Jedan od najpoznatijih istarskih glazbenika, kako po pjesmama, tako i po čvrstom stavu i britkom jeziku, čovjek s brkovima od milijun dolara, Elio Pisak, nakon 20 je godina u svibnju objavio novi album "Kao nekada". A nedavno je, baš kao u svojim najboljim danima, nastupio i na vodičkom CMC festivalu. U razgovoru za Jutarnji, usput se tako prisjetio i kako je uistinu bilo "nekada", te zašto mu neki zamjeraju izjave vezane uz Tita i vrijeme kad je bio na vrhuncu slave. Uz to, na novom albumu se Pisak u velikom stilu predstavio i kao autor.
- Polako me to i pecka. Mi s ovog područja Istre i Kvarnera kao da nemamo dovoljno samopouzdanja pa stalno mislimo da su drugi nevjerojatno bolji od nas, sposobniji. Tako sam i ja cijeli život vukao neki pritisak u sebi. Uvijek sam se klanjao pred drugima, od kojih su neki, doduše, stvarno to i zaslužili, poput Đorđa Novkovića, Rajka Dujmića i Zrinka Tutića, ljudi koji su svojim radom obilježili jednu ogromnu vremensku epizodu. Uz to, kod Đorđa Novkovića sam uvijek osjećao tu jednu ljudsku dimenziju koja je meni najbitnija u svakom pogledu i kod svakog čovjeka. Čak i za svoje kolege pjevače znam reći da me uopće ne zanima koliko su uspjeli napraviti kao profesionalci, nego me samo zanima kakvi su ljudi. Ali, kad se to spoji, ta ljudska komponenta koja je najbitnija, sa profesijom koja se odrađuje kako treba, onda mogu biti rezultati. I uopće me ne zanima tko koga propagira, ja samo govorim o vremenu u kojem je ljudska vrijednost bila daleko više na snazi nego danas - objašnjava Pisak.
Na ovom prostorima, Mišo Kovač ima status neupitne legende, čovjeka s vojskom obožavatelja, no i Elio se tijekom karijere može pohvaliti sličnim uspjehom. Iza njega su i platinasta i zlatna izdanja albuma, a njegove su pjesme postale svojevrsne himne. Unatoč tome, on je dosta povučeniji.
- Mišo Kovač je velikan, čovjek koji je sa svojim pjesmama, također zahvaljujući Đorđu Novkoviću, koji je stvorio Mišu, a Mišo je fantastično iznio ono što je Đorđe napisao, stekao ogroman uspjeh. No, nažalost, na nekim se uredničkim mjestima nalaze ljudi koji dolaze iz nekih drugih krajeva gdje su druge vrijednosti na snazi, pa lakše prolaze krive stvari. A sigurno tu kumuje i ta samozatajnost, koja nije samo moja. Mi s istarskih prostora smo ljudi koji svojim radom, požrtvovnošću, poštovanjem prema drugima, stvaramo i radimo i uživamo da smo takvi. Ponekad stisnem zube kad netko nasrne na mene, ali znam u podsvjesti da taj čovjek osjeća pravu vrijednost, a na njemu je da to prizna ili ne. Sam sebe kažnjava kad ne želi prihvatiti ono što je ispravno - siguran je glazbenik.
Svojevremeno, kad je u rekordnom broju, s 12 tisuća ljudi napunio pulsku Arenu, usporedili su ga i s Titom, a njemu je to itekako laskalo.
