100posto komentar

Kada su izbor obični ljudi koji samo žele glasati i policija koja čizmom udara žene, lako je odabrati stranu


Tomislav Kukec
01.10.2017.21:15
Kada su izbor obični ljudi koji samo žele glasati i policija koja čizmom udara žene, lako je odabrati stranu
Reuters

sažeto

U Barceloni se odvija najozbiljnija politička kriza u posljednjih četrdeset godina, a situacija eskalira. Španjolska nacionalna policija ne preza ni od najgore sile kako bi zaustavila one koji razmišljaju drugačije


Tomislav Kukec
01.10.2017.21:15

Noć uoči povijesnog katalonskog referenduma za neovisnost od Španjolske sjedio sam u Barceloni u malenom kafiću znakovita imena 'Cafe Republic'. Smješten je u šarmantnoj gradskoj četvrti el Poblenou, nedaleko obale Sredozemnog mora. Četvrt je to koja je proteklih godina postala hit među mladim obiteljima, dijelom i jer su se ovdje preselile brojne visokotehnološke tvrtke u kojima rade mnogi kvalitetni, mladi IT stručnjaci. 

Oko 21 sat, dvanaest sati prije referenduma, postalo je jasno da se nešto događa. Ljudi su počeli izlaziti na balkone s loncima i tavama u rukama. Bez da su išta rekli. Samo su - lupali. 

Zaglušujuća buka trajala je nekih desetak minuta. Lupali su svi, staro i mlado, žene, djeca i starci. Svi koji su se zatekli na ulici. Čak i zbunjeni turisti koje je sve to zabavljalo. Uzeli su noževe i vilice pa lupali po stolovima. 

No, sve što se dalje događalo nije bilo nimalo zabavno. Iduća 24 sata obilježit će najveće državno nasilje nad političkim neistomišljenicima koje Španjolska pamti u posljednjih četrdeset godina. Nasilna upadanja na birališta, premlaćivanje, ispaljivanje gumenih metaka... Sve su to metode kojima se vlada Mariana Rajoya i Kraljevine Španjolske odlučila obračunati s onima koji misle drugačije. 

Jer, u Kataloniji će vam svatko reći - ovdje se čak i ne radi o neovisnosti. Sam ishod referenduma ljudima ovdje nije najvažnija stvar. Važno je da oni žele da ih se čuje, a Madrid to pošto-poto želi izbjeći. 

Dopustite ljudima da odluče o svojoj sudbini

Da, istina je da je Katalonija bogata turistička i industrijska regija na sjeveroistoku Španjolske koja godinama izdvaja u državni proračun mnogo više nego što joj se vraća. istina je da plaća najskuplje ceste, najskuplje zdravstvo... I istina je da bi mnogi voljeli vidjeti Kataloniju kao neovisnu zemlju. Postoje i oni koji to ne žele. No, uvjeravaju me u Barceloni, upravo je to i cilj demokracije, a Španjolska se predstavlja demokratskom. Dopustiti ljudima da kažu što misle. Da odluče o svojoj sudbini. Upravljaju svojim novcem. 

Jutro sam proveo na dva biračka mjesta, jednom u naselju Poblenuo i drugom u nedalekoj Llacuni. Razgovarao sam sa brojnim Kataloncima. Mlade obitelji, starice, nezaposleni, inžinjeri, pa čak i jedan mladić koji se upravo vratio s noćne smjene iz jednog zabavnog kluba u kojem glumi vampira. Svi su bili srdačni, nasmijani, iako pomalo zabrinuti. I do njih su dolazile vijesti o ranjenima, o brutalnoj madridskoj policiji koja ne preza ni od čega. Tuče i udara gdje stigne.

Reuters

"Vidi njega, on je Katalonac, naš policajac. On nas neće tući. Ali što da radi ako mu narede? To su njegovi šefovi, to mu je posao", govorila mi je Elena koja je na prosvjed došla s majkom i sinom. Katalonski policajac na kojeg je pokazala prišao nam je i otpuhnuo: "This is fucked up!", pa nastavio smrzavati se na laganoj kiši.  Takvi su prizori bili na više od 160 lokacija samo u Barceloni, ali i na stotinama drugih mjesta širom Katalonije, regije sa 7,5 milijuna stanovnika.

