Marina Pejnović vješto je, sa sluhom režirala predstavu "Nebeski svod" u zagrebačkom HNK, po tekstu autorice koja joj je bliska generacijski, oštrim intelektom i strašću prema obilnom stvaranju u teatru. Lucy Kirkwood (r. 1984.), londonska dramatičarka već dakle velika i raznorodna opusa, napisala je, među ostalim, mnogoljudan komad o kinesko-američkim odnosima, dramu o vojnicima koji se ne mogu osloboditi od užasa proživljenih ratnih, mračnu futurističku komediju, preradu Ibsenove "Hedde Gabler", čak i preradu bajke "Ljepotica i zvijer", zatim dramu o seks trgovini... Neobuzdana temom i maštom, koliko sam čitao, piše izravno o temi, no i postmoderno, miješajući žanrove i stilove, pristupe i postupke. Rekao bih da je na momente previše govorljiva, da previše zahvaća, da je katkad dramski neuredna, ali je eto maštovita i radoznala.
"Nebeski svod" je pak parafraza, površno bi bilo kazati feministička, filma "Dvanaest gnjevnih ljudi" Sidneya Lumeta iz 1957., gdje porotnik nagovara ostalih jedanaest da moraju osloboditi okrivljenika na temelju opravdane sumnje. Ovdje je u igri 12 žena, ali koje nisu porotnice nego sluškinje muške porote, kojoj jedino moraju potvrditi je li osumnjičena za ubojstvo trudna ili nije. Naime, ako jest, ne mogu je osuditi na smrt. Radnja teče u 1759., uoči prolaska Halleyjeva kometa, u ruralnoj Engleskoj, gdje se glava gubi i za ustrijeljenog jelena, čak i zeca, a kamoli za ubojstvo čovjeka ili djeteta. Porotnice, uglavnom nižeg staleža, jesu nesložne, naivne, zlobne, drage, manipulirane, odlučne i površne, nema kakvih nema, a sve čine pod pritiskom zakona koji u startu muškarce stavljaju iznad žena, bogate iznad siromašnih.
Cijela ta zmešancija, po uzoru dakle na film snimljen u jednoj prostoriji, jest redateljski zadatak više nego kompliciran. Kako, naime, prenijeti u prostor jednu skučenu radnju koja ne daje ikakav jasan dramski luk i počiva na epizodama koje nehotice ispričaju akterice. Muška porota snimljena je videom i projicira se na metalnom zastoru teatra, u stanci dvoipolsatne predstave ili, nakratko, na stražnjem zidu te funkcionira začudno dojmljivo jer su ritmizirani, udaraju po stolu rukama, više su opake marionete nego ljudi i viđamo ih zbilja nakratko. Dolje su porotnice, pristigle pak iz posebnog mjesta radnje, rupe za orkestar ispod proscenija, čija su vrata odškrinuta pa možeš zaviriti u kazališno podzemlje…
Marina Pejnović sada je eto već dokazana uspješna redateljica velikih podjela. Prethodno je u zagrebačkom HNK režirala ansambl predstavu "Genijalna prijateljica", u Komediji je režirala "Velo misto", znači kadra je organizirano i učinkovito raditi s dva tuceta glumaca na sceni i mislim da je, uz već doajena Krešimira Dolenčića, jedina koja pouzdano može iznijeti takve produkcije bez bojazni od raspada sistema. Ovdje teatralizira prostor, vrijeme i glumu uvijek istodobno. U podlozi mizanscena je katkad jedva čujan ritam, melodija, pristiže poput magle, meko, naknadno, jedva da je ima. Podržava se jeza monotonim ponavljanjem koje međutim nije dosadno. Glazba je lijep rad Ivana Skendera, koji udara na nesvjesno, a nelagodu bude, uznemiruju i sivi kostimi za dvanaest porotnica, rad Zdravke Ivandije Kirigin. Potrebno je dakle ozbiljno znanje da se uloge ne utope u klaustrofobiju boja, a ovdje je svaka ta porotnica individualizirana jasno, gestama, držanjem, upravo prvo tjelesno a onda i glasom, emocijama, raznim uzletima i padovima. Pejnovićeva suvereno koristi rund-bine, kao kotač koji se vrti uprazno u vremenu, niti odnosi niti donosi. Radnja je sarkastična isto tako, jer trud porotnica, doznat ćemo, unaprijed je uzaludan. Da se "vješticu" smakne, već je odlučila jedna moćna žena… Znači, žena je ženi vuk, a još pod muškim zakonom, sve je to žalosno i onako kako je uostalom danas većinom na planetu, gdje žene i nisu svjesne da su potlačene i usmjerene da se gložu međusobno. No, takve su zapravo i žene i muškarci, kad ih izjednačimo, dosta kvarna roba.
Manje sam sretan s nekim detaljima scene, rad Librete Mišan, jer više sugeriraju tokarenim namještajem 20. nego 18. stoljeće. Dramaturgiju je preuzela Mirna Rustemović, a ni tu nemam primjedbe.
Izvanredna je Jadranka Đokić kao primalja Elisabeth Luke, nadaje se kao protagonistica, premda nije, vodi radnju silovitim nepredvidljivim promjenama. Ksenija Marinković igra staricu Saru Smith duhovito i ironično, Alma Prica daje hladnoću i odlučnost Charlotte Cary. Mlada Lana Meniga igra žrtvu, Sally Poppy, mladenačkom strašću, zapravo čineći lik mlađim nego što je zamišljen u autorice i ta regresija je uspjela. Više muških likova igra Marin Klišmanić, malko odviše je rezerviran, no nije mu lako među samim ženama. Nema dakle ilustrativne, slabe uloge, a igraju uvjerljivo Lana Barić, Dora Lipovčan, Mirta Zečević, Iva Jerković Oreški, Olga Pakalović, Ana Begić Tahiri, Jelena Otašević Babić, Iva Mihalić, Ivana Boban i Barbara Vicković.