Izložbom "15 DANA – 20 godina" obilježava se dvadeset godina otkako je urednički tandem Tomislav Brlek i Bruno Kragić preuzeo uređivanje časopisa 15 dana, u izdanju Pučkog otvorenog učilišta Zagreb, tiskovine kultna statusa koja je istodobno jedan od najstarijih domaćih časopisa za književnost i kulturu općenito koji kontinuirano izlazi od 1957. godine. List su među ostalim vodili Gajo Peleš, Saša Zalepugin i Željko Matijević, a pisali Žarko Domljan,, Vladimir Kranjčević, Andrija Mutnjaković, Vladimir Anić, Pero Gotovac, Otto Reisinger.
Brlek i Kragić su odgovarali zajedno na pitanja.
Časopis 15 dana kontinuirano izlazi od 1957. Čini mi se da je od časopisa za kulturu kod nas stariji jedino Čovjek i prostor. Kako gledate na tu tradiciju, koliko se mijenjala u skladu s duhom vremena?
U početku je to bio bilten koji je doista izlazio dvotjedno i sadržavao informacije o različitim programima u organizaciji Centra za kulturu u sklopu Radničkog narodnog sveučilišta Moša Pijade. No, kako već i tih prvih godina donosi nešto opširnije tekstove, relativno brzo je prerastao taj utilitarni format i postao ilustrirani časopis za kulturu. Od početka sedamdesetih pa do umirovljenja 2004. uređivao ga je Slavko Kovač a grafički oblikovao Predrag Mihok i čitatelji ga sigurno pamte prije svega iz tog razdoblja. Tada se definitivno napušta aktualna kritika u korist eseja i studija te tematskih cjelina, pa i čitavih brojeva. Kovač nas je pozvao kada je odlazio u mirovinu, mada nas nije poznavao. No, preporučili su nas ljudi kojima je vjerovao, i možda je vidio u nama neku crtu odsutne prisutnosti zbog koje nam je lako prepustio vođenje časopisa. Još uvijek nismo sigurni da nije pogriješio. Inače, duže bez prekida izlazi i književni časopis Republika, koji je 1945. pokrenuo Krleža a koji je pedesetih i šezdesetih godina izlazio na velikom formatu s ilustracijama i također, uz književne, pokrivao likovne, filmske, kazališne i opće kulturne teme.
Koja je, po Vama, tajna dugovječnosti 15 dana? Negdje sam pročitala da je to stoga što nikada nije pripadao nikakvoj ideološkoj ili estetskoj grupaciji, te se uvijek opirao nalogu trenutka.
Mogli bismo se složiti. Ni u ranijim razdobljima, a ni otkad ga mi uređujemo, časopis nije podlijegao pritisku potrebe da se nešto mora obraditi jer se o tome inače govori. Danas se još i više nego ranije naglašava nužnost da se reagira na trendove, a zapravo mediji, pa čak i oni krajnje marginalni poput 15 dana, trendove i tzv. aktualnosti sami proizvode. Tajna dugovječnosti je možda dijelom i u već duži niz godina svjesno izabranoj poziciji na rubu, a dijelom svakako u benevolentnosti nakladnika, Pučkog otvorenog učilišta.
Uređujete 15 dana već dvadeset godina. Kako se vremenom mijenjala njegova funkcija?
Glavna je koncepcijska promjena bila to da u svakom broju predstavimo rad samo jednog vizualnog umjetnika, bilo da je riječ o slikarstvu, crtežu, fotografiji, skulpturi, stripu, kolažu ili instalacijama. Naravno, ponekad smo od tog pravila odstupili, kako bismo ga naglasili. Širenjem dostupnosti svakovrsnih vizualnih materijala, prije svega na internetu, više nije imalo smisla preuzimati ga iz stranih specijaliziranih časopisa u informativne svrhe. Za visoku kvalitetu reprodukcija, dinamičan prelom, uopće vizualni aspekt časopisa, koji je i njegova glavna vrijednost, zaslužan je Dean Roksandić kao grafički urednik, on radi s nama skoro čitavo to vrijeme, osim prvih nekoliko godina, kad je tu tešku zadaću također sjajno obavljao Jadranko Marjanović. Što se pitanja kome je namijenjen i kako djeluje, tu jednoznačnog odgovora nema. Međutim, s obzirom da nije posve zaboravljen, da nam nije baš teško naći ni vizualne umjetnike koji nemaju ništa protiv da ih predstavimo, ni pribaviti tekstove koji se uklapaju u našu koncepciju, očito postoji određen krug čitatelja.
Je li teška suradnja koja traje dva desetljeća?
- Da se našalimo, mišljenja o tome su podijeljena. Možda je do toga što jedan urednik radi, a drugi ne (smijeh), možda do ritma izlaženja – ali nije teška.
Teme su kojima ste se bavili mnoge, od Predraga Lucića do Novog vala. Kako odabirete teme?
- Uglavnom su to teme koje nemaju adekvatan tretman drugdje, ili su čak posve medijski nevidljive, neku ulogu, dakako, imaju i osobne sklonosti. Spomenuti brojevi, u kojima su autori vizualnih priloga Alem Ćurin, odnosno Mio Vesović, naročito jasno predočuju našu osnovnu zamisao da likovni prilozi nisu puki ornament, ilustracije tekstova, već da su s njima u intenzivnom kreativnom dijalogu. Kad je, recimo, tema bila francuska kultura, imali smo fotografije Jasenke Bulj snimljene u Francuskoj, u broju posvećenom Tonku Maroeviću imali smo slikare koji su njemu bili najvažniji, i tako dalje.
Predstavili ste umjetnike kao što su Ivan Picelj, ali i Danijel Žeželj, pa nedavno mladi umjetnik Luka Kušević. Po kojem ih ključu birate?
- Ukupno je u ovih dvadeset godina predstavljen rad pedesetak autora, od Richtera, Meštrovića, Kaline, Kožarića ili Dulčića, preko Damira Sokića, Nine Ivančić, Deana Jokanovića Toumina, Igora Rončevića, Vatroslava Kuliša ili Hrvoja Šercara, do Jadranke Sever, Milomira Kovačevića Strašnog, Igora Kelčeca ili Davora Vrankića. Dosta širok estetski spektar. Nastojali smo predstaviti što više onoga što nam se čini važnim na likovnoj sceni, bez obzira na trendove, kako medijske, tako i akademske.
Kako gledate na izložbu u HDLU, čiji su kustosi Vanja Babić i Leila Topić?
- Izloženo je trinaest radova, što je rigorozna selekcija iz našeg također strogog odabira pa je u tom smislu bez sumnje reprezentativna. Zahvalni smo autorima, inače vrijednim suradnicima časopisa, što su potvrdili da naš rad imao nekog smisla, kako koncepcijski, tako i izvedbeno. A posebno što su prepoznali da su nam poetike umjetnika kao što su Dubravka Rakoci, Duje Jurić, Ivan Posavec, Željko Kipke, Zoltan Novak ili Nika Radić naročito bliske i važne jer, ne samo da spajaju dosljednost i inovaciju, nego se i odlikuju naročito rijetkom vrlinom koju je Castiglione nazvao sprezzatura.