Nismo trebali dugo čekati. Zapravo, ni sekunde. Čim smo zakoračili u nadnaravno lijepi svijet Vranskog jezera u kojem su glavni junaci pompozni ćubasti gnjurac, štioke, liske, trstenjaci, čaplje, kokošice, patke, ćurlini i druga krilata stvorenja, njegovi stanovnici odmah su nam dali do znanja da su tu, da nas motre i da su vrlo svjesni naše prisutnosti.
Mala bijela čaplja ponosno je stajala nasred poplavne livade, britki pjev “nevidljive” svilorepe odzvanjao je iz gustog trščaka, dok je maleno jato blistavih ibisa naglo promijenilo putanju svog gracioznog leta. Razlog smo, naravno, bili mi.
Tapkali smo, “naoružani” dalekozorima, po 600 metara dugačkoj drvenoj poučnoj stazi “Ptice Vranskog jezera”, odmah do info centra Crkvine, gutajući informacije o samom parku prirode i njegovu srcu: Ornitološkom rezervatu i unutar njega strogo zaštićenoj zoni u kojoj čovjek - s pravom - nije dobrodošao gost.
Ušli smo dakle na njihov teren, početak spleta gustih trščaka i poplavnih livada, sada ugroženih staništa koja su se nekada prostirala mnogo dalje i šire, na čak deset puta većoj površini. Stojeći na stazi, bili smo zapravo na granici onoga što je sada i što je bilo nekada. Naime, ispred nas, iza pojasa guste trske, prostiralo se slatkovodno prostranstvo predivne prljavo tirkizne boje, a iza naših leđa, dokle god je pogled sezao, oranice Vranskog polja.
Pokušavali smo zamisliti kako je to područje izgledalo prije 18. stoljeća, prije nego se čovjek počeo igrati s tamošnjom prirodom, kada su ga prekrivale močvare i vodom natopljene livade, tako rijedak prizor u mediteranskom kršu. No, biologinja Norma Fressel, viša stručna savjetnica za edukaciju u Parku prirode Vransko jezero te naš “privatni David Attenborough” taj dan, vratila nas je u sadašnjost - na činjenicu da te iznimno vrijedne i dragocjene ostatke ostataka treba čuvati pod svaku cijenu. Naime, bez te guste trske, bez te plitke, blago boćate vode i poplavljenih livada, neće biti ni njih - krilatih junaka vranske bajke koju pričaju svojim lepetom krila i pjevom. - Sva ta različita staništa, od trščaka do poplavnih livada, jako su važna za hranjenje čaplji i drugih ptica močvarica. Riječ je o pticama koje su baš vrlo usko vezane uz vodu te im je, da bi preživjele, hranile se i gnijezdile, potrebno upravo ovo stanište - objasnila je Norma.
Sada, u travnju, dodala je, počinje ključno razdoblje. Ptice se već pripremaju, grade gnijezda, polako počinju formirati parove i ležati na jajima. Isto tako, objašnjava, Vransko jezero nezaobilazna je točka na njihovim seobama. Ako se ne uspiju nahraniti i odmoriti na tom velikom putu, upozorava Norma, neće biti dovoljno zdrave i snažne da osnuju obitelj. - Takve ptice trebaju sigurna i kvalitetna poplavljena staništa kojih je danas vrlo malo. Zapravo, gotovo ih više i nema jer su takve poplavne livade kroz povijest većinom bile isušivane, a to se dogodilo i u Vranskom polju - govori nam.
Sve se dakle promijenilo 18 godina dugim radovima na prokopavanju kanala Prosike, koji od 1770. godine spaja Vransko jezero s morem, na najužem dijelu krškog grebena koji razdvaja te dvije vodene mase, slatku i slanu. Razina Vranskog jezera tada se smanjila, spomenuto Vransko polje, odnosno kako su ga zvali Vransko blato, je isušeno, a nestala voda omogućila je iskorištavanje plodnog poljoprivrednog zemljišta, najplodnijeg iza doline Neretve. Nažalost, tim je zahvatom močvarni ekosustav doveden na rub opstanka. - O takvim staništima ne zna se puno i jako su rijetka. Na primjer, puno se govori o šumama, svi bi sadili stabla, ali trebamo se brinuti i o travicama”, poručila je sa smiješkom simpatična Norma.
Sam park prirode, površine 57 kilometara četvornih, proglašen je 1999., no njegovo je ‘srce’ - 8,83 kilometara četvornih velik Ornitološki rezervat na sjeverozapadnom dijelu Vranskog jezera - uspostavljen mnogo ranije, 1983. godine - objasnio nam je Danijel Katičin, ravnatelj Parka prirode Vransko jezero. - Zbog ornitološkog je rezervata došlo i do proglašenja parka, čiji je smisao, odnosno najvažnija zadaća štititi ostatak močvare - kaže i dodaje kako se nada da će u budućnosti uspjeti revitalizirati i jedan dio nekada isušenog područja i vratiti ga njegovim prvotnim stanovnicima - pticama.
