Kod Tonija Politea, kolekcionara, galerista i autora likovnih plakata, toliko je zanimljivih predmeta da se posjetitelju lako zavrti u glavi, kao i od svih nonšalantno usput ispričanih anegdota koje ima s povijesnim ličnostima što ih je u životu sreo. Razni su detalji uređenja i iznenađenja, jer kao da živi u depou nekog muzeja kojim smo slobodno lutali. I tako smo u njegovu studiju u Medulićevoj zazujali pred gomilom zanimljivosti: Vidi one igračke iz 60-ih! I Samoborkine vaze! Gle plakate iz 70-ih! I fotke Tita, Tuđmana! I Tita s pudlicom! ... Pritom, Toni baš ne čuje dobro, još od djetinjstva, pa nam je asistirao njegov prijatelj, povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović. Bilo je to veselo, pomalo, kako bi rekli mladi danas, "goofy" druženje, s puno neprepričljivog šarma.
JEDAN STE OD RIJETKIH HRVATSKIH DONATORA MoMA-e u NEW YORKU.
"Donirao sam im najvažnije plakate Borisa Bućana i od tada imam stalnu iskaznicu MOMA-e."
IMATE LI OVDJE NEŠTO ŠTO VAS PODSJEĆA NA TO?
"Ovaj dokument s popisom i potvrdom o primitku. Na dnu svakog plakata navedena je ‘Zbirka Politeo‘ kao donator."
ZA BUĆANA STE, ODMAH KAD STE SE UPOZNALI, ZNALI DA ĆE BITI VELIKO IME?
"Od prvog dana sam znao da će biti tako dobar i popularan. Bili smo k‘o prst i nokat. Upoznali smo se u Primijenjenoj, on je bio stariji par godina. Meni je profesor bio Ivo Grbić, koji je u jednom trenutku radio plakat za predstavu ‘Julije Cezar‘, a Bućan je u isto vrijeme radio plakat ‘Prodana nevjesta‘ za HNK. Jednom, u razredu nisam čuo da je Grbić iza mene i govorio sam kako je njegov plakat dosadan, a Bućanov pravi. Čuo me i nije mi to oprostio, zaključio mi je četiri na diplomskom radu, iako sam bio najbolji tada na grafici... Bućanu sam poslije radio prvu grafičku mapu i prvi multipl ‘Žar ptica‘. I glumca Jean-Paula Belmonda, s kojim sam se družio u Parizu, oduševila je Bućanova mapa kada sam je izložio u Grand Palaisu. On je i njezin prvi kupac."
IMATE DIVNU KOLEKCIJU VAZA...
"To su Samoborkine vaze i nešto murana. Ove godine u Slovenskom klubu u Zagrebu organizirat ćemo izložbu slovenske Keramičke industrije Liboje - KIL. Trenutno radim na međunarodnoj grafičkoj mapi. Nakon mape o Lorci, na kojoj je sudjelovalo pedeset važnih umjetnika, poput Armana, Christa, Vedove, Berrocala, izdat ću mapu o Brechtu."
KAŽE FEĐA DA STE UPOZNALI I JACQUELINE KENNEDY...
"Kad sam imao 13 godina! Bio sam u Starom Gradu na Hvaru i ugledali smo brod Queen Elizabeth. I malo kasnije dva patrolna čamca stigla su na rivu. Bilo je to 22. kolovoza, godinu nakon ubojstva Kennedyja. Dotrčao sam prema njima, Jacquelina je, sjećam se, imala krasnu bisernu ogrlicu i ponudio sam se da ih odvedem u Hektorovićev ribnjak. Bila je na brodu tada gošća svoje sestre, princeze Lee Radziwill. Kad se vraćala na čamac, donio sam joj granu magnolije. I onda, mnogo godina kasnije, kad sam bio u New Yorku, vidio sam da se pred njenom kućom postavljaju kamere, očekivalo se da će preminuti. Nakon nekog vremena, kad sam bio u Washingtonu, na grobu sam joj ostavio licitarsko srce."
ŠTO JE U OVIM REGISTRATORIMA?
"To su fotografije Tita koje mi je prepustio Berislav Badurina, posljednji šef Titova kabineta. Pokazat ću vam ih nekoliko, ali samo za vas. Evo tu i Titov govor u Havani kad je bio kod Castra 4. rujna 1979. I mnogi drugi njegovi govori. Dosta fotografija sam dao Tvrtku Jakovini. A imam i zbirku Titovih jelovnika."
A OVAJ ORDEN?
"To je sjevernokorejski orden 2. reda, koji je dodijelio Kim Il-sung. Dodijelio ga je 1977. godine predstavnicima Vijetnama, Koreje i Jugoslavije, i postoji samo taj jedan. Kad sam nekom zgodom u Splitu jednom doktoru kolekcionaru ordenja spomenuo da ga imam, samo je ustao i pitao: ‘Koliko?‘ Još je tu kod mene (smije se)."
KOJI VAM JE NAJDRAŽI PREDMET?
