U ponedjeljak 26. veljače istrčao sam puni maraton kroz Saharu. Bilo je vani plus 36. Za tjedan dana, u ponedjeljak 5. ožujka, bio sam u Estoniji, u Tallinnu te u utorak i srijedu 6. i 7. ožujka sudjelovao na Svjetskom prvenstvu u plivanju u hladnim vodama, gdje sam kao jedini predstavnik Republike Hrvatske i kao prvi Hrvat u povijesti nastupao u više disciplina. Plivalo se u luci u Tallinnu. Vani je bilo minus šest, a temperatura mora oko nule. Tako se može reći da sam saharski pijesak isprao u ledenom Baltičkom moru.
Govori nam to Marko Rafaj (43), rođeni Siščanin, čovjek koji redovito trči Ironman triatlon, a jedini je Hrvat koji je uspio do kraja odraditi Extreme Ironman utrku. Što to znači, objašnjava nam Marko u svojem odvjetničkom uredu u središtu Siska.
- Ironman triatlon sastoji se od 3,8 kilometara plivanja, 180 kilometara bicikliranja i 42 kilometra trčanja. A što se tiče Extreme Ironman utrke, zadaća je vrlo zahtjevna. Prije tri godine u Austriji sam uspio za 17 sati i 32 minute, bez odmora i stanki, otplivati 3,8 kilometara u hladnoj Muri, biciklom prijeći 186 kilometara i pretrčati 44 kilometara. Utrka je bila vrlo zahtjevna jer se pliva 3,8 km u Muri gdje je temperatura vode 14 stupnjeva i to na način da se pliva 200 metara okomito na tok rijeke, zatim 2 kilometra nizvodno i 1,6 kilometara uzvodno. Nakon toga dolazi biciklistička dionica duga 186 kilometara, s time da je ukupna visinska razlika na toj biciklističkoj dionici 3900 metara. Oni koji su vozili u brdima znaju što to znači i o kakvom se biciklističkom izazovu radi. Nakon toga dolazi trkački dio koji je po meni najzahtjevniji jer se trči 44 kilometra, s time da je visinska razlika koja se tijekom trčanja prolazi 1900 metara. Ne trči se po uređenim stazama, nego po planinama i planinskim putevima. Od početnih 350 natjecatelja utrku je u vremenskom limitu završilo njih 85. Ja sam bio 54. i time sam postao jedini Hrvat koji je zasad uspio završiti Extreme Ironman utrku - govori, ne bez emocija, Marko.
Ako ide on, idem i ja
Marko Rafaj
Prisjeća se kako je trčanje bilo jako teško i bio je na rubu odustajanja.
- No, odustati mi nije dao moj pratilac, Splićanin Ante Vuko. On je bio moj ‘zec’, odnosno trčao je sa mnom od 28. kilometra utrke pa do kraja. Tražio sam od njega da pazi da ne padnem, a on me bodrio. Da ga nije bilo, nisam siguran da bih izdržao do kraja - kaže Marko Rafaj.
Sportom se bavi cijeli život. U osnovnoj i srednjoj školi bavio se karateom. Tijekom studiranja na Pravnom fakultetu u Zagrebu počinje se baviti daljinskim plivanjem. Rezultat napornih i upornih treninga stiže 2009. godine kada je kao drugi Hrvat u povijesti preplivao Gibraltar. Triatlon je došao gotovo slučajno. Jedan prijatelj rekao mu je da ide na triatlon.
- Pomislio sam: ako može on, mogu i ja, ako ide on, idem i ja. Bilo je to 2010. godine i još se uvijek nisam zasitio napornih treninga i još napornijih natjecanja. Ne znam bih li mogao živjeti bez bavljenja sportom - kaže Marko.
Objašnjava nam kako uspijeva uskladiti obveze doma i na poslu sa svakodnevnim višesatnim treninzima.
- Sportaš sam, odvjetnik sam i imam puno posla, tu su supruga i kći, obveze doma, sin je u Americi, ima plivačku stipendiju i studira ekonomiju. Da bih uspio, svaki dan u tjednu, svaki mjesec, cijela godina mora do zadnje minute biti isplanirana. Znam u kojim ću utrkama sudjelovati, imam strogi raspored treninga, plan odlaska na rasprave i kontakte s klijentima. Sve je, uz veliku potporu obitelji, usklađeno i dobro funkcionira. Moji me pitaju otkud mi energija, a ja ne mogu zamisliti da nije tako, da je nekako drukčije, mirnije. Kada me netko pita kako stignem, uvijek ponavljam jednu rečenicu koju sam čuo od mame svojeg kuma kada se on požalio da nešto ne stigne. Ta rečenica glasi: ‘Da ustaneš sat vremena ranije, tada ti dan ne bi trajao 24 sata, već 25’. Puno se puta dignem sat ranije da sve stignem i zahvaljujem kumovoj mami na tome savjetu - ističe Marko.
