Treba li fotograf biti samo svjedok koji bilježi ili se involvirati ne bi li, ako treba, zaštitio subjekte svoje profesionalne znatiželje, promijenio neku tešku, tragičnu situaciju? Je li fotograf, ako ne reagira, djelomice i sam odgovoran za ono što se događa ispred njegova objektiva?
Ruska fotografkinja Irina Popova naišla je na snažnu osudu javnosti jer je, radeći na fotoeseju o obitelji u kojoj su roditelji ovisnici, svjesno ignorirala teške uvjete u kojima je s uglavnom pijanim ili drogiranim roditeljima živjela njihova tada dvogodišnja kći. Fotografije su nastale još 2008., a zgražanje su izazvale bitno kasnije, kad su objavljene na internetu.
Popova je, priča, projekt počela s namjerom da fotografira - osjećaje. U 2 sata ujutro na ulicama Sankt Peterburga slučajno je ugledala pijanu Lilju kako urinira, a pokraj nje, usnula u kolicima, bila je djevojčica. Upitala je može li je fotografirati, a potom ju je Lilja pozvala u svoj stan. Na kraju se, u dogovoru s Liljom i njezinim suprugom Pašom, fotografkinja privremeno uselila u stan te provela s njima petnaestak dana, snimajući seriju fotografija kojima je dokumentirala život obitelji. Jednosobni stan za primatelje socijalne pomoći bio je u potpunom neredu, dijete se više-manje samo snalazilo, a roditelji su uglavnom bili u svijetu droge i alkohola.
Svjedočila je mnogim višednevnim pijankama na koje su dolazili i Liljini i Pašini prijatelji. Cijelo je vrijeme u stanu bila i dvogodišnja Anfisa. “Moja je pažnja bila koncentrirana na svijet te malene djevojčice. Postala sam, manje-više, dio života te obitelji, pa je i moj fotoesej na kraju nalik na osobni dnevnik”, komentira Popova. Fotografije pokazuju, među ostalim, dijete koje puže uz prozorsku dasku i naginje se kroz prozor, igra se cigaretama dok pokraj nje leži usnula pijana majka, roditelje koji duboko spavaju nakon dugačke pijanke, dok dijete gleda očeve genitalije...
Mnogi su Popovoj zamjerili što nije o Anfisinu životu obavijestila socijalnu službu i policiju. Pokrenuta je i kampanja da se dijete oduzme roditeljima.
“Nisam ni u snu mogla pretpostaviti takvu reakciju”, zatečena je fotografkinja. “Možda će zvučati čudno, no moja je namjera bila fotografijama progovoriti o mogućnostima ljubavi među društveno marginaliziranima, nadala sam se da će one potaknuti razumijevanje i podignuti svijest o tome da odgojiti dijete nije lagan zadatak.” Kaže da ju je negativna reakcija javnosti zapanjila jer, tvrdi, to što se čita s fotografija nije cijela priča o Anfisinu životu. Te fotografije, što se autorice tiče, ne pokazuju da Paša i Lilja nisu bili u stanju brinuti se za kćer. “Život je kompleksan i puno je situacija koje su višeslojne i prekomplicirane za osuđivanje. Mislila sam da je bitno da ljudi počnu razmišljati o višeslojnim istinama o kojima obično ne žele misliti.”
Na otvorenju njezine izložbe u Sank Peterburgu, prije nego što je pokrenuta akcija da se dijete smjesti u dom, bili su i Lilja i Paša s djevojčicom. Budući da nisu imali pristup internetu, Popova im je javila kako postoji mogućnost da ih posjete policija i socijalni radnici. Paša se zbog toga razbjesnio i otad odbija komunicirati s fotografkinjom. U međuvremenu se par razišao, ali dijete im nije oduzeto. Lilja je prošla tretmane odvikavanja od droge i zaposlila se u dućanu. Anfisa danas živi s ocem, njegovom novom partnericom i njezinim sinom. Paša povremeno radi kao električar.
Irina Popova planira objaviti i knjigu o obitelji te, među ostalim, i na internetu traži financijsku potporu.