ONI SU DJECA OLUJE

Inspirativne priče mladih Kninjana iz generacije '95, oni politiku preziru i samo žele grad bez mržnje i korupcije


Juraj Filipović
05.08.2017.09:05
Inspirativne priče mladih Kninjana iz generacije '95, oni politiku preziru i samo žele grad bez mržnje i korupcije
Nikola Vilić/CROPIX

sažeto

'Ja neću na dan Oluje ići na našu tvrđavu. Taj dan radim, zaradit ću svoju dnevnicu. Ne vidim razlog zbog kojeg bi trebala biti u prvim redovima. Zar me to čini većom Hrvaticom?', kaže naša sugovornica Nikolina


Juraj Filipović
05.08.2017.09:05

U Knin smo stigli u trenutku kada je živa u termometru pokazivala nesnosna 43 Celzijeva stupnja u hladu.

Nikola Vilić/Cropix

Usijani gradski asfalt podno Dinare potjerao je gotovo sve građane u domove. Na ulicama se svako toliko mogao vidjeti samo pokoji vojnik ili njih više u koordiniranim skupinama. Dotjeravali su okoliš uoči dvadeset i druge obljetnice Oluje.

Vojni kamioni koji su prolazili pokraj porušenih i neobnovljenih zgrada djelovali su prilično stravično. Kao da rat još nije završio, kao da je riječ o postapokaliptičnom stanju iz američkih filmova.

Nikola Vilić/Cropix

Automobil smo parkirali u centru grada među više onih s beogradskim tablicama. Njihovi vlasnici su došli kod rodbine na ljetni odmor. Gospođa iz obližnje pekare je ničim izazvana dobacila kako nema mjesta strahu.

"Samo nemojte izazivati, neće vam nitko dirati auto na tom srpskom parkingu", kazala je ne znajući da smo novinari.

Kninu je grad koji isforsirano zablista jednom godišnje i to 5. kolovoza, baš kao i Vukovar u studenome.

Tada je sav u sjaju, smještajni kapaciteti su puni, restorani i kafići ni ne zatvaraju vrata, a lokalno mlado stanovništvo, zasićeno od politiziranja, najradije se začahuri i pasivno promatra kako njihov grad nakon svega okopni još malo više nego godinu ranije.

To se uglavnom dogodi poslije svakog političkog govora.

Ovdje više nema ničega. Nema kulturnih sadržaja, nema prevelikog izbora za obrazovanje, nema posla, ničeg što bi mlade ljude zadržalo u Kninu.

Ipak, Hajdukovi grafiti na apsolutno svakom zidu na kojem ga je bilo moguće nacrtati, ukazuju da u ovom gradu još uvijek strastveno živi ljubav prema sportu. Prema simbolu Dalmacije.

Nikola Vilić/Cropix

Mlade smo pronašli u tamošnjem kafiću znakovitog imena "Škafić". Ne to nije prezime, nego je prefiks "Š" dodan riječi kafić budući da se vlasnik kafića preziva Šostar.

Unutra je Manu Chao taman pjevao nešto o revoluciji, a rustikalni ambijent koji neodoljivo podsjeća na američku alternativno-rokersku birtiju nas je iznenadio.

"Ipak smo u Kninu, zar je moguće da ovakvi đirevi ovdje mogu opstati?", promislio sam dosta stereotipno u sebi, ali se ubrzo i iznenadio.

Tamo smo pronašli četvero sugovornika, različitih profila, ambicija i nacionalnosti, ali istih životnih načela vrijednosti. Oni naime, mahom preziru politiziranje, nisu inficirani mržnjom, žele se školovati, pošteno raditi i vidjeti svoj grad Knin kako raste i napreduje u ekonomskom, kulturnom, socijalnom i sportskom smislu.

Svi su rođeni 1995. godine, baš u vrijeme kada je izvedena vojno redarstvena operacija Oluja.

Nikola Vilić/Cropix

I dok je dobar dio njihovih vršnjaka zarobljen u okove teške politike koja se 'prodaje' na opskurnim portalima i internetskim forumima, naši sugovornici ne nose ustaške kape, ne vrijeđaju i ne služe se fašističkom retorikom, a preživjeli su rat, stradanja, granatiranje i protjerivanje.