Park prirode i njegova srčika, rezervat, danas predstavljaju nezamjenjivo utočište za stotine životinjskih vrsta. Cijelo je područje 2. veljače 2013. uvršteno i na popis svjetski važnih močvara, a štiti ga i ekološka mreža Natura 2000. Samo po sebi, Vransko je jezero neobičan i rijedak fenomen. Proteže se na površini od 30 kilometara četvornih te je kao takvo najveće prirodno jezero u Hrvatskoj. Dugačko je 13,6, a široko do 3,4 kilometra te se pruža paralelno s morskom obalom.
Riječ je u biti o krškom polju ispunjenom vodom i kriptodepresiji, a od mora ga dijeli samo prividno nepropustan i ponekad manje od kilometar širok greben prožet brojnim pukotinama u kojima se, ovisno o dobu godine i vremenskim prilikama, odvija konstantna borba za prevagu između slatke i slane vode. Dramatičnost tog sraza u posljednjih je nekoliko stoljeća dodatno naglasio ljudski faktor - prvo već spomenuto, u tadašnje vrijeme revolucionarno prokopavanje kanala prema moru, a sada - i sve izraženije - i klimatske promjene. - Svrstavamo se u skupinu malobrojnih močvarnih područja na Mediteranu, dakle mediteranske močvare i plitka jezera koja su jako nestabilna te imaju jako kompleksnu biologiju koja je pod utjecajem niza faktora - govori Norma. Nadovezuje se, s dodatnim objašnjenjem, i sam ravnatelj.
- Vransko jezero iznimno je ugrožen ekosustav baš zbog toga što je sve manje oborina, sve više bušotina vode, znači pritoci su sve slabiji. Sliv Vranskog jezera prostire se na 500 četvornih kilometara, riječ je o prilično velikom slijevu, no u njemu je sve manje vode iz više razloga. Primjerice, što je veća temperatura, to su veća isparavanja. Ljudi obično zaborave koliko su ona velika i koliko vode odlazi iz jezera. Ono je najveće u Hrvatskoj, ali je vrlo plitko tako da se suočavamo s većom ugrozom prodora slane vode u jezero. Ono je i sada boćato, ali primjerice 2012. godine imali smo veliki prodor slane vode i kroz kanal Prosika, ali i kroz prirodne pukotine između jezera i mora, što je dovelo u pitanje mnoge vrste. A to bi - da izgubimo ovaj ekosustav - bila ekološka katastrofa - objašnjava i dodaje da su se zbog toga i uključili u projekt “Change We Care”, u sklopu kojeg rade na akcijskom planu prilagodbe klimatskim promjenama. U sklopu njega nabavljena je i oprema za praćenje slanoće vode i drugih parametara koji ukazuju na stanje njezine kvalitete.
Unatoč svim izazovima, Park prirode Vransko jezero danas je stanište za čak 260 različitih vrsta ptica. Od tog broja, njih 100-tinjak tamo se i gnijezdi, a 87 vrsta prezimljuje, dok sam park i rezervat tijekom proljetne i jesenske seobe privlači najmanje milijun ptica preletnica, koje tamo slijeću radi odmora i hrane.
Nažalost, mnoge vrste kojima je Vransko jezero stalni ili privremeni dom na popisu su ugroženih vrsta, neovisno da li na globalnoj, europskoj ili pak nacionalnoj, hrvatskoj razini. Takvih je čak 136, a u tu skupinu spadaju i same “zvijezde parka” - čaplja danguba, čiji lik krasi i logo parka, te mali vranac.
Čaplja danguba, tako nazvana zbog strpljivog i nepomičnog vrebanja plijena u plitkoj vodi, na Vranskom jezeru podiže mlade, nakon čega kreće na put prema Africi, gdje prezimljuje. U Parku se svake godine gnijezdi do deset parova čaplji dangubi. - Imamo malu populaciju čaplji dangubi i naše područje slovi kao njihovo stabilno gnjezdilište, no pitanje je hoće li tako i ostati. Njezino gniježđenje ovisi upravo o vodostaju i kvaliteti poplavnih staništa. Ona je relativno velika ptica i samim time treba više hrane i veći teritorij. Baš je zato i tako jako ugrožena, zato što ima sve manje mjesta gdje se može gnijezditi - dodaje Norma. I za malog vranca - najmanjeg od tri europska vranca, prepoznatljivog po dva i pol metra dubokom zaronu te naknadnom širenju krila kako bi osušio perje, Vransko jezero danas je jedino redovito gnjezdilište u Hrvatskoj. Na tom području gnijezdi se između 20 i 55 parova te vrste ptica.