Usijane ćelave glave

Vidio sam čitave obitelji koje su noći probdjele na otvorenom ili u školskim zgradama, samo zato jer su htjeli da se održi referendum, ma kakav on imao rezultat. Takvih je obitelji bilo diljem Barcelone, diljem Katalonije, u svim onim gradovima odakle su došle fotografije razbijenih glava. Svi ti ljudi htjeli su samo jedno - da se čuje njihov glas, ma kakav bio. Da se referendum održi, ma kakav rezultat imao. Da se konačno nekoga u Kataloniji nešto pita. 

Samo par sati nakon krvavih sukoba u Barceloni, gradom je prošetala skupina pro-španjolski orijentiranih prosvjednika. Mlada katalonska fotoreporterka Marina povukla me za rukav i rekla - idemo tamo, moraš to vidjeti. Zašto, mislio sam, samo još jedna zastavama mašuća skupina. Ne, rekla je, baš zato moraš vidjeti razliku, i odvela me u smjeru Trga Katalonije, gdje su se već čuli uzvici "Katalonija je Španjolska" i "separatisti teroristi". 

Nije mi trebalo dugo objašnjavati. Nabrijana skupina tetoviranih, usijanih glava, mahala je španjolskim zastavama, a oko njih gomila katalonske policije kako bi sve prošlo bez nereda. Krenuli su ulicama Barcelone. Nisu pjevali, nisu prolaznicima dijelili zastave. Baš kao u subotu, trgali su transparente, vrijeđali prolaznike, pokazivali srednji prst. Neki od njih imali su tetovirane svastike, a moja mlada kolegica Marina upozorila me da mnogi u rukama drže zastave organizacija koje i dalje vjeruju u fašistički režim Francisca Franca, svrgnutog prije četrdeset godina. Fascinantno kako fašizam svuda ima isto lice - ćelavo, bez vrata i s mržnjom u očima.

'Hola democracia!'

Kada bi došli do neke zgrade koja je na sebi imala izvješenu katalonsku zastavu, zastali su i vikali. Ne znam ni riječi katalonskog ili španjolskog, ali siguran sam da stanare nisu pozivali na kavu. Dva mlada katalonska punkera zaderala su se: fašisti. Nabrijana skupina učas se stvorila do njih i tko zna kako bi sve svršilo da ih nije razdvojio kordon policije. No, hajde, koga briga za punkere, ali što reći kada su se zaletjeli na bakicu koja je samo viknula "hola democracia"?

Reuters

Novinarski etički kodeks kaže da nikada ne treba zauzimati strane. I to namjeravam poštovati u svim svojim tekstovima iz Barcelone. Ali, kada vidim madridskog policajca koji čizmom gazi djevojku koju je njegov kolega netom prije bacio niz stepenice, kada čujem da se upravo u glavnoj bolnici bore za život starijeg čovjeka koji je, nenaoružan, dobio gumeni metak u oko, kada vidim mlade Katalonce kako pjevaju uz zastavu i njihove protivnike kako usijanih glava vrijeđaju sve koji se s njima ne slažu, teško je ostati objektivan.

Teško je ne svrstati se na stranu slabijeg. Pogotovo ako on želi samo - reći ono što misli. A svaka vlast koja svom narodu brani govoriti i politički djelovati, nije demokratska. Stoga ni najmanje ne dvojim gdje ću noćas biti, kada policija kordonom na Trgu Katalonije razdvoji masu od one za i one protiv referenduma. Demokracija koju zazivaju u Kataloniji, jedini je put, a vodi li ta demokracija u otcjepljenje ili ne, ima vremena dokučiti.

Sada je samo bitno da ova španjolska pokrajina svijetu pokaže pravo lice "naših" i "vaših". 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala 100posto.hr

100posto komentar

fašizam

demokracija

Podijeli članak