100POSTO KOMENTAR

Bizarna smrt Tonka Vilibića grozan je podsjetnik da Hrvatska mora hitno izmijeniti stavove prema marihuani


Vid Barić
31.07.2017.17:20
Bizarna smrt Tonka Vilibića grozan je podsjetnik da Hrvatska mora hitno izmijeniti stavove prema marihuani
Screenshot/YouTube, Pomorska škola Split

sažeto

Je li nesretni mladić na splitskoj ulici uoči Ultre pokušao progutati nesretni paketić zbog društvene sramote, straha od policijske ruke, novčane kazne koja itekako može poremetiti život ili bojazni za buduće zaposlenje, manje je bitno...


Vid Barić
31.07.2017.17:20

O smrti nije lako pisati, ali netko mora zabilježiti:

Tonka Vilibića ubila je hrvatska država.

Hrvatska država ga je ubila, vidite, na čelu sa svim političarima koji su u posljednjih dvadesetak godina sudjelovali u agresivnom, promašenom i napose prizemnom demoniziranju marihuane i njezinih krajnjih konzumenata. 

Prisjetimo se samo glupave HDZ-ove euforije s nekoga skupa iz ranih dvijetisućitih godina:

Evo dakle što je kreiralo sliku oko pušenja trave u Republici Hrvatskoj: cerekanje HDZ-ovaca na u svakom smislu pretjeran govor tadašnjega ministra unutarnjih poslova, danas zaboravljenog Ivana Penića. A taj je groteskni momenat, treba istaći, samo jedan u nizu bespotrebnih, pretjeranih signala koji su se vezano uz temu, a u nedostatku političke inteligencije i imaginacije općenito, godinama odašiljali s pozicija moći u javni prostor.

Bespotrebna stigmatizacija i progoni

Građansko je društvo u pravilu spremno i nekritički prihvaćalo servirane narative. To ga je, na koncu, i dovelo do stanja u kojemu okreće glavu od obiteljskoga nasilja, ali spremno proglašava 'malog od Marije' narkomanom jer je viđen s džointom u varošu.

To ipak ne čudi, s obzirom na to da smo godinama živjeli u državi u kojoj se ljude zatvaralo na dvije godine zbog jednoga džointa. Nasljeđe takvoga degeneriranog odnosa spram običnog, krajnjeg konzumenta marihuane u Hrvatskoj, ostavilo je duboke tragove koji se i danas, usprkos dekriminalizaciji, očituju kroz bespotrebnu stigmatizaciju i progone uživatelja marihuane.

Da, progone, jer silom postupati nad osobom koja posjeduje marihuanu za osobne potrebe jest progon kakav ne bi smio pripadati civiliziranome svijetu.

Mnoge su vlade i države to na vrijeme shvatile pa su, osujetivši društveno tkivo, regulirale svoj odnos prema pušenju marihuane na onaj način koji štiti krajnjega korisnika i ne čini od njega kriminalca na teret državi.

Stupanj liberalizacije tog odnosa, dakako, varira – no u pravilu se danas možete prošetati većinom europskih metropola s malo trave u džepu bez bojazni da će vas netko zbog toga maltretirati. U Pragu se, primjerice, tolerira držanje do 5 grama marihuane za osobnu upotrebu (iako je, tehnički, trava ondje i dalje ilegalna), dok u Austriji možete pušiti vlastitu travu bez ikakva opterećenja da će vam država to zamjeriti na način koji će nepovoljno odrediti vaš budući život.

Moderna su europska društva, dakle, već odavna postigla konsenzus oko činjenice da krajnji, tzv. 'mali' konzumenti trave i ne predstavljaju bog zna kakav problem, pa su ih jednostavno ostavila na miru, usmjerivši borbu protiv marihuane u šverc, preprodaju i velike igrače.

Neke od europskih država u kojima se to dogodilo i u kojima Tonko Vilibić zasigurno ne bi umro zbog pokušaja gutanja vrećice s malo marihuane su, uz već spomenute Češku i Austriju, i Francuska, Danska, Italija, Španjolska, Portugal, Finska, Velika Britanija, Njemačka i Slovenija. Primjer Nizozemske, koja je u potpunosti legalizirala pušenje marihuane bez potresnih društvenih prevrata, već je pomalo dosadio i ne vrijedi ga ovdje isticati jer predstavlja tek nivo kojega Hrvatska ionako nikada neće doseći.