Svi spomenuti stanovnici Parka prirode u njemu pronalaze savršene uvjete za život zahvaljujući različitim i specifičnim staništima koja im on nudi, od poplavnih livada i muljevitih plaža koje nastaju spuštanjem razine jezera (ponekad čak centimetar po danu) pa do trščaka, koji opasuje većinu jezera. Pojas te - za ptice, ali i cijeli tamošnji ekosustav - neizmjerno bitne guste trske najdeblji je upravo u samom Ornitološkom rezervatu, gdje šuplje stabljike ponekad dosežu visinu i od šest metara te predstavljaju idealno sklonište za gniježđenje ptica, pronalazak hrane, zaklon od vremenskih prilika i grabežljivaca. Uz to, trska - koja svake godine doživljava preobrazbu iz smeđih starih stabljiki u zelene, mlade izdanke - ima još jednu iznimno važnu funkciju, onu pročišćavanja vode i upijanja viška hranjivih tvari koje dolaze s poljoprivrednih površina u slivu jezera.
Svako stanište neizmjerno je važno za osjetljivu ravnotežu i suživot životinjskih i biljnih vrsta koji je dizajnirala priroda. Krilati stanovnici parka koriste svaki njegov centimetar, svaki od njih specijaliziran je za određeno ili kombinaciju staništa i njemu je prilagođen izgledom, primjerice oblikom i duljinom kljuna ili plivačkim sposobnostima. - Svaka od ptica prilagodila se određenom centimetru obale i dubini vode, a međusobno si ne smetaju jer svaka ima svoju dužinu kljuna i ‘svoju dubinu’ te samim time ‘svog kukca i svoju ličinku’ - govori Norma.
Samo jezero, koje se nekada nazivalo Vedro blato, vrlo je plitko. Njegova maksimalna dubina iznosi pet metara, a ispod vodene mase ponekad je i do 30 metara dubok sloj mulja, ispod kojeg je pak nepropustan sloj fliš. Boju, koja je uvijek u dramatičnom kontrastu u odnosu na boju mora, mijenja se ovisno o dobu dana, količini sunca i jačini vjetra koji je miješa.
Spomenuti kontrast - u trenutku našeg posjeta tirkizne boje jezera i intenzivne plave mora - u svoj svojoj ljepoti najvidljiviji je s najviše točke u Parku prirode Vransko jezero, 300-tinjak metara visokog Kamenjaka s kojeg se pruža predivan pogled na otoke šibenskog, zadarskog i kornatskog arhipelaga. Za lijepog vremena vidljiva je čak i 70-ak kilometara udaljena Jabuka, vulkanski otočić na pučini Jadranskog mora. Isto tako, s njega se pruža i pogled na Modrave, greben koji razdvaja jezero od mora s kompleksom starinskih maslinika premreženih suhozidima, a u kojima je nekada raslo 180.000 maslina, sve dok ih 1950-ih godina nije desetkovala za to područje neuobičajena hladnoća. Imali smo sreće tijekom posjeta Parku - i vidjeli sve opisano.
Da bismo stigli do Kamenjaka, udaljenog od infocentra Crkvine 15-ak kilometara, sjeli smo u automobil. Na putu do njega ukazivali su se dokazi burne prošlosti tog kraja, od one davnije - Turaka i Mlečana - do suvremene, odnosno rata o kojem dan danas zbore razrušene kuće. - U ovom kraju, koji je bogom dan u smislu plodne zemlje i vode, oduvijek su postojale civilizacije. Recimo, još su Rimljani ovdje imali važne gradove... Uvijek su naselja bila blizu vode, ona je uvijek bila preduvjet razvitka kulture. U tom smislu Vransko jezero obiluje nalazištima i spomenicima kulture - objašnjavao nam je ravnatelj dok smo se uspinjali cestom prema Kamenjaku, prolazeći pokraj velikih križeva izrađenih od bračkog kamena. Upravo taj dva kilometra dug put obiluje hodočasnicima svake godine na Veliki petak, a konačni im je cilj malena kapelica Svih svetih na samom Kamenjaku. Nažalost, ona, podignuta na kraju Domovinskog rata, skriva mračnu prošlost. Podignuta je iznad prirodne jame duboke 57 metara u koju je tijekom Drugog svjetskog rata bačeno u smrt 50-ak ljudi.
