100posto komentar

Uvedimo djeci klesanje kao obavezni predmet i zabranimo sva imena ulica, za svaki slučaj i struju jer ju je izmislio Srbin


Valerija Bebek
07.09.2017.17:00
Uvedimo djeci klesanje kao obavezni predmet i zabranimo sva imena ulica, za svaki slučaj i struju jer ju je izmislio Srbin
Damir Krajač / Cropix

sažeto

Bez ploča i naziva imali bismo kao u New Yorku 5. aveniju, 37. ulicu ili 18. trg. Problem bi eventualno mogao nastati oko broja tri (3), kojeg bi mogli svojatati Srbi


Valerija Bebek
07.09.2017.17:00

U Hrvatskoj su, očito, table i imena najbitnije pitanje, već desetljećima. Nije problem što nema proizvodnje, što je broj nezaposlenih smanjen zahvaljujući iseljavanju mladih ljudi, što su žene prepuštene na milost i nemilost nasilnih supruga s dijagnozom i policijskim dosjeom...

Tako je ovaj tjedan u Hrvatskoj započeo vrlo važnom reformom. U ponedjeljak su sa zagrebačkog trga gdje je HNK skinuli ploče na kojima je pisao stari naziv: Trg maršala Tita. Postavljene su i nove. Inicijatori ove promjene najavili su kako je iduća akcija promjena imena u Masarykovoj ulici. I opet će se micati ploče. To glavnom gradu, našoj perjanici ekonomije i kulture, osigurava strelovit napredak u svakom pogledu. Zagrebački će umirovljenici sada s mnogo više dostojanstva prekapati po kontejnerima kako bi izvadili boce.

Još je jedna ploča ovih dana odnijela veliki komad medijske pažnje, to je ploča HOS-a na čijem mramoru je ugraviran ustaški pozdrav 'Za dom spremni'. Njezino postavljanje u mjestu nacističkog koncentracijskog logora zasigurno je osvjetlalo obraz naše zemlje u svijetu. Kako bi se popravila šteta nakon 10 mjeseci, ovog četvrtka, organizirano je njezino preseljenje u Novsku. Valjda, da se nitko ne naljuti.

Hrvatske ploče su toliko bitne, kao da su nacionalni brand

Povjesničari se slažu da je 'Za dom spremni' stari ustaški pozdrav, naši državnici trebaju stručno vijeće koje će im savjetovati je li prihvatljivo u Hrvatskoj isticati natpise s nacističkom ikonografijom. Na kojem je mjestu više prihvatljivo njegovo isticanje, a na kojem manje. I je li izgovaranje tog pozdrava uvredljivo ili ne, odnosno podložno zakonskoj kazni. Jer odati počast poginulim ljudima u Hrvatskoj stvarno nema smisla ukoliko se ne ugravira neka nacistička poveznica. To jednostavno ne bi bilo to.

Kopa se po krvnim zrncima mrtvih, kao da smo zemlja u kojoj su bitniji mrtvi nego živi. Jer, očito jesmo. Serija The Walking Dead (Živi mrtvaci) trebala se snimati kod nas, a ne Igra prijestolja.

Neka naša djeca neće nikada pogledati niti jednu niti drugu seriju, zato što nemaju internet, kabelsku televiziju. Nemaju niti topli obrok kod kuće.

Pitanje ploča i natpisa u Hrvatskoj je najbitnija stvar u zemlji. Kao da po pozlaćenim cestama vozimo ekološke turbobrze automobile proizvedene u Hrvatskoj. Jedini nam je problem upariti boju limarije s frizurom i dogovoriti koja je pozlata na spomen pločama bolja - ona od 12 ili 24 karata.

Odrasli ljudi u naponu svoje intelektualne i fizičke snage sav svoj stvaralački potencijal troše na table. Hrvatske ploče su toliko bitne, kao da su nacionalni brand. Čini se kako, zbog postavljanja i skidanja ploča kroz povijest, nitko nikad nije branio zemlju od Turaka, išao na prekooceanska putovanja, sagradio gradove, omogućio zdravstveno osiguranje i školovanje svima niti je itko ikad na primjer obrađivao polja.

Vjerojatno su seljaci pored njive stavili ploče s natpisima 'Kukuruz', 'Pšenica' i 'Štala s politički korektnim kravama'. To je bilo dovoljno da najplodnija panonska ravnica rodi i ljudi imaju što jesti i imaju kome prodati svoj urod.

To što su djeca u ponedjeljak krenula u školu s torbama teškim 6,5 kilograma koga briga, možda da im damo da u školu nose i natpise, ploče. Bilo bi bolje da umjesto informatičke obuke (za koju čvrsto vjerujemo da će zaživjeti jednog lijepog dana) na tabletima uvedemo klesanje na mramornim tablama. Kako sada stvari stoje to je najkorisnije znanje u ovoj zemlji time i unosan posao. Kojom se koncentracijom i strašću prati sve vezano za table postavljene na zgradama bilo bi suludo dijete obučiti za išta drugo. Osim ako, naravno, ne selite u inozemstvo.

Vrlo jednostavnim potezom moglo bi se stati na kraj takvom usmjeravnju javne pažnje. Trebali bismo u zemlji zabraniti table, ploče i imena. Za Hrvatsku bi bilo najsigurnije, a time i najproduktivnije, da se svaka ulica zove brojem (na žalost nekih, onim arapskim). Time bi se fokus usmjerio sa svetih, domoljubnih, pitanja na ona manje važna - praktična: kako naći posao, kupiti hranu, platiti račune ili čak... kupiti automobil, stan ili nove tenisice djetetu jer želi na nogomet. 

Bez ploča i naziva imali bismo kao u New Yorku 5. aveniju, 37. ulicu ili 18. trg. Problem bi eventualno mogao nastati oko broja tri (3), kojeg bi mogli svojatati Srbi. Ma može im Hrvatska i prepustiti taj njihov broj, pa bi se sve ulice i trgovi zvali po ostalim brojevima, bez trojke i ćirilice.

Ako nečije domoljubne osjećaje vrijeđa ćirilićno pismo, vjerojatno teško podnosi struju, ovu izmjeničnu koju je izumio Nikola Tesla. Da ima što manje stresa bilo bi dobro iz zemlje zatim izbaciti i tu struju. Klesati kamen može se i uz svijeću.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala 100posto.hr

100posto komentar

Podijeli članak