Tko je bio na prvom koncertu berlinske industrial grupe Einstürzende Neubauten u Zagrebu, RANS "Moša Pijade" 1985. godine, u sklopu Zagrebačkog bijenala, nikada neće zaboraviti buku koju su ti berlinski avangardisti digli čekićanjem, struganjem, bušenjem i brušenjem po metalnim cijevima, bačvama i oprugama, alatom maznutom s otpada i gradilišta. Bilo je bendova koji su glazbom vjerodostojno odražavali svoje ime, ali nitko totalno poput Einstürzende Neubautena, na hrvatskom "urušavanje novogradnje", jer njihov koncert i rani albumi "Kollaps" (1981), "Zeichnungen des Patienten O.T." (1983) i "Halber Mensch" (1985), zaista su bili nalik rušenju zgrada svom mogućom metalurgijom. Iza koje, kako je jednom zamijetio Nick Cave, s kojim će Blixa Bargeld dvadesetak godina stvarati u okviru The Bad Seedsa kao gitarist i prateći vokalist, taj "tip u gumenim čizmama" glasom proizvodi nešto nalik "zvuku davljenja mačke ili umirućeg djeteta".
Krađa alata
Izuzev basista Marka Chunga i udaraljkaša F. M. Einheita, postava Einstürzende Neubautena malo se mijenjala, pa su otpočetka do danas u tom sastavu i Blixa (vokal, gitara, klavijature), N.U. Urnuh (udaraljke), već četrdeset godina i Alexander Hacke (bas, klavijature), a unatrag četvrt stoljeća i Jochan Arbeit (gitare) i Rudolph Moser (klavijature). Nije se mijenjala ni percepcija Einstürzende Neubautena u očima kritike i publike, a ni njihovo mjesto na glazbenoj sceni Njemačke, Europe i svijeta. Kroz albume su alat kojim je srušen i Berlinski zid počeli nadopunjavati elektronika i rock instrumenti, za koje Blixa i njegovi drugovi nisu imali novca kad su osnovali sastav, jer nisu pristajali raditi ništa drugo nego stvarati umjetnost. Instrumentalna ograničenja, glazbenička samoukost i krađa alata s gradilišta, doveli su do imaginacije, eksperimenta i avangardnosti kojima su Blixa i drugovi zasjenili gotovo sve druge sudionike u popularnoj glazbi 80-ih godina. S istim pedigreom, jer nije znao svirati električnu gitaru, nego ju je koristio onako kako njemu ima smisla, Blixa je uletio u The Bad Seeds kad su, uz Nicka Cavea, bili samo otpadnici, džankiji i luđaci.
Logo grupe Einstürzende Neubauten, onaj čovječuljak nalik slikarijama neandertalaca, jedini je putokaz koji je trebalo razumjeti da bi se shvatilo što rade Blixa i drugovi. Oni su bili pećinski ljudi tadašnjeg rocka. Trebalo je izumiti vatru "novog rocka", a odatle i one silne iskre koje su zasipale prve redove publike u RANS-u "Moša Pijade", a kojima sam hrlio kao krijesnicama nove avangarde. Usput, "Tanz Debil", uvodna "pjesma" s prvog albuma "Kollaps" ili "Yu-gung" s "Halber Mensch", za mene je ono što bi plesna glazba trebala biti. Zbog sličnog razloga mogao bih cijeli dan ležati u stroju za magnetnu rezonancu i slušati njegovo čekićanje, jer me asocira na prve albume Einstürzende Neubautena i smiruje do te mjere da mogu čak i zadrijemati.
Pod vodstvom Blixe, kao jednog od najosebujnijih vokalista, potom i gitarista i "elektroničara", Einstürzende Neubauten postali su budućnost elektroničke glazbe, povezana s prošlošću Krautrocka, kojoj ipak nisu mogli izbjeći, ali su joj proširili radijus. Nažalost, njihova vizija elektroničke glazbe, utemeljena u industrial rocku koji su začeli, nije prevladala, za razliku od housea i sličnih šminkerskih stilova, koji nisu ništa drugo nego disco za mase koje plešu odcjepljenje od vlastitog mozga.
Nadalje, još su na ranim radovima Blixe i drugova, naročito u njegovom glasu, ali i u onome što se donekle može nazvati melodijskim linijama, bile zamjetne melankolija, tuga, sentimentalnost, pa i sklonost šansoni. Primjerice, na "Kollapsu" se nalazi i skladba "Jet‘m" kao metalurgijska prerada Gainsbourgove "Je t‘aime moi non plus", a sklonost šansoni i njemačkom predratnom kabareu još će više dolaziti do izražaja na kasnijim albumima, naročito na "transeuropskom" izdanju "Alles Wieder Offen" (2007) i, predivnoj posveti Berlinu "Alles In Alem" (2020). Usto, i u Zagrebu, u koji često navraća, gledali smo i slušali kako je Blixa s talijanskim skladateljem Tehom Teardom uronio i u talijansku kanconu, što je za jednog Nijemca prilično teška misija.
Jeziv album
Prostor je prekratak za analizu proteklih dvanaest studijskih albuma Neubautena, ali zgodno je zamijetiti da su nekadašnji anarhistički i nihilistički berlinski bukači, na poziv belgijskog grada Diksmuidea, 2014. godine realizirali jezovit i opominjući album "Lament", o krvavim strahotama Prvog svjetskog rata, o stotoj godini njegova izbijanja. Nekako je to i logično, jer umjetnost je jedno, a popularnost nešto drugo. Zastrašujuće, čini se da bi se i ta povijest mogla ponoviti. Blixa i drugovi, na stranu popularnost, i u tom kontekstu veliki su i važni umjetnici koji će u Zagrebu ponovno nastupiti 7. rujna (Tvornica kulture).
Uvijek zabavljeni novim idejama, Blixa i drugovi, trinaesti, nedavno objavljeni album "Rampen (apm: alien pop music)" predstavljaju poput "pop glazbe za izvanzemaljce". Moguće je da je pop glazba za Zemljane toliko derogirala da takvu kakvu nudi Blixa doista i jest za "za izvanzemaljce" u "nekom solarnom sustavu, u kojem bi Einstürzende Neubauten mogli biti poput Beatlesa u našem solarnom sustavu". "Ne dopustite da samo većina pop glazbi daje popularizam, jer postoji i manjinska pop glazba. Pop glazba za drugačije djevojke, pop glazba za drugačije momke, pop glazba za izvanzemaljce", pogađa poantu Blixa.
Nekoć noise-terorist, a danas cijenjeni njemački umjetnik u finim odijelima i cipelama, odavno nepušač, Blixa je i uredan obiteljski čovjek u braku s matematičarkom Erin Zhu s kojom je, nekoliko godina prije Radioheada, razvio web-platformu za financiranje izdanja Neubautena te foodie koji je u putopisnoj knjizi "Europa unakrsno" popljuvao kuhinju zagrebačke Esplanade. Eto, kao i u filmu, književnosti i likovnosti, tako i u popularnoj glazbi valja cijeniti i iskusne i zrele autore, a ne samo mlade pop zvijezde. Blixa nije samo "ein Berliner" nego već duže od 40 godina i čuvar njemačke pop avangarde koju bi trebalo zaštiti kao nacionalno dobro njemačke nacije, a i Europe "unakrsno".