Prostor Kamenjaka, na kojem je još jedan od tri infocentra u Parku, prelijepo je mjesto. Informativni panoi daju informacije o brojnim atrakcijama parka, a osim kapelice, tamo je podignuto malo “tradicionalno selo” u kojem je i restoran. Isto tako, na ogromnu čistinu s koje se pruža predivan, prethodno opisani pogled, nadovezuje se još jedna od poučnih staza u Parku, ovaj put dugačka 200 metara. I ona svjedoči o srazu prošlih i sadašnjih vremena. - Ovdje je pet tisuća godina rasla šuma crnike, još prije eksploatacije Liburna i Rimljana koji su koristili drvo sve dok ga nisu posjekli. Tada se zemlja koju su ta stabla držala isprala u jezero i tijekom istraživanja mulja točno se, po polenu sačuvanom u mulju, utvrdilo što je ovdje raslo. Zato se i ovo cijelo brdo, ovaj niz vrhova zove Crnogorka - objasnila nam je Norma.
Područje parka i njegova neposredna okolica obiluju znamenitostima koje datiraju još od dvije tisućite godine prije nove ere. Primjerice, nalazišta obrambenih utvrda iz kojih su se nadzirali putevi s obale prema zaleđu i obrnuto - od ostavštine Liburna na Babinom škoju unutar samog jezera, sada otoku samo za iznimno visokog vodostaja, do ostataka kula i zidina na brdu Osridak, i danas arheološki još ne sasvim istraženom lokalitetu.
Najnovija istraživanja pokazala su da na Osridku, do kojeg je moguće doći i automobilom iako makadamska cesta oštećena oborinskim vodama povremeno predstavlja izazov, u prošlosti nisu postojale samo dvije kule, čiji se ostaci još naziru, nego čak tri i da je zapravo cijelo brdašce bilo promreženo zidinama i mnogo većim obrambenim kompleksom.
No, djelovanje ljudi u tom području najdramatičnije dolazi do izražaja upravo u kanalu Prosika, u čijoj je neposrednoj blizini i pitoreskna istoimena lučica, privezište i baza za ribare. Dugogodišnji planovi o gradnji zapornice kojim bi se kontrolirao vodostaj jezera i prema potrebi spriječilo istjecanje slatke vode kroz oko kilometar dug kanal, još nisu ostvareni. Stoga Vranskom jezeru konstantno prijeti zaslanjivanje vode. Isto tako, miniranje kojim su se prokopavali kanali dovelo je i do nastanka dodatnih pukotina u “prozračnom” krškom terenu.
Jedno od dobro poznatih, potvrđenih, ali prirodno nastalih mjesta na kojima dolazi do tog prodora slane vode u jezero jest i lokalitet Jugovir u blizini lučice i kanala, a na putu do njega su dodatni dokazi prisustva ljudi i njihove domišljatosti - kamene vrše u zemlji koje podsjećaju na plitke bunare, a u kojima bi se hvatala riba, te banjevi, odnosno skloništa u kojima bi se od vremenskih nepogoda sklanjalo stanovništvo koje je obrađivalo maslinike i druge nasade. I vrše i banjevi građeni su bez ikakva vezivnog materijala.
Spomenuti Jugovir usko se povezuje i s još jednim neobičnim stanovnikom Vranskog jezera - europskom jeguljom. Ta misteriozna životinja upravo je tu pukotinu, kao i niz drugih koje se nalaze na području jezera i njegove obale, koristila za ulazak u jezero, gdje bi zatim živjela desetljećima, sve dok ne bi dosegla zrelost te ponekad narasla i do impozantnih dva metra. Upravo na Jugoviru još su davno sagrađeni bazeni za hvatanje te misteriozne, a danas strogo zaštićene vrste.
Naime, Europska jegulja još nije otkrila sve svoje tajne. - Poznate kao svjetske putnice, mlade jegulje, putuju na ove prostore u velikim klupkima iz Sargaškog mora, nošene Golfskom strujom te nakon tri godine dugog putovanja ulaze u rijeke i jezera, među ostalim u Vransko. Jednom kad ga se domognu, u njemu žive i nekoliko desetljeća, sve dok se ponovno ne otisnu na daleki put do Sargaškog mora. Na tom putu više ne jedu te izgube probavilo stvarajući mjesta za ikru. Nakon mrijesta, koji još predstavlja misterij jer se ne zna gdje se i kako točno događa, odrasle jedinke ugibaju. Nažalost i ta je vrsta iznimno ugrožena. Pretpostavlja se da je od nekadašnje populacije europske jegulje ostalo samo još jedan posto - objašnjava Norma.
Zbog svega opisanog - bogatstva flore i faune, ali i bogate kulturne baštine - park prirode Vransko jezero prepoznat je i kao važna turistička destinacija. Uopće se ne čudimo. Pohode je ljubitelji prirode, ali i zaljubljenici u aktivan odmor zbog brojnih sadržaja koje ono nudi. Idealno je to mjesto ne samo za one koji se žele opustiti u prirodi, nego i one koji žele naučiti više o njoj i njezinu očuvanju. Uostalom, zamislite kako bi tužno tih bio svijet bez ptičjeg pjeva.
