Ovo je godina u kojoj Elemental obilježava srebrnu brojku i dolazi na gradski stadion Šalata u subotu, 3. lipnja 2023. Svoju punoljetnost bend je 2016. godine obilježio koncertom u Domu sportova gdje je bilo 4500 ljudi, a s obzirom na to da su u međuvremenu objavili albume "Tijelo" i "Ilica" te kompilaciju "XOXO", nastup na Šalati odlična je prilika za utvrditi gradivo i podsjetiti se zbog čega je upravo Elemental jedan od najomiljenijih koncertnih izvođača. Uoči svirke, kojom će obilježiti četvrt stoljeća uspješne karijere, porazgovarali smo s članovima benda - Mirelom Priselac Remi i Lukom Tralićem Shotom.
Upravo ste objavili novi singl “Hajde ljubav dođi”. Zvuk je malo drugačiji, ima i sintesajzera te elektroničkih bubnjeva - koliko je izazovno uvijek biti nov i drugačiji, pogotovo kad je iza vas već 25 godina karijere, gdje pronalazite inspiraciju?
Shot: Neki put ni ne idemo svjesno u promjenu zvuka. Dogodi nam se ta ‘digitalizacija‘ jer i na koncertima koristimo sve više synth i dodatnu ritam mašinu. Pa se tako desilo da smo nove pjesme krenuli raditi s onime što nam je pod rukom i nastao je taj neki mješanac žive svirke i digitalnih instrumenata. Inspiracija dođe iz bilo koje situacije - krene li to od nekog inspirativnog teksta za koji zasučemo rukave i radimo glazbu ili iz nakucavanja beatova u kombiju na iPadu kako bismo prikratili duge vožnje na koncerte. Bitno je da nam je interesantno, da prođe filter cijelog benda i da se svima sviđa to novo što radimo. No ne opterećujemo se stilskim odrednicama u smislu da nešto smijemo ili ne smijemo uvesti u nove pjesme.
Poruka nove pjesme je optimistična. Remi kaže da je "ljubav zapravo odluka koja zahtijeva rad na sebi". Kako se vaša percepcija ljubavi na osobnoj razini mijenjala kroz odrastanje, sazrijevanje...?
Remi: Ja sam često miješala zaljubljenost i ljubav. Što da kažem u svoju obranu? Naivna sam, eto. Nakon dosta rada na sebi, promišljanja i brodoloma, shvatila sam da sam zaljubljive prirode i da protiv toga nema lijeka, ali uspjela sam doći do razine da se sad malo manje ‘zalijećem‘ na prvu. Možda sve to ide u opis mog sanjarskog stanja svijesti, neizlječivog romantičnog duha i pjesničke duše. U krajnjem slučaju, da nisam takva kakva jesam, tko zna o čemu bih pisala.
Singl "Hajde ljubav dođi" najavljuje i vaš rad na novom studijskom materijalu. Kakve pomake na njemu možemo očekivati?
Shot: Intenzivno radimo na novom materijalu već skoro godinu dana. Vidjet ćemo koje pjesme će proći filter benda i dospjeti do studijskog snimanja jer je većina još u fazi rasviravanja na probama. Zapravo je jako teško odgovoriti na pitanje koji su pomaci jer smo sad možda svi mi još previše subjektivni. Trebalo bi biti u stanju hladne glave poslušati te nove materijale, možda s nekim vremenskim odmakom, da bismo mogli reći je li to radikalno drugačije ili samo malo izvrnuto u odnosu na starije albume. No u svakom slučaju, zanimljivo je! Bit će brzo gotovo pa ćemo prepustiti publici da prosudi.
U 25 godina karijere prošli ste kroz razne faze i u svoje pjesme ukomponirali brojne žanrove. Trenutačno ste na regionalnoj turneji, koja prvi put uključuje i Beč - koliko se vaša publika razlikuje od grada do grada, možete li nam izdvojiti neku najupečatljiviju anegdotu s vaših svirki?
