FOTO: 100posto na Zavodu za anatomiju

Svi koji odluče donirati tijelo znanosti završit će ovdje - u sali gdje mrtvi uče žive


Tomislav Kukec
12.11.2017.21:10
Svi koji odluče donirati tijelo znanosti završit će ovdje - u sali gdje mrtvi uče žive
Tomislav Krišto / Cropix

sažeto

Na ovaj plemenit korak odlučilo se dosad više od 600 osoba u Hrvatskoj, a među njima je i Zagrepčanin Miljenko Milovan koji nam je objasnio svoje razloge


Tomislav Kukec
12.11.2017.21:10

“Mortui Vivos Docent” natpis je na ulazu u veliku salu Zavoda za anatomiju zagrebačkog Medicinskog fakulteta. U prijevodu s latinskog, mrtvi uče žive. Ovdje, iza bijelih drvenih vrata, velika je dvorana sa 20 obdukcijskih stolova i jednako toliko mrtvih tijela. Vonj je snažan i urezuje se u nosnice, no nije to onaj slatkasti zadah truleži kakav smo mislili zateći kad smo s mnogo straha ulazili u zgradu Zavoda, već reski miris kemikalija kojima se konzerviraju mrtva tijela kako bi se na njima dulje moglo raditi.

Neka od tijela pokrivena su tkaninama i plastičnim vrećicama, druga otkrivena i izložena u punoj raskoši složenog ljudskog organizma.

Tomislav Krišto / Cropix

Nalazimo se na vježbama anatomije, gdje deseci studenata prve godine medicine zaneseno proučava svaki djelić jednog od dvadeset mrtvih tijela koja su izložena na stolovima. Proučavaju njihove kosti, mišiće, skupove žila, razmještaj organa... Tijela koja su ovdje u upotrebi su već godinama, “najstarijem” je četiri godine kako služi studentima za edukaciju. Primjećujemo, možda nije zgodno reći, kako ovim mjestom vlada neka, nama 
Žamor studenata, smiješak na njihovim licima, ali i ozbiljno zapisivanje uočenog i izmjerenog, odaju nam kako se radi o ozbiljnim anatomskim vježbama, ali i da studenti, suprotno nekim uvriježenim mitovima, nimalo ne zaziru od mrtvih tijela koja su pred njima. Dapače, prilaze im s mnogo poštovanja, ali i profesionalnosti, pa ih do u detalje proučavaju, dodiruju njihovu unutrašnjost, uzimaju njihove udove u svoje ruke i proučavaju pokretljivost zglobova...

Darovali zemaljske ostatke

Iako je atmosfera u sali vedra i mladenačka, nema šala ni nepriličnog ponašanja na račun pokojnika. To strogo brani i fakultet, čiji kodeks postupanja s kadaverima propisuje izbacivanje iz sale i ozbiljne sankcije prema studentu koji bi pokazao makar i natruhe nepoštovanja spram tijela koji obrađuje.
Sva tijela koja vidimo tijela su naših sugrađana koji su proteklih godina odlučili učiniti plemenitu, posljednju životnu gestu i svoje zemaljske ostatke dati na raspolaganje znanosti kroz Program darivanja tijela koji se provodi na ovom Zavodu.
Otkako je krenuo, program je u samo nekoliko godina uspio iz korijena izmijeniti tešku situaciju u kojoj se fakultet, kad su anatomske vježbe u pitanju, dotad nalazio. Nekada se vježbalo i na dvadeset godina starim tijelima, jer do novijih se nije moglo doći, a sada je u registru donora već više od šest stotina građana koji će nakon svoje smrti omogućiti ovim mladim ljudima da postanu bolji i kvalitetniji liječnici.

Odlučio potpisati ugovor

Kada jednog dana okonča svoj ovozemaljski život, na jednom od ovih stolova, u rukama mladih budućih liječnika, završit će i tijelo 68-godišnjeg Zagrepčanina Miljenka Milovana. On je jedan među onih više od 600 osoba u Hrvatskoj koji su se odlučili tijelo donirati Medicinskom fakultetu u Zagrebu. S Miljenkom smo razgovarali dan uoči posjeta Zavodu, a on nam se čudio što njegov čin uopće promatramo kao nešto neobično. Dapače, što se njega tiče, to je najpametnije i najpozitivnije što čovjek može učiniti sa svojim posmrtnim ostacima.
"Prije nekoliko tjedana na televiziji sam vidio prilog o darivanju tijela nakon smrti. Privukla su me objašnjenja koja sam tu čuo, ali i etika i profesionalnost postupanja s posmrtnim ostacima. Nazvao sam Zavod i dogovorio sastanak s predstojnicom, prof. dr. sc. Lovorkom Grgurević koja me primila i objasnila mi sve detalje postupka. Nakon toga sam se odlučio potpisati ugovor i postao sam darivatelj tijela", govori nam hladno, posve bez emocija nad svojim budućim mrtvim tijelom, Miljenko.

