Umrla je Gordana Slabinac, jedna od najomiljenijih profesorica s Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Vijest o njezinoj smrti objavio je njezin odsjek, na kojem je bila zaposlena od 1971. godine. Umrla je 19. prosinca.
Gordana Slabinac rođena je 1945. u Osijeku, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik. Na Odsjeku za komparativnu književnost vodila je izborne kolegije iz europske i hrvatske književne avangarde, poetike fantastične književnosti, semantike ironije i groteske, parodije kao intertekstualnog žanra, poetike realizma i modernizma te postmodernizma. Objavila je knjige "Hrvatska književna avangarda" (1988.), "Zavođenje ironijom" (1996.) i "Sugovor s literarnim đavlom: eseji o čitateljskoj nesanici" (2006.). Prevodila je s engleskog i njemačkog jezika.
Imala sam sreće da je i meni predavala dok sam studirala komparativnu književnost, taman u doba kada je prestajala jedna, a počinjala druga država. Slušala sam kod nje dva kolegija, jednom je tema svakako bila ironija. Koja nije bila samo stilska figura kojom se profesorica Slabinac bavila, ona je bila i sastavni dio njezina karaktera. Duhovita, sarkastična, prijateljski raspoložena prema svojim studentima, no ipak s ciničnom distancom, Gordana Slabinac bila je karizmatična profesorica zbog koje sam progutala i François Rabelaisa ("Gargantua i Pantagruel", 1532. - 1564.) i Jonathana Swifta ("Guliverova putovanja", 1726.). Na svojim predavanjima upozorila nas je kako se engleski književnik - koji je umro lud - nikako nije mogao pomiriti s time da njegova draga obavlja veliku nuždu. Pa tako u svojoj pjesmi "The Lady‘s Dressing Room" zdvaja - "Oh! Celia, Celia, Celia shits!". Tipična Goga!
I dok se na društvenim mrežama od omiljene profesorice opraštaju njezini brojni studenti, posve je nemoguće naći njezinu fotografiju ili ne daj bože intervju. Profesorica Slabinac zazirala je od bilo kakvog oblika javnog izlaganja. Možda nije primjereno reći, no Gordana Slabinac bila je prava frajerica koja bi svoje kolegije, na kojima se bavila avangardom, satirom, ironijom i parodijom, ustrojila na ludički način i to je bila istinska, raspojasana intelektualna gozba za nas studente, klince kojima je osim tulumarenja omiljena rabota ipak bila - gutanje književnosti.
Kada sam prije nešto više od dvije godine za jedan časopis pisala o ženama koje su me obilježile u životu, navela sam dvije profesorice - jedna je bila Rada Iveković, a druga Gordana Slabinac. I tada sam, između ostalog, napisala i sljedeće: Ona je jedina razumjela moju fascinaciju Rilkeovim "Zapiscima Maltea Lauridsa Briggea", svojevrsnim modernističkim manifestom, knjigom koju sam naslijedila od svojeg oca i koja je - tako mala i siva iz davnih 1950-ih, izgledala kao knjiga iz nekog sasvim drugog doba. Duhovita, ironična, smijala se s nama i nije marila za bilo kakav oblik javnih lauda. Idealna profesorica.