Dr. Robert Ballard svjetsku je slavu stekao kad je 1985. godine otkrio olupinu Titanica u Atlantskom oceanu. Zatim je 1989. godine u sjevernom Atlantiku pronašao olupinu nacističkog bojnog broda Bismarck, a 2002. godine i ostatke američkog torpednog čamca PT-109 kojim je zapovijedao John F. Kennedy.
Sada, s navršenih 77 godina, taj je oceanograf odlučio pronaći olupine aviona Amelije Earhart, najpoznatije pilotkinje u povijesti, koja je misteriozno nestala 1937. godine tijekom pokušaja da obleti Zemlju.
- Postoje razne teorije o tome gdje je Amelijin avion sletio, a neke od njih su i pomalo divlje - kaže Ballard. On je oduvijek želio pronaći ostatke Amelijina aviona Lockheed Electra, ali je sve donedavno to smatrao uzaludnom potragom.
Bio je uvjeren u službenu verziju nestanka slavne pilotkinje prema kojoj je 2. srpnja 1937. godine Amelia Earhart s kopilotom Fredom Noonanom u završnici svoga leta nestala nad Pacifikom. Nakon duge i skupe potrage, američka mornarica zaključila je 18. srpnja 1937. godine da su njih dvoje poginuli kad je avion Lockheed Electra pao u ocean.
Kako piše New York Times, do obrata u Ballardovu razmišljanju o sudbini Amelije Earhart došlo je 2012. godine, kada ga nazvao dugogodišnji prijatelj Kurt M. Campbell, pomoćnik državnog tajnika za istočnu Aziju i Pacifik u Obaminoj administraciji.
- Želim ti pokazati jednu fotografiju - rekao je Campbell čim je Ballard ušao u njegov ured. Zatim je izvadio staru, zrnatu fotografiju grebena na malom otoku Nikumaroro, u pacifičkom otočju Phoenix. Na fotografiji, koju je u listopadu 1937. godine snimio britanski časnik Eric Bevington, vidi se mala zamagljenost na lijevoj strani koja bi mogla odgovarati opremi za slijetanje Amelijina aviona Lockheed Electra.
Desetljećima nakon što je snimljena, ta je fotografija postala vlasništvo organizacije TIGHAR (Međunarodna grupa za povijesni pronalazak zrakoplova) koju je 1985. godine utemeljio Richard Gillespie, čovjek koji više od 30 godina traga za ostacima Amelije Earhart. Stara fotografija grebena na tom malom otoku zaintrigirala je Roberta Ballarda koji je, nakon nekoliko godina pripreme, 7. kolovoza ove godine brodom Nautilus doplovio do otoka Nikumaroro te u njegovim vodama počeo potragu.
Avion je kliznuo niz padinu
- Vjerujemo da je sletjela na greben blizu ruba litice. Na kraju je avion kliznuo niz strmu padinu u duboki ocean. Avion će vjerojatno biti u komadima, što će nam zapravo dobro doći. Ako možete pronaći jedan komad, možete ih pronaći sve. I tako će naš prvi posao biti izrada izuzetno detaljne karte - rekao je Ballard.
Ako Ballardova ekspedicija uspije, bit će to rješenje jednog od najvećih misterija 20. stoljeća. Iako je od nestanka Amelije Earhart prošlo već 82 godine, ta odvažna pilotkinja, sinonim ženske emancipacije i ikona stila, ne prestaje intrigirati brojne povjesničare zrakoplovstva, znanstvenike, novinare, ali i različite poklonike teorija zavjera.
Amelia Earhart rođena je 24. srpnja 1897. godine u Atchinsonu, u Kanzasu. Njezina majka Amy Otis bila je kći uglednoga suca, a otac Edward Earhart bio je odvjetnik. Budući da mu je odvjetnički ured loše poslovao, Edward Earhart 1905. godine prihvatio je posao službenika u željezničkoj kompaniji Des Moinesu (Iowa) gdje se preselio zajedno sa suprugom. Amelia i njezina mlađa sestra Muriel su ostale s djedom i bakom, a roditeljima su se pridružile tek 1908. godine.
No, sretni dani Amelijina djetinjstva brzo su prošli jer je Edward Earhart bio alkoholičar, a 1914. godine ostao je bez posla. Kako su istodobno presušile sve obiteljske financijske zalihe, Earhartovi su bili prisiljeni prodati kuću na dražbi. Amelia je kasnije priznala da joj je taj događaj slomio srce i da je u tom trenutku završilo njezino djetinjstvo. Nesposobnost njezina oca da skrbi o svojoj obitelji utjecala je na mladu Ameliju da vrlo rano stekne neovisnost, ne očekujući pritom da netko drugi vodi brigu o njoj.
Kako bi svoje kćeri istrgnula iz depresivne obiteljske atmosfere, gospođa Earhart ih je 1915. godine odvela kod prijatelja u Chicago. Tamo je Amelia završila gimnaziju, a zatim je na Božić 1917. godine otputovala u Toronto gdje je Muriel pohađala koledž.
