mobitel, gleda on mene, pokazujem mu srednji prst i vraćam se knjizi. Toliko je dobra da se dva i pol sata ne odvajam.

Privatna arhiva

Op, vrijeme je za ručak i odlazak na posao.

Tramvaj, buka, hrpa ljudi. Ja nemam slušalice, ne mogu se isključiti od strava razgovora dvije srednjoškolke koje planiraju vikend na cajkama. Ok, gledam kroz prozor, lijep je dan, ljudi, Zagreb najdivniji (tješim se, gledaj arhitekturu).

Inače u tramvaju uvijek pustim omiljenu glazbu na slušalice i surfam tražeći vijesti i zanimljivosti za posao. Provjeravam mailove i radim psihičku pripremu za radni dan. Ovako – štanga.

Dolazim na posao, palim komp, na Fejsu sedam poruka, sve bitne, neke za posao, neke privatne. Odgovaram na najvažnije, ostalo bacam ignore jer – samo osnovno. Dobro je, držim se, nemam potrebu ni pogledati mobitel. Sva sam ponosna na sebe i onda shvatim da idem do WC-a s mobitelom u rukama. Kao da se čarolijom tamo stvorio, evo ne znam.

Sreća je što sam imala dosta posla pa nisam ni mogla previše zujati po tom pametnom stvoru, ali u pauzama među člancima, inače sam uvijek malo bacila oko na Instagram. Da, ovisna sam o njemu, nije me sram i osuđujte me. Ovako, nema Instagrama, nema stalkanja (svi to radimo, nemojte mi se praviti fini!).

Polako prolazi vrijeme, lagano se smjena bliži kraju, još malo pa su 22 sata. To, izdržala si! Napokon pogledam ekran, nakon 24 sata. Naravno, osam poruka na WhatsAppu (8?!), 19 mailova (na poslu samo pristup gmailu i službenom), sedam poruka na Instagramu i šest neodgovorenih poziva. Nikad nisam bila traženija nego kad sam bila nedostupna. Ironije li.

Privatna arhiva

Nakon 24 sata bez moba, ipak shvaćam da sam potpuno ovisna o njemu. I to je stvarno užasno, tužno i površno. Odlaziš na WC - nosiš mob, sjediš/stojiš u tramvaju i piljiš u mob, ideš na pauzu i pola vremena provedeš na mobu. Ali ne zbog njegove primarne funkcije, poziva jelte, već jer je navika. Glupa navika koja troši vrijeme u roku keks.

Tako da, iako sam imala osjećaj kao da mi fali ruka, odluka je da od sada što manje vremena drndam po mobitelu, a više uživam u ovom stvarnom svijetu oko sebe. Patetika, znam, što ću.

P.S. Sve fotke su nastale naknadno, nisam varala! :)

Instagram

knjiga

mobitel

Bubble izazov

jedan dan bez mobitela

slobodno vrijeme

Podijeli članak