Koji dan uoči Božića objavu novog albuma "Ne okreći se, sine" Rade Šerbedžija popratio je izjavom: "Pjevam pjesme nove i stare, pjesme moje i pjesme mojih prijatelja, sve su to pjesme o ljubavi. Pune boli i čežnje, strepnje i nade, kao i čitav ovaj naš život, a život nije što i polje preći. To je i poruka ovima koji dolaze poslije nas, da tu stazu koju moraju prijeći pređu na svoj način. I zato, ne okreći se sine".
Gelin aranžman
A onda je prokleti usud htio da grune razoran potres i da Banija ili Banovina, kako vam drago, nakon godina ekonomskog i socijalnog propadanja, propadne do kraja, ne samo metaforički nego i fizički. Pa su tako i Radine riječi i Husovi stihovi "Kasna jesen dolazi, brzo, k’o što samo vrijeme brzo prolazi/I neka tuga pritisne, sav se stisnem u sebe" zadobile drugačije značenje. Nije to samo neki osobni weltschmerz kakvom je Hus inače često sklon nego nema valjda čovjeka u Hrvatskoj koji se ne osjeća tako; kad vidi svu tu patnju, bol, siromaštvo i bijedu. Ali i sramotu jer i ovaj je potres skinuo mnoge maske.
Neki sličan utisak čovjek stječe i kad naleti na Rundekovu "Na nešto me sjeća taj grad" u kojoj je svojedobno pjevao i Arsen, premijerno objavljenu sredinom 80-ih na Radinom albumu "Mnoge smo i mnogo voljeli". Kao da je napisana dan nakon potresa koji je Petrinju sravnio sa zemljom, a sada nam i stihovi "Sam prolaziš sad/Kroz grad za tebe pust/Sva nadanja da se vrate sni/Što su nekad živjeli tu/Ostavljaš sad" iz nove verzije stare Mlinarčeve pjesme "Grad" zvuče kao što nikada nisu zvučali. Ili jesu, pa smo zaboravili, ali sad su nas ovi potresi na to ponovo podsjetili. A što reći i na "Svijet se u meni drobi/Rasute kruže sjene/Umor mi slama žile/Budi mi jači, sine" iz naslovne, arsenovske "Ne okreći se, sine".
Ništa, osim da je usud htio da novi Radin album, umjesto šetnje boljom prošlosti, ispadne zamalo poput novinske reportaže s netom razrušene Banije ili Banovine, kako vam drago. I postaviti pitanje ima li se za čime okrenuti ičiji sin naroda čija je zadivljujuća humanost u totalnoj disproporciji s predugom nefunkcionalnošću ove države.
No i bez tog nesretnog poklapanja, "Ne okreći se, sine" dirljiv je album jednog glumca koji je odavno pokrenuo i pjevačku karijeru da bi joj posljednjih desetak godina posvećivao sve više pažnje i uza sve jače suradnike. Tako pored spomenutih pjesama valja izdvojiti i krasnu obradu Arsenove "Otkako si otišla" u kojoj Radi krasno pomažu Gabi za mikrofonom i Matija za klavirom. Često se Rade odužuje Arsenu kao svom glazbenom učitelju, no ovo je vraćanje duga možda i najljepše dosad, baš kao što je u Mišinom hitu "Ostala si uvijek ista" (Đ. Novković – Ž. Sabol), zahvaljujući i melankoličnom Gelinom aranžmanu, Rade dosegnuo još veću dubinu.
Sugestivni glas
Prilično je znakovito i koliko se dobro Rade sa svojim sugestivnim glasom snašao u Husovim "Eto, pjesma" i "Kasna jesen dolazi" te u Urbanovoj "Govorila je tako tiho, tiho, tiho", odnosno koliko su i Hus i Urban pogodili Radin senzibilitet kojim je uz plejadu cijenjenih glazbenika, aranžera i autora, uključivši Miroslava Tadića, Marija Igreca, Elvisa Stanića, Garu Tavitijana i druge pomirio svoja šansonijerska, starogradska i etno-pop stremljenja. Grad, ma koje da mu je ime i ma u kojem stanju bio, ovdje je ipak ostao kao pozornica za jednog velikog umjetnika koji teške životne teme i dileme čini podnošljivijima, ali i za čovjeka koji se "neće mijenjati" i koji se ne zna "s mržnjom družiti". Čak ni kad su "dani loši, blijedo sivi", svedeni na "gorak okus" i "očaj živi".