"Iz mog djetinjstva - auto. Kad sam imao šest godina, stigao je iz Amerike iz Arizone, gdje je živio stariji brat moje bake Joške, kojeg nikad nije vidjela. Ima i oko toga anegdota. Kad sam bio kasnije u Arizoni, uzeo sam jedan kamen i odnio ga u Zagreb baki na grob... od njezina brata kojega nije upoznala."
ZANIMLJIVO KAKO POVEZUJETE SVE U PRIČU...
"Kako sam gluh, i to 84 posto, od svoje treće godine, uvijek komuniciram detaljima. Bio sam jedan od prvih đaka kod Petra Guberine u Suvagu. Bilo je i oko toga anegdota. Kako sam znao čitati s usana, kao mladić, na Hvaru, bio bih sa svojim prijateljima na plesnjacima u hotelu Helios. Tako bih iz daljine znao pročitati što cure pričaju o nama. Osim ako nisu bile Njemice..."
KOJI JE VAŠ STIL ODIJEVANJA?
"Fine lanene košulje i lanena odjela, ponekad i zgužvana baš kako ih je i Aristotle Onassis nosio, s mokasinama Ferragamo. Za rođendan mi je prijatelj Mimi Rakočević poklonio predivnu košulju Loro Piana."
IMATE MNOGO FOTOGRAFIJA S UMJETNICIMA, ČITAVU ARHIVU...
"Ne samo to nego i avione koje su oslikali umjetnici… Već više od trideset godina sakupljam te avione, a kada sam od Grada Zagreba tražio prostor, jedan visoki gradski dužnosnik je sam počeo skupljati autorske avione. Prostor, naravno, nisam dobio. Kako kaže Tesla: ‘Nije mi žao što kradu moje ideje, nego što nemaju svoje.‘ A ove će godine biti izložba aviona iz moje zbirke u Muzeju Matija Skurjeni, povodom 120 godina prvog leta."
HRELIĆ VS. BRITANAC?
"Uvijek Hrelić."
ŠTO STE ZADNJE ZANIMLJIVO TAMO PRONAŠLI?
"Katalog Zagrebačkog salona iz 1973. godine, baš onog kad sam i ja izlagao. Imao sam samo 21 godinu. Napravio sam plakat Jimija Hendrixa. Potražit ću ga... evo. Da, istina, trebalo bi ga reprintati. Taj plakat je, inače, otkupio MUO."
OVAJ PROSTOR U KOJEM SMO SAD, TO BAŠ I NIJE VAŠ STAN?
"To je moj haiku svijet. Tu je i moj muzej dizajna i veselja. Jer svaki dizajn je nostalgija. Imam spremišta na šest mjesta, 600 kutija. Kad na to pomislim, odmah mi skoči tlak."
OVO JE VAŠA VIZITKA NA KOJOJ STE S TITOM?
"Kad sam imao prvi svoj prostor u Ulici Ivana Gorana Kovačića, pri njegovu čišćenju našao sam jedan zanimljiv portret Tita, njemački crtež prema kojem su tiskani leci u Drugom svjetskom ratu. I tako jedan dan nisam imao što raditi i odlučio sam s prijateljem odnijeti mu taj portret, baš je bio u Kumrovcu jer je otvarao školu svoje majke u Sloveniji. Prošli smo barikade i došli nekako pred vilu s tim portretom u vrećici. Naišao je upravo Berislav Badurina, tada smo se upoznali, uglavnom, pozvali su me gore i čekao sam na terasi. Prvoj je došla Milka Planinc, odjednom ide pudlica pa Tito. Primio me srdačno, bilo mu je drago, pričao sam mu da sam slobodni umjetnik. Da zarađujem k‘o ribari i kurve, nema čvrstog plana. Ostali smo skoro tri sata tamo. Bilo je to 1979. godine. On se na toj slici smije, kasnije sam čuo da mu je bilo jako drago što mu je došao netko od hrvatske omladine. Taj portret koji sam pronašao sad je u njegovu Muzeju 25. maj."
A FRANJO TUĐMAN? IMATE LI I S NJIM NEKU ANEGDOTU?
"Naravno, za prvu proslavu Oluje u Kninu spakirali smo u sanduke municije, umjesto granata, boce vina s autorski naslikanim etiketama naših umjetnika. Tuđman se oduševio kad ih je vidio. Pitao me: ‘Toni, hoćeš moći nešto zaraditi s tim projektom?‘ Na kraju ih je njegov kabinet sve kupio. Tuđman je poludio za njima i masovno ih je slao državnicima na poklon i poklanjao ih američkim generalima koji su bili tu. Trebala je čitava logistika da to napravimo u većem broju, što nije bio izvorni plan, nekoliko mjeseci smo intenzivno radili. To smo general Ivan Tolj i ja osmislili, on je bio pjesnik i napisao je par prigodnih stihova. Sudjelovalo je 35 naših slikara, a vina je odabrao Veljko Barbieri."
KOJE TO CIGARETE PUŠITE?
"Japanske, American Spirit, donio mi ih je prijatelj."