Kaže kako, kada je čuo za program, nije ni trenutka dvojio. Humanost je i inače važan dio njegova karaktera. Pokazuje nam tako knjižicu dobrovoljnog darivatelja krvi u kojoj više gotovo i nema praznog mjesta za potpis i pečat. Krv je ovaj bivši hrvatski branitelj, koji je većinu radnog vijeka proveo u kontroli leta, dao čak 207 puta, od čega velik dio na separatoru koji iz tijela izvlači najvažnije krvne stanice. Za njega je davanje sebe način života, a poklanjanje vlastitog tijela znanosti način je da društvu nastavi služiti i nakon smrti. Čini se kako je riječ o obiteljskoj sklonosti. Njegova je sestra, naime, poznata hrvatska i europska balerina Irena Milovan koja sa svojih 79 godina sada živi u španjolskom Madridu. Ona se, otkriva nam Miljenko, još prije dosta godina također zavjetovala dati svoje tijelo znanosti, ali njezini će ostaci poslužiti studentima u Madridu, a njegovi ovdje - u Zagrebu.

Obavijestio dva svjedoka


Kaže kako ga je, prije konačne odluke o darivanju tijela, zanimalo nekoliko detalja.
"Nisam htio da moje tijelo samo nestane, bez ispraćaja obitelji i prijatelja. Mislim, meni je zapravo svejedno, a pogotovo će mi biti svejedno nakon smrti, ali radi obitelji zanimalo me postoji li mogućnost ispraćaja. Odgovoreno mi je da se ispraćaj može organizirati kao i svaki drugi, u mrtvačnici, s jedinom razlikom što tijelo nakon ceremonije ne odlazi u povorci prema grobu, već se okupljeni razilaze, a kovčeg s mojim lešom odlazi na Zavod za anatomiju. Kada sam sve to doznao, o svojoj odluci obavijestio sam, prema proceduri, dva svjedoka - sina i nećaka - a otišao sam sve reći i u pogrebno društvo te kod svoje liječnice opće prakse", kaže Miljenko pa kroz šalu dodaje kako će se studenti ipak morati još neko vrijeme strpjeti jer je zdrav kao dren i posve vitalan, pa ne namjerava tako skoro preseliti u dvoranu fakulteta na zagrebačkoj Šalati. No, kad se to dogodi, procedura je spremna.
Miljenko je, da stvar bude zanimljivija, vjernik. Odgojen je u katoličkom duhu. Ne smatra se, kaže, vjernikom koji svakodnevno obilazi crkve, ali u Boga vjeruje. Stoga će se ovih dana konzultirati i sa svećenikom, no već je ranije pročitao i to iz raznih izvora kako Katolička crkva nema ništa protiv ovakvog načina pomaganja znanosti.
Nakon nekoliko godina, kada njegovi ostaci više ne budu podobni za izučavanje, njegovo će tijelo biti spaljeno na zagrebačkom Krematoriju, a urna s pepelom bit će predana obitelji koja je tada može položiti u obiteljsku grobnicu. Miljenko smatra kako je tako oslobodio i obitelj financijskog, ali posebice i organizacijskog tereta svog sprovoda, iako mu je primarni razlog za odluku bio želja da i u smrti koristi živima.
Pitamo Miljenka je li ikad razmišljao o tome na koji će točno način studenti na obdukcijskom stolu izučavati njegovo tijelo te osjeća li zbog toga kakvu nelagodu. - Ni najmanje. Smrti se ne bojim, znam da je ona prirodna pojava. Razmišljao jesam o tome što će studenti raditi, ali nisam zbog toga nikad osjećao išta loše. Dapače, mislim da se ne bih predomislio čak ni da se teško razbolim i da osjetim da mi se smrt bliži. To je, naprosto, moja odluka - govori Miljenko.

Nekada radili s tijelima starim 15 godina


Na Zavodu nas dočekuje predstojnica prof. dr. sc. Lovorka Grgurević. Kaže kako je interes građana, otkako je program pokrenut, izuzetno velik te će Zavod, dođe li brojka do okruglih 700, morati na neko vrijeme obustaviti upis novih donora jer im toliko tijela neće biti potrebno.