Remi: Jako je zanimljivo pratiti kakva je percepcija publike kad izađemo na pozornicu, u svim tim gradovima od Vardara do Triglava koje smo posjetili. Neki put nas iznenade mali gradovi, za koje nismo sigurni poznaju li ‘koncertnu kulturu‘, a onda se dogodi neka posebna kemija između publike i nas. Na primjer, Kutina mi je bila jedan od luđih doživljaja, oduševila me njihova scena, vrlo je pankerska, sirova, nepatvorena, baš po mom ukusu. Veliki gradovi ponekad su tvrd orah - publika je ondje navikla na sve i svašta pa se moraš dobrano potruditi da ih ‘pridobiješ‘. Ali iskreno, nema mi većeg gušta nego kad u publici vidim nekoga tko je na početku koncerta imao vibru ‘osvoji me, baš da vidim što znaš‘, a na kraju koncerta vitla glavom i oduševljeno plješće. E to je za mene uspješan koncert! A anegdote? Teško da ćemo prešišati onaj Shotov potez kad je zaboravio putovnicu pa smo u Zrenjaninu na festivalu svirali bez njega jer nije mogao prijeći granicu!
Danas ste jedan od ponajboljih koncertnih bendova u Hrvatskoj, ali i šire. Koliko je put bio trnovit do laskave pozicije na kojoj ste sad? Kako su izgledale vaše prve probe i svirke? Je li bilo koncerata zbog kojih ste požalili, koju su vas razočarali ili nekih kojih se danas možda i sramite?
Shot: Kroz sve ove godine odrastali smo sa svojom glazbom i učili na vlastitim pogreškama. Naravno da je bilo i uspona i padova! Uvijek smo se trudili odsvirati i najmanji koncert kao da je najveći u karijeri i zbog toga smo opstajali. Ne vjerujem da su ljudi odlazili nezadovoljni s naših koncerata. A počeci, kao i svakome, vjerujem, bili su puni izazova. Krenuli smo kao hip-hop trojac gdje sam ja radio beatove da bi kroz koju godinu okupili prvu postavu tad još pratećeg benda. Trebalo je truda i mnogo prilagođavanja da se Remi i ja kao mladi reperi naviknemo na rad s bendom, što se sve može ili ne može. I naravno da su se tu koplja lomila, ljudi su iz benda odlazili i dolazili su novi. No sve se to negdje oko 2002. godine stabiliziralo u više-manje istu postavu koja i danas čini Elemental. I onda u nekom trenutku koncerti i putovanja postanu lifestyle, pa samo na jedan dan skoknuti do Skopja ili Podgorice više nije problem. Ne sramimo se niti jednog koncerta, na sreću! Bilo je boljih i lošijih, naravno, ali nikad se nije dogodilo da je nešto toliko pošlo po krivu da bi određeni koncert željeli zaboraviti.
Osim u bendu, aktivni ste i u edukaciji mladih naraštaja - Shot predaje na kreativnom učilištu za audio inženjering i glazbenu produkciju EMI, Remi je bila mentorica prvog Songwriting Weeka... Koliko vam je bitno prenijeti svoje znanje i iskustvo na druge? Jeste li vi na početku karijere imali slične mogućnosti koje vi sad pružate drugama?
Remi: Ima nas dosta u bendu koji smo profesori po struci pa je naša inklinacija prema širenju znanja i vještina nešto što dolazi prirodno. Volim se susresti s mlađim generacijama kreativaca jer iz toga i ja puno učim. Moja sigurna zona je pozornica, a katedra nije daleko od neke mikropozornice, tako da uživam. Voljela bih da im mogu prenijeti sve što sam naučila tijekom godina jer smo sve što znamo o izvedbenim umjetnostima naučili metodom vlastite kože. Godinama sam jaukala - ‘da mi je barem netko 1998. uručio priručnik ‘Kako voditi bend‘ - jer u tom segmentu zaista nisam imala nimalo iskustva. U periodu kad smo počinjali, diskografske kuće trebale su nam biti svjetionik, no nitko se ondje nije imao vremena niti volje baviti unutarnjim bendovskim dinamikama. Pa smo sve učili sami - ‘pokušaj i pogreška‘. Još čekam da netko napiše priručnik ‘Kako voditi bend‘, a ako ga nitko ne napiše za pet godina, ja ću! Prvo poglavlje zvalo bi se ‘Ego ostavi pred vratima‘.
Shot je i autor pjesama za druge izvođače - koliko se taj posao razlikuje od onoga što radite za Elemental, imate li u radu s drugima slobodne ruke ili vam daju smjernice i želje koje vi morate slijediti i ispoštovati?
