Netom otvorenom izložbom u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti obilježava se sto godina rođenja i Julija Knifera i Josipa Vanište. Ove se godine obilježava i sto godina od rođenja Aleksandra Srneca i Ivana Picelja. Picelju će veliku retrospektivu prirediti u suradnji s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika, piše na ulazu na izložbu. Za Srneca nisam uspjela pronaći informacije.
Uglavnom, ima smisla da ove umjetnike tematiziraju u MSU, s obzirom na to da su svoju karijeru započinjali upravo u trenutku dok se na Katarininu trgu na Gornjem gradu otvarala Galerija suvremene umjetnosti, iz čega je godinama kasnije nastao ovaj novozagrebački muzej. Galerija čiji su počeci vezani za pojavu poslijeratne avangarde osnovana je 1954. godine, pa se slave okrugle obljetnice, i izložbene institucije i umjetnika, kroz ciklus nazvan "70/100".
Negdje sam, inače, pročitala kako je i sto godina od rođenja Cvijete Job, no ona je umjetnica radikalno drugačijeg rukopisa. Ova je godina, kako god se gledalo, za domaću umjetnost važna.
Počnimo s izložbom, točnije s dvjema izložbama Vanište i Knifera, jer nisu ni u kakvom dijalogu jedna s drugom, koje se mogu pogledati do 12. svibnja. Možda i jest fraza, no istinita je, da danas živimo u svijetu koji se neprekidno natječe za našu pažnju. Doslovce smo bombardirani informacijama, pa je ova izložba na kojoj vladaju tišina i minimalizam, te na kojoj nema te vrste natjecanja, dobrodošao predah. Neću ništa novo otkriti ni ako napišem da su Knifer i Vaništa umjetnici čija su imena s pravom upisana u našu povijest umjetnosti. Kustosice su Iva Radmila Janković (Knifer) i Kristina Bonjeković Stojković (Vaništa).
No moram reći i da mi ni jedna ni druga izložba nisu otkrile ništa novo o ovim umjetnicima, kako postavom, u kojemu su djela iz njihova fundusa, tako i popratnim tekstovima, u kojima je napisano ono što je poznato odavno. Ne izazivaju neki novi pogled na djela, a tekstovi uz izložbu gotovo su natuknice.
I na Wikipediji
Slično ću o Gorgoni ili EXAT-u 51, grupama čiji su članovi bili, doznati na Wikipediji, realno.
U svakom slučaju, na samom početku izložbe stoji raniji Kniferov rad, inače meni jedan od najdražih, još iz doba figuracije, no gdje već naznačuje temu ponavljanja koja će kasnije pratiti njegovu umjetnost. On crta mnoštvo svojih autoportreta, olovkom, jedan pored drugog. Inače, na dan kada sam obilazila izložbu čuvao ju je student koji poprilično sliči Kniferu na tom portretu. Sjetila sam se jedne anegdote još sa studija, priče svojeg kolege koji je kao student čuvao izložbu Vlaha Bukovca u Umjetničkom paviljonu, a kako mu je poprilično nalikovao, nekoliko ga je posjetitelja pitalo kad je naslikao svoj autoportret. Šalu na stranu, ti su Kniferovi autoportreti sjajni i ukazali su na ono čime će se dalje baviti ovaj izvorno pravnik koji je shvatio da je umjetnik. Često smo citirali njegovu izjavu o tome kako možda svoje prve radove još nije napravio, a posljednje jest, ukazujući na nebitnost te vrste datacije u njegovu stvaralaštvu. Serija autoportreta nastala je, inače, između 1949. i 1952. godine, neposredno prije upisa na Akademiju likovnih umjetnosti. Svakoga dana sjeda pred ogledalo i promatra svoje lice. Zapažajući ga, crta to što vidi. Inače, izložba je na drugom katu, odmah po izlasku iz lifta. Veličanstven je, također iz zbirke MSU-a, "Meandar u kutu", datiran u 1961. godinu.
Druga izložba
Inače, dok sam obilazila izložbu, čuli su se zvukovi s druge izložbe na katu ispod, "Kolektiv Žene ženama, Zemlja pamti, pamtiš li i ti?". Pisalo se u posljednje vrijeme poprilično o nedostatku žena i u Gorgoni te EXAT-u 51, čiji su članovi bili nabrojani umjetnici čiju stotu obljetnicu slavimo. Palo mi je to na pamet dok sam gledala fotografije na kojima petorica kolega stoje oko Knifera koji na glavi ima cilindar, u adoraciji, ili traženju oprosta, ili ga kritiziraju? Performans je to iz 1966., koji je snimio Branko Balić.
Od Josipa Vanište su, među ostalima, izloženi radovi na kojima ima i tragova figuracije, boje. Potom njegov minimalistički autoportret, godina je 1954., napravljen olovkom. Potom instalacija koja datira u 2013. godinu - kockica šećera postavljena u tanjur, taj mi je rad nepoznat. Pa akcija "Polaganje" koju su gorgonaši izveli i čije su fotografije izložene, a koja svjedoči o polaganju slike u snijeg na Medvednici. Vidjela se simbolika kraja slikarstva postmoderne. Pa "Beskonačni štap, u čast Manetu"...
Meni najdraži rad na ovoj izložbi jest "Zatvor": samo je sivo po centru platna.
