100POSTO KOMENTAR

Kako je Plenković s 'Ja mogu što hoću' dokazao da su parlament, narod i demokratske institucije izgubile svrhu postojanja?


Juraj Filipović
15.09.2017.14:30
Kako je Plenković s 'Ja mogu što hoću' dokazao da su parlament, narod i demokratske institucije izgubile svrhu postojanja?
Cropix

sažeto

Premijer je svojom izjavom o samovolji i količini političke moći, pljunuo u lice cijelom narodu. Ne samo glasačima njegovog HDZ-a


Juraj Filipović
15.09.2017.14:30

Hrvatski sabor u petak, nakon dvomjesečne stanke, aktualnim prijepodnevom započeo je novu, petu sjednicu i redovno jesensko zasjedanje.

Sabor nove sjednice, u pravilu, počinje srijedom, no ovoga puta izuzetno će početi petkom, jer idući tjedan premijer Andrej Plenković je na Općoj skupštini UN-a, a sjednica mora početi aktualnim prijepodnevom.

Takvo što nije izgovarao ni Tito

Međutim ono što je ionako zgroženu javnost dodatno zgrozilo je, najblaže rečeno, neprimjerena i autoritativna premijerova rečenica: "Ja mogu što hoću".

Predsjednik Vlade i HDZ-a uputio ju je, naime, tijekom odgovaranja zastupniku Gordanu Marasu iz SDP-a.

Međutim usput je htio i odgovoriti Davoru Bernardiću, no kako to prema Poslovniku nije moguće, opomenuo ga je predsjednik Sabora Gordan Jandroković.

Njegova opomena izazvala je čuđenje. Naime, nitko nije mogao povjerovati da je čovjek koji je zbog svojeg političkog oportunizma zaradio nadimak Njojo, u stanju opomenuti svoga šefa.

Cropix

Vratimo se na bitno, prema Poslovniku Hrvatskog Sabora, zastupnik postavlja pitanje, premijer ili ministar odgovori pa zastupnik ima pravo na komentar.

Zatim drugo pitanje postavlja drugi zastupnik.

Čini se da to premijeru, eurofilu, poliglotu, bivšem diplomatu i magistru prava nije bilo po volji, pa je živčano izgovorio rečenicu koju nećemo dvaput ponavljati.

Takav pristup, kakav je danas Plenković imao u sabornici, nisu imali ni najistaknutiji nedemokratski vladari.

Koliko nam je poznato, čak ni čelnik diktatorske i totalitarne tvorevine Jugoslavije, Josip Broz Tito u svojih četrdeset i pet godina suverene vladavine, takvo što nije izgovorio u javnosti.

Inače, Hrvatska je, barem prema ustavnim odredbama parlamentarna republika u kojoj je demokracija istaknuta kao jedna od najviših vrednota.

U takvim državama postoji nešto što se zove izbor narodnih zastupnika u parlament.

Dakle ponovimo – izbor narodnih zastupnika. Kolokvijalno se to u narodu naziva imenom "parlamentarni izbori".

To znači da punoljetni hrvatski građani s pravom participiranja na izborima, biraju svoje, dakle ničije druge, predstavnike koji bi njihove interese trebali zastupati u parlamentu tj. Saboru.

Pregovaranjem, lobiranjem i političkim makinacijama, zastupnici bi se trebali boriti za njihova prava, od kojih je dobar dio obećan u predizbornim kampanjama.

Tek kada se takvi izbori održe, kreće se u pregovore.

One političke stranke koje imaju najviše svojih zastupnika formiraju većinu, koja im je po odredbama Ustava, dovoljna za provođenje političkih ideja i ono što je najvažnije – izglasavanje proračuna.

Jedna ili više političkih stranaka nakon izbora trebaju uvjeriti predsjednika republike da imaju saborsku većinu.

Tek onda najčešće predsjednik stranke, postaje mandatar koji bira ministre i sastavlja Vladu.

Dakle, parlamentarni izbori su puno više od pukog poimanja i biranja između "Zokija i Tomice" ili "Bere i Plenkija".

U tom smislu, bez građana nema izbora, bez izbora nema zastupnika, a bez zastupnika nema Vlade i naposljetku samog premijera. Predstavnike egzekutivne vlasti s velikim, ali ipak ograničenim ovlastima. To je demokracija. U protivnom bi živjeli u zatvorenoj i totalitarnoj državi.

Parlament je u očima prosvjetitelja, pravnih mislioca i političkih teoretičara bio "čuvar" demokracije kojem je šef vlade odgovaran.

To je najviša zakonodavna instanca, nešto u čemu je prije sudjelovala intelektualna i časna krema jedne države.

Šamar demokraciji, građanima i institucijama

Danas je to cirkus!

Danas u njemu borave politički poltroni koji su godinama bili lojalni stranačkim šefovima svojih partija kako bi ih on postavio visoko na izbornu listu i tako im zagarantirao ulazak u Sabor i plaću od petnaestak tisuća kuna, imunitet i osiguranu mirovinu.

Danas u njemu većinom boravi ekipa kojoj je najteži posao stisnuti gumb za glasanje o zakonima koji kroje sudbinu ljudi.

Onih ljudi koji su ih naivno birali.

Onih koji samo žele integritet i zaštitu.

Danas je premijer Andrej Plenković svojom izjavom o samovolji i količini političke moći, pljunuo u lice cijelom narodu. Pa čak i glasačima HDZ-a, od kojih se i oni najrigidniji ne bi složili tvrdnjom da njihov šef može raditi što hoće.

Pljunuo je na sve postulate demokracije i još jednom dokazao da najviše državna tijela nemaju apsolutno nikakvu svrhu, kao ni sva pravna, politička i socio-filozofska teorija.

I sve dok to ovaj narod šutke trpi, raspravljat će se o suviše irelevantnim historiografskim činjenicama poput ratnih pohoda ustaša i partizana.

I ne, nitko danas vjerojatno neće postaviti pitanje kojeg je postavio jedan stari Rimljanin Juvenale.

"Quis custodiet ipsos custodes?"ili "Tko će nas čuvati od samih čuvara".

Danas, 15. rujna hrvatski je parlament izgubio svoju svrhu.

Cropix

Zakonodavna vlast od 1991. ne kontrolira izvršnu, a sudbena (ona na Ustavnom sudu op.a.) ne postoji kao demokratski korektiv zadužen za ispravljanje anomalija i pogrešne primijene ustava i zakona. Tamo su smješteni pravni znanstvenici koji se biraju baš u tom parlamentu, a uglavnom na prijedlog šefova političkih stranaka. I oni imaju imunitet.

Međutim, najviše žalosti činjenica da je i narod izgubio svoju svrhu, a upravo bi on trebao biti zadnji stup obrane ilitiga čuvar koji čuva čuvara.

Možda je najbolje napraviti zaokret pa se iz 21. stoljeća transformirati u antičko doba. Tada nije bilo narodnih zastupnika, već bi se na nekakvom brdu sakupli svi građani (tada su to bili punoljetni muškarci iz Atene) pa izglasavanjem donosili odluke o sudbini države i naroda.

To se zvala neposredna demokracija, danas živimo u posrednoj.

Ali, ako bi recimo četiri milijuna Hrvata zaista i vijećalo negdje na polju u Slavoniji, tko bi na Facebooku raspravljao o ustašama i partizanima?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala 100posto.hr

Andrej Plenković

100posto komentar

Juraj Filipovic

Podijeli članak