- Tada Tito više nije bio ni živ, jer se radilo o 1994. godini. Kad je završio koncert, prišao mi je čovjek koji je nažalost sad pokojni i rekao mi: "Elio, šemso (što u Istri znači imenjače), posljednji put je ovdje bilo toliko ljudi kad je bio Tito, s tim da se sad plaćaju i ulaznice". To je bila, po meni, manifestacija prave istarske kulture i Kvarnera. Bilo je tu jako puno ljudi, prijatelja koji su došli, ali sam sve bazirao na tome da sam davao na pažnji amaterima, koji su vrhunski ljudi, koji se moraju odreći puno toga u životu da bi vrijedno stvarali i unosili pozitivu. Po prvi put ću spomenuti, materijalizam je nužno zlo, ali može djelovati i dobro, ako se koristi u prave svrhe. Ne zato da bi se dokazivali, da bi bili veći od drugih, već da bi stvarali opću klimu kako se može živjeti. Kad govorim o materijalizmu, treba se postaviti i pandan. A to znači da čovjek postane sretan u životu kad prestane biti ljubomoran, kad prestane mrziti, kad se prestane osvećivati. To su vrijednosti koje treba imati u sebi. Prezirem, iz bilo kojeg izvora kad dolazi, nešto što stvara negativu, pa makar se to zvalo ponos sa tuđom nesrećom. To je najgora stvar. Nikoga ne prozivam, ali kad se budemo tih stvari riješili, to je pravi put ka sreći - smatra.
A spomen Tita za Elija je i simbol prošlih vremena u kojima se, smatra, kvalitetnije živjelo.
- Kad spominjem Tita, on je za mene simbol vremena u kojem smo, prije svega, bili ljudi. Bili smo sretni da nekome možemo napraviti nešto dobro, da možemo poštivati jedne druge. Osmijeh na licima je bio na svakom kutu, pjevalo se na svakom kutu. Nije bilo onog što se danas zove malverzacija. Nismo razmišljali o tome, jer je prava vrijednost bila vidjeti sretne ljude oko sebe. I jedini je pravi put da i danas počnemo na taj način razmišljati. Skidam kapu onima koji su svojim kvalitetama i poštenim radom postigli puno u životu. Ali nažalost, konce u ruke preuzima druga strana, koja je došla sa čudno stečenim novcem do monopola, utjecaja i položaja i djeluju na sve nas. S druge strane, nama kažu da moramo biti sretni što smo živi i s time što nam nude. A ne nude ništa. Ako smo se nekad bunili, kad je Turska bila na ovim prostorima i skupljala harač od deset posto, danas je taj harač 50 do 60 posto. I čemu onda da se divimo? - pita se glazbenik.
Njegove želje za budućnost prilično su jednostavne.
- Moja misija u životu je, a puno sam svojih novaca potrošio da bih opstao kao čovjek koji pokušava nešto lijepo ostaviti iza sebe. Dok neki, u čvrstom smislu, grade sebi spomenike u životu s tuđim parama, ja želim iza sebe ostaviti par riječi koje će ljudima nekad stvarati sreću - govori Pisak.
A da mu novac nije na prvom mjestu svojevremeno je dokazao odbivši ponudu od čak milijun dolara da obrije brkove koji su desetljećima njegov zaštitni znak.
- Sve je to bilo vjerojatno u šali, ali ponuda je bila milijun dolara. Vjerojatno ih ne bih dobio ni da sam obrijao brkove, no u životu je vrlo važna stvar ostati svoj. Kad me pitaju zašto nisam u niti jednoj stranci i kome pripadam ja kažem da pripadam sebi i svim dobrim ljudima, a to je najteže. To bi nam trebala biti nit vodilja jer gdje god sam išao po svijetu i susretao ljude, svi su isti. Sudbinu vam kroji kapital, a to nema veze s narodnostima, državama, niti religijama. A mi se koprcamo. No, ja imam dovoljno svojim problema i to pokušavam riješiti, a druge, ako me netko pita, možda ću prokomentirati, ali ne da tutorski dajem savjete kako treba živjeti. Pametni ljudi uče na tuđim greškama, a oni drugi na svojim - ističe.
Za sobom mu je, tvrdi, jedino bitno da ostavi pjesme koje će veseliti ljude.
- Mojim najvećim uspjehom, osim općepoznatog, je što sam, bez nekog velikog opterećenja ostao normalan i uspio sam sačuvati samokontrolu da ne privaćam loše stvari koje mi se nude svakodnevno iza svakog kuta. Mislim da je to najveća vrijednost i dalje ću takav biti, koliko god budem mogao. Svi oni koji to pokušavaju srušiti, neka se pogledaju i neka se preispitaju zašto to rade i čemu to vodi. Ako nekome smetam s takvim razmišljanjem, žao mi je, ali to nije moj problem, nego njihov - zaključio je.