TONI ŠOSTAR

Ovaj 22-godišnjak vlasnik je gore spomenutog kafića. Čekali smo ga gotovo sat vremena, naime bio je u nabavci u Splitu, a usput je i čekao u redu kako bi se domogao ulaznice za utakmicu Hajduk – Brondby.

Na povratku u Knin mu je prokuhao kombi, a kada je ušao u kafić odmah smo znali o kome je riječ.

Odjednom se prostorijom pronijela pozitivna energija, vižljasti i snalažljivi Toni javio se apsolutno svakom gostu i to ne iz onih klasičnih, konvencionalnih razloga. Osjetio se u tom trenutku duh malog mjesta, one davno nestale pozitivne životne priče.

"Kafić sam otvorio uz pomoć roditelja, nisam bio previše optimističan, ali igrom slučaja krenulo je dobro. Ljudi valjda cijene to što nisam opterećen teškim ideologijama, što sam jedan od njih, a i ovdje se jedino mogu osjećati kao u nekim kafićima u, recimo, Splitu", započeo je Šostar koji je završio srednju školu za konobara, ali kaže da je njegov jedini fakultet – život.

Tvrdi da u Kninu fakultet nije od prevelikog značaja, a i da ga imaju priliku završiti tek rijetki kojima roditelji mogu priuštiti lagodan život tijekom školovanja.

Nikola Vilić/Cropix

"U Kninu nemate gdje raditi. Jedine opcije su tvornica Tvik gdje su plaće sramotno malene, kafići i gradska uprava, a za postati birokrat u gradskoj upravi potrebno je biti politički aktivist. Znate već kako to funkcionira", žali se mladi poduzetnik sa željom da jednog dana ode iz Knina.

"Gdje bi volio živjeti?", pitao sam ga.

"Ja se vidim u Splitu, sviđa mi se taj mentalitet, način življenja, a osim toga veliki sam Hajdukovac. Život mi je obilježen tim klubom. Još kao dijete sam znao bježati od kuće, lagati majci da sam kod prijatelja, a otišao bih na Poljud gledati utakmicu. U Splitu bi bilo teško pokrenuti vlastiti posao, ali ako nađem nešto adekvatno sasvim je sigurno da ću se preseliti", tvrdi on.

Prema njegovim riječima u Kninu je najteže preživjeti jesen i zimu.

U gradu je ekstremno hladno i burovito. Nema nigdje nikoga. Mladi su osuđeni na truljenje u kafićima, a nerijetko se i predaju drogama. Nema posla, nema inicijative, zarobljeni su gradu u besparici.

Toni je Hrvat, a ima polubrata Srbina. Na dan obilježavanja Oluje neće isticati svoje hrvatstvo ili biti omotan u zastavu.

"U Kninu je prošlo razdoblje mržnje i incidenata na ulici zbog nacionalnosti. Tu i tamo se pred Oluju netko po ulici verbalno zakači, ali uglavnom je podnošljivo. Moja obitelj je tijekom rata bila je u Njemačkoj, tamo smo se rodili sestra i ja. Nikada nas nitko nije odgajao većim Hrvatima nego što jesmo. Dosta sam slušao o ratu, ali mišljenja sam da on nikome ništa dobroga nije donio. Zanima me samo posao i budućnost te kako ću u doglednoj budućnosti prehraniti obitelj", zaključio je.

NIKOLINA IVKOVIĆ

Sreli smo je baš kada je došla na popodnevnu kavu i sjela neposredno do nas.

Ona je studentica na Veleučilištu Marko Marulić u Kninu, a u slobodno vrijeme zarađuje pazeći na jednu malenu djevojčicu.

Nedavno je sudjelovala na izboru ljepote Šibensko-kninske županije, ali njezina najveća ljubav je ipak umjetnost.

"I kako se živi u Kninu?", započeo sam razgovor.