Shot: Svi u bendu zapravo sviraju ili komponiraju i u drugim bendovima, pa po tome ni ja pretjerano nisam izuzetak. Rad s drugima otvara mi neke nove ideje i dozvoljava da radim nešto što s Elementalom ne bih mogao. Drugi su ljudi pa je i drugačija interakcija, ali i senzibilitet. To je nešto što meni dodatno daje vjetar u leđa za bavljenje glazbom i prilično me ispuni. Ostvariš se i u nekom drugom žanru, osjetiš puls drugih glazbenika i naposljetku isprobaš neki drugi dio sebe. Neki put su mi ruke potpuno odriješene, neki put radimo striktno zacrtane stvari i meni to nimalo ne smeta. Bitno mi je da se na kraju dana dobro osjećam i budem ponosan na to što se stvorilo.
Mnoge vaše pjesme danas su antologijske - primjerice progresivna "Romantika", koja je još 2004. iz ženske perspektive zbilja pomaknula granice, a tu je i "Tako lijepa" iz iste godine, po mnogočemu i proročanska, pogotovo za ovo naše aktualno vrijeme u kojem vlada manija TikToka, influencera, onih koji žele svojih pet minuta slave i novac što brže i na što jednostavniji način... Koliko je stihovima potencijalno "opasno piknuti u osinje gnijezdo"? Koliko vam je bitno da vaša glazba potiče na promišljanje, djelovanje i pozitivne promjene?
Remi: Ja iskreno uživam u tom ‘pikanju‘, a još sam osnaženija kad vidim da se drugi izvođači boje započeti teške teme u svojim pjesmama. Netko i to mora, zar ne? Mene zanima mnogo segmenata života, čitam, promatram, promišljam i onda mi je teško ograničiti se isključivo na pjesme o neuzvraćenoj ljubavi, koje su ipak dominantni narativ. Mislim da tu težnju za angažiranošću u pjesmama vučem još od mladih dana, kad sam slušala rap muziku koja je bila poprilično angažirana, taj takozvani ‘conscious rap‘. Imam jedinstvenu priliku da s mikrofonom u ruci progovorim o temama koje su društveno relevantne, a da pritom sve to prezentiram kroz melodiju i priču koju sama smišljam. Nije li to najbolji ‘win win‘?
Baš zbog te neustrašivosti, aktivizma i ”bez dlake na jeziku” momenta neki će vam možda prišiti epitet "drskih i bahatih koji se vole praviti pametni". Smeta li vam to?
Shot: U stvarnosti nismo nimalo drski, bahati i ne pametujemo. No možda je u društvu gdje se svatko boji izboriti za svoj glas to percipirano kao drsko i bahato. Mi slijedimo neki svoj film, imamo viziju kako želimo da naša glazba zvuči i na koji se način obraća publici dok mainstream možda želi to sve uvući u jedan iskušani recept nastupanja po raznim showovima i slijeđenja oprobanih receptura. Onda mi na to ne pristanemo i ispadamo drski? No jesmo li? Radimo muziku koja je sama po sebi otvorena za izražavanje, dosta njeguje otvoreni govor o svim temama pa se ne bojimo pustiti i da neke društvene teme uđu u tekst pjesme. A izgleda da ako ne pjevaš o ljubavi, kod nas si odmah pomalo kontroverzan.
Mnogi bi vas baš zbog svega gore navedenog rado vidjeli u politici. Pratite li politička zbivanja, možete li se zamisliti u tim sferama i kako bi izgledao vaš politički program?
Remi: Svako malo me zagolica mogućnost da se uključim u politiku, ali onda se sjetim da bih morala prestati pisati pjesme i početi pisati programe i govore, ha ha... Pa se zaustavim u tim ‘bajanjima‘. Jako volim svoj posao i nisam sigurna kako bi izgledalo da stisnem pauzu i krenem u nekom potpuno drugom pravcu. Nedostaje mi teoretsko znanje o političkom poslu, a nisam tip osobe koja se bavi stvarima o kojima nemam pojma. To što pratim političku scenu ne znači da bih bila dobra političarka, kao što osoba koja pjevuši pod tušem ne mora biti uspješna pjevačica.
Koliko vam se sviđa razvoj hip-hop glazbe kroz sve ove godine, pratite li kao bend trendove u tom aspektu?
Shot: Pratimo zapravo dosta. No ne petljamo se i ne pokušavamo pametovati novim generacijama. Hip-hop se, naravno, promijenio jer mlađe generacije imaju drugačije vrijednosti od naše. Pa čuješ i fantastičnih i zastrašujućih pjesama. I to je normalno. Nas je odvuklo da svi u bendu slušamo svašta i ne radimo više stilske podjele. U jednom danu pustiš si i hip-hop i neku elektroniku i tko zna kakvu akustičnu slinavu muziku kojoj ni žanr ne znaš odrediti. Pa iz toga onda vadiš što ti se sviđa, a što nećeš više nikad poslušati. To valjda dođe s godinama - jer biti zatvoren u slušanje jednog žanra počne biti zamorno. Sve se ponavlja.