Problemi pri zapošljavanju s teretom prekršajne prijave

Mnogo je interesantnije u tom pogledu spomenuti susjednu nam Sloveniju, u kojoj je pušenje marihuane i dalje prekršaj, no platit ćete ga između 42 i 200 eura (kod nas su kazne između 5000 i 20000 kuna, usporedbe radi – jurnjava kroz crveno se kažnjava s 5000 kuna). Ono što vrijedi ovdje dodati jest da slovenski policajci, upravo kao i češki, od malih konzumenata počesto ‘okreću glavu’.

U reakcionarnoj Republici Hrvatskoj vi ćete danas, posve suprotno europskim trendovima, posljedice zakonska postupanja zbog malo trave i dalje osjećati kroz već spomenutu društvenu stigmatizaciju, moguće batine u policijskoj stanici, visoke novčane kazne koje ozbiljno remete privatni proračun ili – nevjerojatno – probleme pri zapošljavanju. Jer Hrvatska je, vidite, mjesto u kojemu se neplatišama poreza godinama dozvoljavalo otvarati nove firme, dok se istovremeno mladim ljudima s 'teretom' prekršajne (ranije i kaznene) prijave zbog džointa i dalje prave problemi pri zapošljavanju.

Je li Tonko pokušao progutati nesretni paketić zbog društvene sramote, straha od policijske ruke, novčane kazne koja itekako može poremetiti život ili bojazni za buduće zaposlenje, manje je bitno. Ono što je bitno jest uvidjeti kako je njegova bizarna smrt grozan podsjetnik da Hrvatska mora hitno revidirati vlastite stavove prema pušenju marihuane.

To, naravno, ne mora i ne može ići u smjeru opće liberalizacije, ali mora zaštiti krajnjega korisnika i osobne mu slobode.

Jer, nije li posve neprilično umrijeti u Hrvatskoj zbog iste količine trave s kojom se danas možete slobodno šetati praškim ulicama?

Ovdje vrijedi podsjetiti kako nam je upravo Češka država-idol, jedna od sastavnica tzv. Višegradske skupine u koju se Hrvatska u posljednje vrijeme silom pokušava ugurati ne bi li na vlastitu inicijativu postala dio “uljuđenog srednjoeuropskog svijeta”.

Nije li, nadalje, posve neprilično i grozno umrijeti zbog obične marihuane, supstance koja se odavna etablirala u velikome dijelu hrvatskoga društva, koji ju danas uzima pod normalno? Rijetko je tko u nas o ovome pisao ili govorio, ali treba napokon i to jasno izreći - danas je u mlađemu dijelu hrvatskoga društva izvaditi malo dobre trave postalo isto što i izvaditi bocu dobroga vina ili viskija.

Trava se, vidite, u momentima dok čitate ovaj tekst nalazi u džepovima bankara, profesora, menadžera, liječnika, političara, studenata, sportaša...

Teško je pronaći društvo u kojem travu nitko ne konzumira

Toliko je, pročitajte dobro, trava rasprostranjena, da je gotovo nemoguće urbanome čovjeku danas se pronaći u društvu u kojemu je nitko ne konzumira.

Ja, nasreću, nemam problem s društvenom sramotom, pa bez zadrške mogu reći kako za gornje napise garantiram osobnim iskustvom. Točno, bio sam u društvu bankara, menadžera, profesora i liječnika dok se pušila marihuana, te upravo zbog toga pišem ovaj tekst, svjestan brutalne nepotrebnosti jedne smrti koja svakako zaslužuje duboko promišljanje ne bi li se dešifriralo razloge koji su do svega doveli.

Pogledajte opet cerek HDZ-ovca s početka ovoga teksta. Upravo oni su, vidite, udruženim snagama gušili Tonka Vilibića onaj dan u Splitu, zajedno sa svakim hrvatskim sucem koji je zbog džointa slao ljude u zatvor. Spremno su im se pridružile i, nažalost, ruke svih onih policajaca za koje smo kroz godine čitali kako su se neprilično odnosili prema pritvorenim hrvatskim građanima.

A na kraju, kada je nesretnik ostao mrtav ležati na splitskom asfaltu, dotrčalo je i licemjerno hrvatsko društvo. Pljunulo je tada na njegovo mrtvo tijelo i proglasilo ga dilerom opasnim po društvo.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala 100posto.hr

Marihuana

100posto komentar

Tonko Vilibić

Podijeli članak