Trenira po posebnom programu koji mu je napravio srpski triatlonac Nemanja Korać.
- On je vrhunski stručnjak, odličan sportaš i odan prijatelj. Prati svaki moj potez i dobro zna kada sam podbacio, a kada prebacio zadane vrijednosti - dodaje.
Rafaj kaže kako mu je sport dao jako puno.
- Puno sam zemalja vidio, imam prijatelje po cijelom svijetu, u Americi, Egiptu, Sloveniji, Srbiji, BiH, Estoniji, Njemačkoj, Italiji, Portugalu, sada i u Africi. Plivao sam i trčao u Europi, Aziji, Africi, sada mi je cilj da se natječem na svim kontinentima. Pamtim sve svoje utrke i vremena koja sam postigao.
Ove godine, poslije Sahare i Estonije, u kalendaru je poluironman u Zadru i Beogradu, ironman u Klagenfurtu, Wings for Life u Zadru, Europsko prvenstvo u daljinskom plivanju na Bledu na 3 i 5 kilometara, prvenstvo RH u daljinskom plivanju na 3 i 5 kilometara, nekoliko polumaratona, ići će u Beograd, u Brčko… Kalendar je popunjen do prosinca.
- Svagdje sam rado viđen gost, ta su prijateljstva među nama ironmanima čvrsta, neraskidiva. Nema među nama zavisti, podmetanja, rivalstva. Netko mora biti prvi, netko zadnji, ali svaki trkač koji istrči maraton, koji ispliva dionicu među santama leda, tko odveze stotinjak kilometara bicikla nakon maratona ili plivanja, junak je, heroj, čudo - kaže Marko.
Divlja liga
Ističe kako mu je želja dovesti utrku polumaratona u Sisak.
- Planiranje je pri kraju, staza određena, dovest ću svoje prijatelje najveće svjetske trkače - kaže Marko.
Što se Siska tiče, ponosan je na to što je osnivač “Sisačke divlje trkačke lige” koja je okupila veliki broj sisačkih rekreativaca-trkača.
- Tom divljom trkačkom ligom, a divlja je jer mi nemamo nikakav poredak, suce ni plasmane, zarazili smo mnoge Siščane koji do sada nisu trčali, da se uključe i protrče. Sve nas je više, odlazimo na natjecanja, družimo se, postali smo prijatelji. Organizirali smo humanitarnu akciju ‘24 sata non-stop trčanja’. Svakih pola sata je trčao jedan ‘divljak’ i pored njega, naravno, svatko tko se želio uključiti. Sudjelovalo je više od tisuću trkača. Skupljali smo novac za kupnju trkačkih kolica za osobe s invaliditetom kako bi se i njihove obitelji uključile u sport. Akcija je premašila sva očekivanja: kupili smo dvoja kolica. Više nas iz ‘Sisačke divlje trkačke lige’, kao i dvoje roditelja trkača s djecom s posebnim potrebama, ide i na utrku Wings for Life u Zadar - kaže Marko.
On već godinama svakog 1. siječnja, na Novu godinu, točno u podne pliva rijekom Kupom, bez obzira na to koliko hladno bilo.
- To je poseban izazov i izraz posebne ljubavi prema vodi, prema Kupi i mojem Sisku. Želim da se i za nas čuje, ovim činom želim popularizirati sport, zdrav život, boravak na otvorenom. Čovjek prije odluke da zapliva ledenom vodom mora biti utreniran, zdrav, mora biti odlučan da će to učiniti. Nema kolebanja - dodaje.
Sjeća se svakog dana, svake sekunde nedavnog plivanja u Baltiku.