Tomislav Krišto / Cropix


"S programom u ovom obliku krenuli smo 2013. godine. Do tada nam je bilo dosta teško raditi. Ponekad smo imali i vrlo stara tijela,ali smo bili prisiljeni raditi s njima jer boljeg nije bilo. Nekada davno dolazila su nam tijela pacijenata iz duševnih bolnica, beskućnika... No, već godinama imamo praksu neuzimanja takvih tijela, jer njegujemo politiku štićenja odluke pokojnika i tražimo isključivo osobe koje dragovoljno daruju svoje posmrtne ostatke. Otkako je sustav zaživio, u jednoj akademskoj godini naši studenti imaju na raspolaganju trideset tijela, a svake nam godine dođe petnaestak novih. Na njima vježba 300 medicinara, oko 120 stomatologa i još velik broj stručnjaka različitih praksi. Katkad na njima rade i liječnici kako bi usavršili ili ponovili svoja znanja iz anatomije", objašnjava dr. Lovorka Grgurević dok njeni studenti, ne obraćajući pozornost na nas, i dalje predano rade na svakom od izloženih kadavera.
Kaže kako su studenti prije uspostave programa radili na plastičnim modelima ili animacijama koje jesu, dodaje, bile vrhunske, no ništa ne može zamijeniti trodimenzionalni pogled u pravo, opipljivo ljudsko tijelo. Na ideju je došla educirajući se u austrijskom Grazu, gdje je izuzetno razvijena svijest o potrebi doniranja tijela znanosti. 

Tomislav Krišto / Cropix
No, nešto što je tamo vidjela nije joj se posve svidjelo i odlučila je sustav u Zagrebu usavršiti. Naime, u Grazu mrtva tijela nemaju baš nikakav identitet, odnosno, po dolasku u tamošnji institut, posve se gube svi podaci o njihovom identitetu i ranijem životu. U Zagrebu stvari funkcioniraju, kaže dr. Grgurević, na malo dostojanstveniji način.

Pločica oko nožnog prsta


"Studenti, naravno, nikad neće doznati informacije o identitetu pokojnika na kojem rade sekcije. Oni će znati samo da se radi o tijelu s brojem koji je naveden na pločici oko nožnog prsta. Također, moći će pogledati pacijentove medicinske kartone, poput povijesti bolesti, ali također bez identiteta i bilo kakvih informacija o osobi. No, Zavod njeguje te informacije i stručnjaci Zavoda na temelju broja na pločici znaju o kome se radi, ali su ti podaci tajni", objašnjava dr. Grgurević.
Sam postupak doniranja svojih ostataka relativno je jednostavan. Zainteresirana osoba može se u bilo koje doba javiti pismeno, telefonski ili osobno na Zavod gdje će dobiti ugovor o doniranju tijela.

Taj ugovor mora, zajedno s dva svjedoka, potpisati i ovjeriti kod javnog bilježnika, nakon čega je postupak gotov. Darivatelj tijela dobiva pismenu zahvalnicu, iskaznicu i narukvicu s pločicom iz koje je jasno što treba učiniti s tijelom nakon smrti. Osoba se u svakom trenutku može bez ikakve sankcije predomisliti i poništiti ugovor. Ako to ne učini, kada kucne posljednji čas, Zavod preuzima svu brigu oko pokojnika. Obitelj ili mrtvozornik dojavljuju vijest o smrti pokojnika na telefonsku liniju koja je otvorena 24 sata, svim danima. Zavod dalje brine o svemu. To uključuje prijevoz do dvorana Zavoda, ali i troškove kremiranja nakon što tijelo posluži studentima. 
Također, ako osoba nema svoju grobnicu ili iz nekog razloga ne želi biti položena u nju, urna se polaže u zajedničku grobnicu na Krematoriju Mirogoj, djelo akademskog kipara Slavomira Drinkovića. 
Želje pokojnika, ističu na Šalati, poštuju se i tijelu se pristupa s mnogo dostojanstva, a gotovo da nema zapreke za doniranje tijela, osim težih zaraznih bolesti poput AIDS-a i hepatitisa. Također, u obzir dolaze samo tijela pokojnika koji nisu umrli nasilnom smrću, primjerice u prometnim nesrećama ili krvnim deliktima.

Doniraju tijelo radi troškova sahrane


"Neki su tu jer žele doprinijeti znanosti i medicini. No, drugi su tu i kao refleksija stanja u društvu. Neimaština je učinila svoje i ljudi često žele obitelji poštedjeti troškova sahrane. Kako god bilo, tko god se odluči na doniranje tijela, ovdje uvijek ima otvorena vrata za razgovor. S mnogim donorima osobno sam razgovarala, nekad i satima. Uvijek nas mogu nazvati, doći, tražiti još neko pojašnjenje. Želja nam je da se ovom procesu pristupa maksimalno transparentno i da uvijek mogu dobiti sve odgovore na sva pitanja. To je ključ naše etičnosti i učinkovitosti u ovom programu", zaključuje dr. Lovorka Grgurević

znanost

humanost

anatomija

darivanje tijela

mrtva tijela

Zavod za anatomiju

dr. Lovorka Grgurević

Miljenko Milovan

Podijeli članak