Iako je i ona u suštini "samo djevojka koja stoji ispred momka te ga moli da je voli", Anna Scott je slavna holivudska glumica koja po filmu zaradi 15 milijuna dolara, Maxovim (Tim McInnerny) riječima, "božica". Ona je Amerikanka koja "živi na Beverly Hillsu". William Thacker je, pak, vlasnik neuspješne knjižare s putopisima u Notting Hillu, poznatom kvartu zapadnog Londona koji je kumovao njihovom neočekivanom susretu. Topla je to ljubavna priča filma Notting Hill, a koju je prije 25 godina ispričao poznati britanski scenarist Richard Curtis, autor duhovitih scenarija filmova "Bean", "Četiri vjenčanja i sprovod", "Dnevnik Bridget Jones", "Bridget Jones: Na rubu pameti" te redatelj neizostavnog božićnog hita "Love Actually". Glavne uloge konfuznog i nesamopouzdanog Williama i pomalo drske Anne pripale su šarmantnom Curtisovom "miljeniku" Hughu Grantu te devedesetih godina najvećoj holivudskoj zvijezdi i miljenici Amerike Juliji Roberts, no čarolija ove ljupke priče dijelom počiva i na samom Notting Hillu te nizu lokacija koje turisti i fanovi filma od 1999. godine redovito obilaze. Popularne stanice na turneji po mjestima upletenima u romantičnu pripovijest su, primjerice, slavna plava vrata iza kojih je William živio s ekscentričnim cimerom Spikeom (Rhys Ifans) te slavna knjižara u kojoj je William prvi put ugledao Annu dok je gledala putopise o Turskoj.
Boemski i umjetnički kvart iz filma stvar je prošlosti, izvještava The Guardian. Između 2015. i 2019. godine stanovnici Notting Hilla prodajom su imovine zaradili više od stanovnika Liverpoola, Manchestera i Newcastlea zajedno.
Mnogi prizori toga dijela Londona, koji su filmu dali posebnu draž, i dalje postoje. Živopisna i dinamična tržnica Portobello, kojom u uvodnoj sekvenci na putu do posla ležerno korača Grantov lik, i nizovi prepoznatljivih rezidencija (eng.townhouses) pastelnih boja još su tu. Ipak, intenzivna gentrifikacija te planirani razvoj tržnice Portobello Road osobnost kvarta mogli bi, smatraju vlasnici lokalnih biznisa i prodavači na tržnici, nepovratno promijeniti.
Promjenama u Notting Hillu godinama je svjedočio i Howard Malin, aktualni vlasnik knjižare Notting Hill. Malin, koji tamo živi već četrdeset godina, smatra da se područje "jako promijenilo": "(...) zbog nepristupačnih cijena izazvanih gentrifikacijom umjetničku se zajednicu sve više izguruje". Prije 25 godina u Notting Hillu je bio "prisutniji utjecaj karipske kulture", a atmosfera u kvartu je bila "izrazito umjetnička, pomalo boemska".
"Utjecaj filma bio je dramatičan i područje se brzo gentrificiralo, unutar osamnaest mjeseci. Mislim da je vrijednost imovine skočila za četvrtinu, što je potpuno ludo. Kvart je postao neodoljiv, vrlo poželjan. Film je Notting Hillu povećao značaj", mišljenja je Malin, koji smatra da kvart zanimljivim čine dobre škole, zelene površine, velike kuće te blizina West Enda i povezanost s Heathrowom i Cotswoldsom. Usprkos priljevu bogataša, u kvartu su, nastavlja, i dalje dugopostojeći mali obrti i štandovi Portobello Roada.
"Ovaj dio se vjerojatno promijenio manje od drugih dijelova kvarta jer, neki od lokala koji su ovdje bili prije nego što sam ja došla, i dalje postoje. Ljudi raznih profila koegzistiraju jedni do drugih. Tržnica je srce i duša susjedstva. To je vrlo interesantna kombinacija, ima odlične ekipe", pripovijeda Lindy Wiffen, koja je 1987. godine otvorila dućan keramike Ceramica Blue.
S manje odobravanja gleda na povećani broj turista, koje povezuje s "generičkim suvenirnicama bez duše" i padom profita. Sama sada prodaje manje, jeftinije predmete koji se mogu nositi u koferu.
Zabrinuta je i da lokalni odbor ne prepoznaje doprinos lokalnih radnji te smatra da "odluke dolaze odozgo, a ‘obične‘ ljude se ne konzultira".
Njenim brigama pridružuje se i Ellis Jenkins koji brine da "odbor namjerava preurediti tržnicu i gentrificirati je, ukloniti njen karakter".
"Nevjerojatno smo ponosni na tržnicu Portobello i njeno nasljeđe, karakter i raznolikost. Naše ulaganje za cilj ima slaviti ovu nagrađivanu tržnicu te unaprijediti iskustvo, istodobno ostajući vjerni njenom jedinstvenom šarmu. Želimo poboljšati uvjete trgovanja i, zajedno sa zajednicom, pronaći rješenja uz čiju bismo je pomoć ojačali za nadolazeće generacije. Često komuniciramo s trgovcima, stanovnicima i lokalima kako bismo prije donošenja odluka čuli njihova promišljanja te im zahvalili na doprinosu", inzistira Kim Taylor-Smith ispred Odbora Kensingtona i Chelsea (Council at Royal Borough of Kensington and Chelsea).
Budućnost tržnice mogla bi ugroziti i činjenica da zbog dugog radnog dana, hladnih dana, vrućih ljeta te velikog broja alternativa nasljednici prodavača poput Jenkinsove supruge Lise ne žele nastaviti obiteljsku tradiciju.
Mark Barr, koji na tržnici prodaje već 35 godina, izrazio je bojazan da bi uklanjanje parkinga moglo rezultirati propašću tržnice, kao što se drugdje već događalo.
Frank Akinsete, koji je vodio vintage trgovine i tijekom trideset godina na tržnici držao štandove, prisjeća se trenutka kad je u dobi od šesnaest godina prvi put došao na karneval. Tada se osjećao kao da je ušao u boemski kvart, a danas atmosferu koja vlada tijekom radnog tjedna smatra sterilnom. "I dalje je posebna, ali nije ono što mi se svidjelo - raznolika, izrazito slobodna", objašnjava Akinsete, koji kao i Malin, neke od promjena pripisuje ostavštini filma:
"Nakon filma, porast cijena velikim je dijelom izgurala radničku klasu. Bogati ljudi s vlastitim fondovima bi dolazili te govorili: ‘O, pa ovdje je baš cool‘. No, onda bi to pretvorili u nešto poput Chelsea ili Fulhama".
Tendencijama koje doživljava negativnima usprkos, priznaje da mu je gentrifikacija i poslužila. Na imovini je puno zaradio. Ipak, neke promjene su ga uistinu šokirale. "Golborne Road bio je posljednji stup obrane, no danas je to sve pretenciozno", zaključuje.