Prvi svjetski rat bližio se kraju, a sve više ranjenih američkih i kanadskih vojnika stizalo je s fronta pa se Amelia prijavila na tečaj za bolničarke u Crvenom križu u Torontu. Zatim je volontirala kao bolničarka. No, s vojnicima je stigla i zloglasna španjolska gripa čija je pandemija odnijela između 50 i 100 milijuna života diljem svijeta. “Španjolka” nije poštedjela ni Ameliju koja se dugo oporavljala od bolesti.
Nakon oporavka, 1919. godine upisala je studij medicine na Sveučilištu Columbia u New Yorku, koji je napustila već nakon godinu dana kako bi se pridružila roditeljima koji su se preselili u Kaliforniju. No, tada se dogodio preokret u njezinu životu. Dok je s ocem bila na aeromitingu u Long Beachu, Ameliji je jedan pilot ponudio da desetak minuta leti s njim.
- Čim smo se ‘odlijepili’ od zemlje, znala sam da želim letjeti - prisjetila se kasnije Amelia. Uzbuđenje koje je osjetila tijekom kratkog leta toliko je nadahnulo mladu djevojku da je odlučila uštedjeti za tečaj letenja pa je tako radila kao fotografkinja, stenografkinja i vozačica kamiona. Kako je njezin otac bio u jednoj od svojih trijeznih faza i imao odvjetničku kancelariju u Los Angelesu, pomogao je Ameliji prikupiti novac za tečaj.
Početkom 1921. godine Amelia Earhart počela je uzimati satove letenja kod Nete Snock, jedne od prvih pilotkinja. Napredovala je izvanredno pa je krajem te godine dobila letačku dozvolu. U listopadu 1922. godine na zrakoplovnom mitingu u Long Beachu Amelia je postavila neslužbeni ženski svjetski rekord jer je letjela na visini od 4200 metara. Na užas svoje majke, Amelia je zatim ošišala dugu kosu i počela nositi kratku, gotovo dječačku frizuru koja će kasnije postati njezin zaštitni znak, ali i inspiracija za mnoge mlade žene.
Radila je kao socijalna radnica
Sredinom 1920-ih Amelia se preselila u Boston gdje je počela raditi kao socijalna radnica, dok se pilotiranjem bavila u slobodno vrijeme. Prekretnica se dogodila kada je u lipnju 1928. godine postala prva žena koja je preletjela Atlantik. Zapravo ta ideja potjecala je od Amy Guest, američke socijalistkinje koja je bila udana za jednog britanskog časnika. Amy je namjeravala preletjeti Atlantik kao pratnja muškoj posadi, ali je zbog obiteljskih obaveza odustala. Tako je uskočila Amelia Earhart.
Bilo je zamišljeno da tijekom leta preko Atlantika Amelia bude samo pratnja pilotu Wilmeru Shulzu i kopilotu Louisu Gordonu. Ipak, tijekom leta aktivno je pomagala jer je Shulz dio vremena bio pijan. Let preko Atlantika, iako i u muškom društvu, donio je Ameliji veliku slavu pa je po povratku u Ameriku dobila nekoliko odlikovanja. Nakon toga odvažila se na samostalni let diljem SAD-a, a zatim je napisala svoju prvu knjigu.
U proljeće 1928. godine, dok se pripremala za let preko Atlantika, Amelia je upoznala izdavača Georgea Palmera Putnama, jednoga od sponzora toga leta. Putnamu se svidjela slobodoumna i odvažna Amelia pa je uskoro postao njezin mecena i zaštitnik. Izdao je Amelijinu knjigu te joj organizirao predavanja diljem Amerike. Dijelili su i zajedničke interese poput golfa, tenisa i jahanja. Naposljetku su postali ljubavnici.
No, Putnam se želio oženiti Amelijom pa se 1929. godine rastao od svoje supruge Dorothy. Odmah ju je zaprosio, ali kako je ona brak doživljavala kao kavez, odlučno ga je odbila. No, George Putnam nije se dao smesti nego je voljenu ženu zaprosio još pet puta. Naposljetku je pristala te su se vjenčali u veljači 1931. godine.
No, na dan vjenčanja Amelia je napisala Georgeu kako od njega ne traži da se pridržava srednjovjekovnih pravila o vjernosti, niti će ih se ona pridržavati. Tijekom braka Amelia je imala dvije strastvene ljubavne afere, s Paulom Mantzom, pilotom iz Hollywooda, te Eugene Vidalom, ocem književnika Gore Vidala. Neki Amelijini biografi tvrde da je Eugene Vidal bio njezina životna ljubav.
U svibnju 1932. godine Amelia Earhart ostvarila je pothvat koji joj je priskrbio titulu najpoznatije pilotkinje u povijesti: sama je preletjela Atlantik. Postala je američka ikona: predsjednik Franklin D. Roosevelt dodijelio je Ameliji odlikovanje, a u javnosti je dobila nadimak “Lady Lindy” prema legendarnom američkom pilotu Charlesu Lindberghu.