"Uh, vrlo teško. Volim ovaj grad, ali prosperiteta za mlade nema. Živciraju me stereotipi okolnih obalnih gradova na račun Knina. Prošećite recimo Šibenikom, tamo ćete sigurno naići na one koji će se čuditi što mi u Kninu imamo vodu, struju ili Internet, a županija nam se zove Šibensko-kninska. Knin ima sedam rijeka, rječica, pritoka i potoka, ima Dinaru, tvrđavu, blizu je mora, ali ništa se ne pokreće. Nitko nažalost nije prepoznao potencijal", rječita je bila naša sugovornica, inače kćer hrvatskog branitelja.

Nikola Vilić/Cropix

U Oluji i u Domovinskom ratu općenito, Nikolina nije izgubila bliske osobe. Njezina obitelj nije pretrpjela velike materijalne štete, ali se vidi da je ponosna na svog oca s kojim je, kako nam je kazala, dosta pričala o ratu.

"Kad sam bila mlađa često me zanimalo kako je to sve izgledalo. Znala sam se naježiti dok mi je otac pričao o Oluji i ratu. Često sam maštovito zamišljala kako je taj glasoviti 5.8. izgledao, kako je ratovao za slobodu, kako je samo bio ponosan. Rat je na njega ostavio neke posljedice. To je normalno, ali se srećom dobro drži", dodala je Nikolina.

Dodaje kako ju je dosta razočarao čitav politički vrh koji jednom godišnje dođe u Knin, a zatim ga zaboravi.

Ja neću na dan Oluje ići na našu tvrđavu. Taj dan radim, zaradit ću svoju dnevnicu. Ne vidim razlog zbog kojeg bi trebala biti u prvim redovima. Zar me to čini većom Hrvaticom?

Osim loše gospodarske i natalitetne slike, Nikolinu muči i nestanak profesionalnog i amaterskog sporta. Njezina braća bili su talentirani igrači košarke odnosno nogometa, ali nažalost svoje ambicije i potencijal nisu ostvarili jer su se klubovi ugasili, a oni su već kao zreli momci trebali početi raditi i zarađivati.

"Kako se mladi ovdje zabavljaju, što slušaju, gdje izlaze?", upitao sam je.

"Postoji samo nekoliko klubova i uglavnom se svi baziraju na narodnjacima. Ja sam inače ljubiteljica nešto alternativnije i kvalitetnije glazbe, ali mladi u Kninu uglavnom vole cajke. To vam neće priznati, ali će reći da su Hrvati i katolici", ironično je kazala naša sugovornica.

Ona također svoj dugoročni život vidi izvan Knina i to u Zagrebu. U metropoli se, smatra ona, može osjetiti dovoljno slobodnom i baviti se svojim hobijima uz primarni posao.

DAVOR ILIĆ

U kratkim crtama, Hrvat iz Bosne, rođen u Kiseljaku u BiH po stišavanju ratnih zbivanja.

Nakon nekoliko mjeseci po njegovom rođenju prognan je u Hrvatsku s roditeljima i troje starije braće.

U Kninu su živjeli desetak godina u kući koju su zauzeli po dolasku, a danas živi u Novom Naselju Golubić zajedno s drugim bosanskim Hrvatima.

Inače, Ilić je član kninskog gradskog vijeća u koje je ušao na nezavisnoj listi sadašnjeg gradonačelnika Marka Jelića.

"Zbog čega si se odlučio na politički angažman tako mlad?", bilo je naše pitanje.

"Zbog toga što mi mladi puno jednostavnije i burnije reagiramo na svoje okruženje. Prvo krene sa slijepom ulicom poduzetništva, pa ti se presele prijatelji, završiš školu s dobrim uspjehom i nemaš posla, a kada majka zaplače jer neki brat odlazi za bilo kakvom životnom prilikom u drugu državu, kažeš 'Stop!'."

Ja sam od onih koji uvijek traži način kako nešto može, a ne kako nešto ne može. Drugi su u osnovnoj i srednjoj školi maštali kako da odu na sezonu raditi, ja sam maštao kako bi to bilo kad bih ja mogao grad učiniti toliko boljim da nitko ne mora otići nigdje osim kada ide na godišnji odmor.

