Medicina je od početka bila moj izbor, i nije postojala alternativa čime se želim baviti u životu. Od djetinjstva sam želio pomagati ljudima i to je, kao i u slučaju većine mojih kolega, bila misao s kojom se ne debatira.
No, sjećam se točno trenutka kad sam shvatio da me moda privlači neodoljivo. Bilo je to na trećoj godini studija. Postoje situacije koje vam se urežu u sjećanje (bez obzira koliko vam se u tom trenutku činile nevažnima), a koje vam na neki diskretan način obilježe život i usmjere ga u pravcu u kojem ste mislili da nikad neće krenuti. Bio je to tmuran i kišan dan, jedna subota u listopadu 1988. Nakon napornog pokušaja da u posljednjem vikendu obiđem Venecijanski bijenale, sjeo sam u neki od pitoresknih kafića pokušavajući srediti dojmove od mnoštva umjetničkih doživljaja koji su se u mojoj glavi isprepletali s ponavljanjem gradiva iz mikrobiologije, ispita koji sam trebao polagati sljedeći tjedan. U jednom trenutku pogled mi je odlutao na obližnji kiosk s kojeg me hipnotizirajućim pogledom privuklo lice žene na naslovnici nekog časopisa.
Bio je to crno-bijeli portret ljepotice s crnom koprenom preko lica na naslovnici britanskog Voguea. Magnetska privlačnost te slike do te mjere me zarobila da sam odmah ustao i kupio časopis pokušavajući doznati tko je ta djevojka i tko je autor fotografije. Riječ je bila o Tatjani Patitz i Herbu Rittsu. Ljubav prema Tatjani i Rittsovu opusu u mom slučaju bila je ljubav na prvi pogled i kad me ljudi pitaju što me privuklo svijetu mode, uvijek se sjetim tog trenutka. Bio je to prvi Vogue koji sam kupio. Da nije bilo Tatjane, možda se nikada ne bih medijski bavio modom...