Amelia se gotovo svakodnevno pojavljivala u novinskim društvenim kronikama, a ponekad je i sama pisala zalažući se za prava žena. Istodobno, reklamirala je cigarete Lucky Strike, a njezino je ime postalo zaštitni znak i za dječje igračke, jednu liniju sportske odjeće za žene i putničke torbe. Sve to donosilo joj je velik novac, ali i njezin hobi je bio skup. Amelijina strast prema letenju i dalje je bila snažna pa je tako u ljeto 1937. godine krenula u novu avanturu. Zajedno s kopilotom Fredom Noonanom odlučila je obletjeti Zemlju. K
renuli su 21. svibnja iz Oaklanda u Kaliforniji i nakon 40 dana te više od 20 zaustavljanja stigli su u Lae, na istočnoj obali Papue Nove Gvineje. Ujutro, 2. srpnja, Earhart i Noonan počeli su najtežu dionicu svoga putovanja: let prema više od 2000 kilometara udaljenom američkom otoku Howland koji se nalazi na pola puta između Australije i Havaja. Kad su bili nadomak Howlanda, gdje su se trebali spustiti i natočiti gorivo za nastavak leta, Earhart je zračnom stožeru na otoku radiovezom javila da im curi gorivo te da ništa ne vide. Nakon toga je nestala.
Čim je vijest o nestanku slavne pilotkinje i njezina kolege stigla do Amerike, George Putnam alarmirao je predsjednika Roosevelta koji je naredio opsežnu potragu avionima i brodovima. Tijekom dva tjedna potrage pretraženo je više od 550 tisuća četvornih kilometara u Južnom Pacifiku, ali bez rezultata. U siječnju 1939. godine Vrhovni sud u Los Angelesu proglasio je Ameliju Earhart mrtvom. Kako nikad nisu pronađeni ostaci njezina aviona, misterij nestanka slavne pilotkinje ostao je neriješen, a u proteklih osamdesetak godina lansirano je mnoštvo teorija o zagonetki Earhart.
Jedna teorija je da su ih zarobili Japanci
Dugo vremena najvjerojatnije objašnjenje je bilo da su Earhart i Noonan izgubili rutu, ostali bez goriva te da je avion pao u ocean. No, bilo je i drugih teorija. Prema jednoj od njih, Amelija i Noonan su sletjeli na Maršalovim otocima gdje su ih zarobili Japanci koji su je optužili da su špijuni američkog predsjednika Roosevelta.
Neki su, pak, tvrdili da je Amelia ostala živjeti u Polineziji, a drugi da je pod lažnim identitetom nastavila živjeti kao kućanica u New Jerseyju. Ipak, posljednjih desetljeća puno pozornosti privukla je teorija da su Earhart i Noonan prisilno sletjeli na otok Nikumaroro (tadašnji Gardner), koji je oko 630 kilometara udaljen od Howlanda te danima ili tjednima živjeli kao brodolomnici. Na tom su otoku 1940. godine nađeni cipela s potpeticama kakve je nosila Amelia, ženski ruž, ogledalce i čaša iz 1930-ih godina te 13 ljudskih kostiju za koje su liječnici na Fidžiju ustanovili da su pripadale muškarcu. Te su kosti kasnije izgubljene, ali su sačuvani liječnički izvještaji o tome.
Prije dvije godine organizacija TIGHAR i National Geographic Society poslali su na Nikumaroro novu znanstvenu ekspediciju, u koju su bila uključena i četiri forenzička psa koja su u stanju nanjušiti ljudske kosti. Kada su stigli na tzv. Lokalitet sedam, gdje su 1930-ih nađeni predmeti iz ženskog kozmetičkog seta, psi su se uznemirili. Ipak, znanstvenici nisu otkrili nikakav trag kostiju, ali su prikupili uzorke tla ne bi li tako našli trag ljudskog DNK.
Prošle je godine dr. Richard Jantz, profesor antropologije sa Sveučilišta Tennessee, ponovno analizirao liječničku dokumentaciju o kostima s otoka Nikumaroro za koje se ranije ustvrdio da su muške. U studiji objavljenoj u časopisu Forensic Anthropology, Jantz je, uz pomoć računalnog programa koji utvrđuje spol i mjere kostura, ustvrdio da su tri od 13 kosti nađenih na otoku pripadale ženi. Koristeći podatke o visini, težini, obliku tijela i proporcijama Amelije Earhart, koji se temelje na fotografijama i informacijama s njezinih dozvola za upravljanjem zrakoplovima i automobilima, zaključio je da su to njezini ostaci.
- S 99-postotnom sigurnošću možemo tvrditi da tri kosti s otoka Nikumaroro, uspoređene s mjerama Amelije Earhart, pripadaju upravo američkoj pilotkinji - ustvrdio je tada Jantz.
Njegov je zaključak snažan vjetar u leđa Robertu Ballardu i njegovoj ekspediciji na brodu Nautilus koju slavni oceanograf vodi s dr. Allison Fundis, u kojoj vidi svoju nasljednicu, te poznatim arheologom Fredericom Hiebertom. Ekspediciju je financirao je National Geographic, a o njenim rezultatima saznat ćemo u listopadu kada će biti prikazan i dokumentarac o potrazi za Amelijom Earhart na otoku Nikumaroro.