U knjizi "Sve, samo ne romantika" o vama piše: "Svatko od nas je imao muda ulijetati glazbenicima i pitati hoće li nam svirati. Bili smo izbirljivi i jako zahtjevni, željeli smo samo najbolje ljude". Danas mlade nade vjerojatno to rade vama. Je li u vašem slučaju bilo odbijenica, ako da, kako ste se nosili s njima, kako se općenito nosite s kritikom?
Remi: Osobno sam više odbijenica doživjela od starije generacije muzičara, pogotovo u periodu kad nismo bili osobito poznati akteri scene. Jedan od legendarnijih trenutaka bio je kad smo se Shot i ja došli upisati u Hrvatsko društvo skladatelja, s pet autorskih albuma pod rukom, da bi nam ondje rekli kako misle da oni repere u članstvo ne primaju. Bilo je i muzičkih suradnji za koje bih voljela da se nisu dogodile, s nekim se ljudima jednostavno nisam baš ‘osjetila‘ i pogodila. No hajde, s druge strane bilo je fenomenalnih suradnji koje su mi otvorile oči, s nekim ljudima najradije bih napravila albume i albume, a ne samo pjesmu. Legendarni underground punk bend Electric Žare bio je jedan od takvih. Što se tiče kritike, dugo mi je trebalo da shvatim kako je kritika ipak samo subjektivno mišljenje jedne osobe, bilo ono pozitivno ili negativno, dok je broj prodanih ulaznica za koncert daleko bolji lakmus papir nečijeg uspjeha.
U 25 godina rada, sigurno je u bendu bilo razmirica, svađa, neslaganja... Kako kao kolektiv rješavate krize, jeste li ikad bili toliko loše da ste pomišljali o odustajanju od svega?
Shot: Pa svaki put kad zapnemo na granici dugo rješavajući ATA Carnet, dokument kojim ovjeravao opremu pri prelasku u drugu državu, želimo odustati i prestati se baviti ovime! Hahaha! Ali za ozbiljno, nikad nismo imali nikakvih velikih razmirica u bendu i loše vibre u kombiju. Mi smo prvenstveno kolektiv prijatelja, a tek onda dolazi i to da mi tu nešto sviramo. Međuljudski odnosi uvijek su nam na prvom mjestu. Pa dokle god svakoga od nas veseli putovati na svirke ili satima dangubiti u prostoriji za probe, nema nikakvih problema. Naravno da se oko mnogih stvari prepiremo i natežemo, ali ne postoji točka na kojoj bi netko prešao crtu. Uvažavamo se uvijek i mislim da se međusobno razumijemo. A to je ono najbitnije. Drugačije ne bi funkcioniralo.
Je li se Elemental ikad susreo s "cancel culture", koja je ovih dana vrlo aktualna na našim prostorima? Kako se zapravo određuje što je podobno, a što ne, po kojim kriterijima i tko uopće ima pravo odlučivati o tome?
Remi: Nismo se susreli s ‘cancel culture‘ - još - ali s obzirom na to da smo brzi na jezičnom obaraču, ne isključujem ni tu mogućnost da nas netko ‘otkaže‘ zbog stavova koje imamo. Ipak, živimo u tradicionalnom i konzervativnom društvu koje ne trpi velike bukače, žene koje puno pričaju i traže ravnopravnost, glazbenike koji pjevaju o političarima kriminalcima i viču da je car gol! Ono što je podobno određuje nepisani društveni konsenzus, pa je kod nas još uvijek ‘skroz OK‘ da stariji muzičar pljesne/štipne novinarku po guzici, a javnost stane u obranu jačeg. Barem se tako čini kroz komentare koje čitam na internetu. Je li to pravo stanje ili tek vojska trolova, pokazat će vrijeme. Morat ćemo u nekom trenutku podvući crtu i vidjeti gdje smo dospjeli kao društvo naspram bazičnih ljudskih prava, je li se što promijenilo i je li promjena išla nabolje.
Novih 25 godina su pred vama! Što biste još voljeli ostvariti u budućnosti? Knjigu ste već dobili, je li sad na redu film?
Shot: Pa možda ne film, to je forma koja je zastarjela. Radije da dobijemo svoju igricu!
Remi: Shote, odlična ideja! Imam i naziv: ‘Mikrofonom po vrletima Balkana‘.