Nikola Vilić/Cropix

Izgleda da je Kninjane bolje ne pitati što rade i čime se bave.

"U današnje vrijeme i u ovom gradu, gdje je nezaposlenost davno prestala biti tabu tema, prisiljeni ste baviti se svime što vam pruži neku priliku. Recimo, ja sam povremeno član jedne glazbene grupe, ali i poduzetnik, svojevremeno sam imao i obiteljski ugostiteljski lokal u gradu, a otkad sam se počeo baviti i politikom grada, neke aktivnosti postanu sporedne, a neke i nedostupne, sve ovisi kakve ciljeve odrediš u nekom trenu i koliko jake stavove imaš", priča Davor, koji studira na kninskom Veleučilištu "Marko Marulić". Završio je drugu godinu Trgovinskog poslovanja.

Iako je službeni predstavnik grada on će na dan obilježavanja Oluje raditi.

"Vjerojatno očekujete da ću biti na svim događanjima lijepo obučen kao jedan od predstavnika grada, ali neću. Radit ću i na Oluju i dan prije jer su to nažalost vjerojatno 2 od 3 dana u godini na koji možete zaraditi rada dostojnu dnevnicu ili plaću u ovom gradu. Ali čak i da nemam mogućnost raditi te dane, bio bih ovdje. Mene ne čini sretnim ni ponosnim samo ono što se dogodilo prije pet, dvadeset ili pedeset godina jer prošlost je tamo gdje treba biti i iako ju ne treba zaboraviti, činjenica je da je svaki pokušaj vraćanja u prošlost rezultirao većom štetom nego koristi. Osjećat ću se ponosan zbog toga što će toga dana većina ljudi u Kninu biti ponosni, a istovremeno bit ću pomalo tužan jer ljudi još uvijek nisu shvatili kako je ponos ono što se sa sobom nosi svaki dan, a ne samo od prilike do prilike", kaže i dodaje kako je prosperitetni Knin moguće izgraditi isključivo na mirnom suživotu i toleranciji koji su preduvjeti za bilo kakve druge reforme.

IVANA RADIĆ

Živi i studira na veleučilištu u Kninu, a s vremena na vrijeme radi u jednom restoranu, u kojem smo i razgovarali.

"Rođena sam u Somboru u Srbiji, prije svega željela bih izgurati fakultet do kraja i izgraditi se kao osoba. Knin je kao grad posve normalan, ali mladi nemaju perspektivu".

Ivana se razlikuje od prethodnih naših sugovornika po tome što nema ambiciju odseliti se iz Knina, iako to ne isključuje u dugoročnoj budućnosti.

"Odrasla sam tu, tu mi je obitelj, pa zašto ne bih i ja ovdje gradila svoj život? Ali opet, nikad se ne zna što će i kako biti. Knin ima neiskorišteni potencijal", kaže.

Nikola Vilić/Cropix

Ivana nam priznaje da se nikada nije susrela s diskriminacijom ili uvredama zbog svojeg porijekla.

Međuljudski odnosi u Kninu su zaista korektni. Štoviše nitko se ne obazire više na nacionalnosti osim onih mladih inficiranih politikom i podjelama. Mislim da bi ovdje ljudi više željeli raditi u struci, a ne razmišljati tko je Srbin ili Hrvat. Kada bi mi Knin ponudio ugodne uvjete za normalan život ne bi nikada pomislila otići iz njega.

Što se tiče Oluje, mišljenja je da se o tome ne treba pričati. Jer, činjenica je da je njezin narod u toj akciji stradao. Roditelji su joj rijetko o tome govorili, kazivali su joj kako se na to ne treba vraćati ili trljati sol na rane.

"Svatko ima pravo slaviti što hoće i ponašati se kako hoće. Nemam ništa protiv toga da moji sugrađani slave Oluju, ali ja sam iz te priče posve izolirana. Više me žalosti da se naše generacije raseljavaju po bijelom svijetu", iskrena je Ivana.

oluja

Knin

rat

ispovijesti

Davor Ilić

Ivana Radić

djeca Oluje

mladi ljudi

Toni Šostar

Nikolina Ivković

Podijeli članak