U svojem dnevniku blogu bilježi: “Utorak, 6. 3. 2018. godine. Danas plivam 25 m delfin i 100 slobodno. Ujutro je na programu 25 m i natjecanje počinje u 11 sati. Prije početka natjecanja bio je prigodan program otvorenja i kada sam razvio hrvatsku zastavu, po ramenu me potapšao jedan Slovak i upitao koliko nas je ovdje. Ja sam mu odgovorio da sam samo ja natjecatelj i da mi je u pratnji supruga. Čovjek me gledao s puno suosjećanja, a u razgovoru s njime doznao sam da se ovim sportom u Slovačkoj bavi više od 2000 plivača i da ima nekoliko klubova. U Hrvatskoj, uz mene, znam za još 3 - 4 zimska plivača, s time da dvojica od njih žive na moru. Ja sam se u tome trenutku osjećao kao jamajčanska reprezentacija u bobu na Zimskim olimpijskim igrama. O kakvoj popularnosti zimskog plivanja na otvorenom se radi, vidi se u činjenici da je na ovom Svjetskom prvenstvu prijavljeno 1386 plivača iz 40 država svijeta, a Hrvatsku predstavljam ja kao natjecatelj i moja Barbara kao pratnja i pomoć. Prije samog starta na 25 m delfin osjećao sam veliko nestrpljenje i tremu s obzirom na to da se u vodi tako niske temperature nisam često kupao, tako da nisam bio siguran kako će mi tijelo reagirati. Međutim, dok sam čekao svoj red i kako su se smjenjivale grupe plivača, tako je trema prolazila pa sam svoju dionicu otplivao najbolje što sam mogao i s vremenom 11:48 završio na 12. mjestu u svijetu u svojoj kategoriji. Nakon kratkog odmora i laganog ručka ponovno je došao novi start, 100 m slobodno. Iako je bilo lijepo sunčano vrijeme, hladnoća nije popuštala, a jaki vjetar s Baltika osjećaj hladnoće višestruko je uvećavao. Sada sam bio u potpunosti koncentriran i nakon prijepodnevne adaptacije na hladnoću stotku sam otplivao s vremenom 1:23 min te sam završio na 9. mjestu u svojoj kategoriji. Nakon plivanja uslijedilo je grijanje u toploj kupki koja se nalazi uz samo kupalište. Nakon utopljavanja i šetnje u tijelu sam osjećao još hladnoće tako da smo nakon večeri otišli u hotelsku sobu i pod poplunima čekali sljedeći dan i novo natjecanje. No, cijelu noć sam propatio, uz česte posjete WC-u i bolove u trbuhu. Tako je počeo drugi dan u Tallinnu, koji je sunčan i prelijep, ali je bilo dosta hladno. Startao sam u 27. grupi i 50 m sam otplivao za 31.26 sekundi te sam zauzeo 7. mjesto u svojoj kategoriji na svijetu.”
Što se maratona u Sahari tiče, Marko kaže: - Apsolutno je veličanstveno biti u takvom okruženju sportaša iz cijelog svijeta koji su s osmijehom na licu krenuli u trku koja će nekako svima nama ostati u posebnom sjećanju. O kakvim se ljudima radi vidi se u činjenici da je jedan od natjecatelja bio dečko iz Engleske koji je maraton odlučio istrčati svirajući električnu gitaru i time povezati svoje dvije ljubavi: trčanje i glazbu. U razgovoru s nekim trkačima koji su maratone trčali po cijelome svijetu (pa čak i na Grenlandu) svi su bili složni da je ovo jedan od najtežih maratona na svijetu.
Vreli pijesak Afrike
Marko Rafaj
Istrčao je maraton kroz Saharu i s vremenom 4:24 zauzeo 25. mjesto među 102 trkača, odnosno bio je 14. u svojoj kategoriji.
- Noge ne osjećam, u glavi mi tutnji, no veseo sam i ponosan na sebe što sam završio ovaj maraton. Na cilju razmjenjujemo iskustva i svi se slažemo da je bilo teško, ali da je vrijedilo doći i otrčati ovu trku i na taj način skrenuti pozornost na tragediju Saharawi naroda i prenijeti glas o njima u našim državama - prisjeća se Marko Rafaj svoje afričke avanture.
Pitamo ga je li bio blizu da odustane od tog maratona kroz pustinju i vreli pijesak.
Marko Rafaj
- Ma kakvi, ni u snu. Inače odustajanje od utrka nikada ne dolazi u obzir. Dvadeset godina sam u sportu, vrlo teškom i zahtjevnom, a samo sam jednom odustao. Bilo je to na 10 kilometara dugoj utrci u Portugalu. Nakon pet istrčanih kilometara puknuo sam psihički i fizički i stao. Peklo me to. Jako. Tada sam donio odluku - nikada više. Radije neću ići na utrku nego odustati, kada krenem u nešto, moram to završiti, makar puzeći prošao kroz cilj. Tako je i u životu - dodaje na kraju Marko.