100posto recenzija: 'Kvadrat'

Film koji ismijava intelektualne snobove i pokazuje da smo svi divlje životinje koje u strahu otkrivaju svoje pravo lice


Ines Madunić
10.01.2018.22:00
Film koji ismijava intelektualne snobove i pokazuje da smo svi divlje životinje koje u strahu otkrivaju svoje pravo lice
Profimedia

sažeto

Pogledali smo 'Kvadrat', hit film švedskog redatelja Rubena Östlunda koji ismijava intelektualne snobove i prikazuje licemjerje našeg društva


Ines Madunić
10.01.2018.22:00

Pobjednik prošlogodišnjeg Cannesa odnedavno igra u hrvatskim (malim) kinima. 'Kvadrat' Rubena Östlunda satirična je drama koja propituje ljudsko ponašanje na više razina, rugajući se licemjerju i snobizmu, ali i otvara pitanje egoizma, modernih veza, roditeljstva, digitalnih medija...

Europskog Oscara, odnosno Europsku filmsku nagradu dobio je u svim najvažnijim kategorijama uključujući i najbolji film, bio je nominiran za Zlatni globus, a švedski redatelj snimio ga je inspiriran istoimenom umjetničkom instalacijom koju je 2014. osmislio i izložio s producentom Kalleom Bomanom. "Kvadrat je svetište povjerenja i brige. U njemu svi dijelimo jednaka prava i obveze", piše pored oblika iscrtanog u dvorištu stockholmskog muzeja suvremene umjetnosti.

Ta posveta ljudskom altruizmu glavni je komad izložbe koju uskoro otvara Christian (Claes Bang), glavni kustos muzeja, a kojem se počnu događati čudne stvari nakon što ga na ulici opljačkaju dok je pokušavao pomoći ženi koja je bježala od nasilnika. Šokiran činjenicom da mu se to moglo dogoditi, Christian po cijele dane kolegama na poslu priča o nemilom događaju.

Ali, ne spominje da zapravo nije htio pomoći djevojci koja ga je kasnije opljačkala. Na to ga je doslovno natjerao čovjek kojem se ova bacila u zagrljaj pa je uglađeni kustos nerado pristao suočiti se s nasilnikom. Ispunjen osjećajem ponosa i adrenalina, Christian se, kao i svaki pošten čovjek, nakon svega osjeća izdano - pomogao sam, ali sam zbog toga kažnjen.

Ruben Östlund, zapravo, izruguje cijelu umjetničku scenu kroz lik kustosa; mladog, privlačnog Christiana koji živi svoj najbolji život i savršeno je zadovoljan u svom svijetu. A zašto i ne bi bio? Uspješan je i sretan, nikome, zapravo, ne smeta i njegov lifestyle nikome ne šteti.

Profimedia

Dirljiv govor koji je pripremio o altruizmu, o važnosti pomaganja drugima i prekidu egocentričnosti u ovom ludom, ubrzanom svijetu prekida kako bi 'govorio iz srca' - ali tu 'navalu emocija' prvo vježba pred ogledalom. Christianovo ponašanje kroz cijeli je film polukomično, a možda najupečatljivije je njegovo licemjerstvo upravo kad je povezano s umjetničkom scenom, posebno onom povezanom sa suvremenom umjetnosti.

Od intervjua koji s njim radi nadobudna novinarka Anne, u kojem ga pita za značenje potpuno besmislene rečenice kojom je pokušao objasniti izložbu, preko ludog tuluma 'kulturnjaka' u švedskoj kraljevskoj palači, 'popravljanja' umjetničkog djela kojeg je uništio čistač muzeja, i konačno kroz najjaču scenu filma s Terryjem Notaryjem. Potonju kritičari već nazivaju jednom od najboljih filmskih scena 21. stoljeća.

Bjeloruski umjetnik (Notary) pred publikom umjetnika i ljubitelja umjetnosti svojim performansom razotkriva sav jad ljudske prirode. Isprva prihvaćen - jer, i on je umjetnik, jedan od nas - umjetnik se kreće prostorijom ponašajući se poput divlje životinje, čimpanze ili nekog drugog čovjekolikog majmuna. Ne treba dugo da sve druge životinje u sobi pokažu svoje pravo lice. Prvo su se rugali divljaku jer su znali da su bolji od njega. Ali, strah mijenja čovjeka i on postaje divlja životinja kojoj se ne smije vjerovati, nepredvidiva i krvoločna.

Redatelj Östlund proziva intelektualne, ali i sve druge snobove koji se nad drugima uzdižu zbog svog velikog stana, električnog auta, skupog odijela ili jačeg mobitela; zbog količine novca na računu, broja pročitanih knjiga, diplome boljeg fakulteta ili, zaista, bilo čega. Jedan od tih razloga je i umjetnost.

Odnosno, razumijevanje suvremene umjetnosti. Naime, i Christian i drugi iz njegovog miljea koriste je ne zato da bi poboljšali ili uljepšali svijet, kritizirali i ukazali na društvene probleme. Ne, umjetnost je za njih razlikovna vrijednost, ono što ih odvaja od drugih koji je, navodno, ne razumiju. Umjetnička instalacija 'Kvadrat' simbol je univerzalnih vrijednosti kraj kojih svi prolaze, baš kao pored beskućnika i prosjaka, praveći se da ih ne vide jer su bolji od njih; jer smo bolji od njih. Zaobilazimo da ne bismo vidjeli da su slični nama; zapravo, isti su. Zaobilazimo 'kvadrat' i vrijednosti kojih su nam puna usta da bismo zadržali visoko mišljenje o sebi, a ništa osim sebe ni ne vidimo.

Profimedia

Jedino što Christiana potakne na razmišljanje i promjenu njegove su kćeri, a tu dolazimo do još jedne 'lekcije' koju Östlund servira - licemjerstvo odgoja. Christian na kraju shvaća da ne može očekivati od svojih kćeri da se ponašaju na određeni način jer ni on sam to ne radi. Čemu, uopće, učimo svoju djecu? Ne onda kad im govorimo kako da se ponašaju, nego onda kad im svojim primjerom dajemo do znanja da neki ljudi nisu vrijedni naše pažnje, da neki ne zaslužuju ni ispriku ni pogled, da smo od nekih bolji.

Elisabeth Moss izvrsno je odigrala pasivno-agresivnu novinarku s kojom se Christian spetlja nakon tuluma. Tragikomedija njihovog odnosa savršen je primjer suludih modernih ljubavnih odnosa, gdje ona vidi emocionalnu povezanost s njim nakon jednog prosječno dobrog pijanog seksa, dok se on boji da bi ona mogla 'ukrasti' njegovu spermu.

Bez da trepne, na njezino retoričko pitanje: 'Baš imaš visoko mišljenje o sebi, ha?', on odgovara negativno, s gađenjem. Egoizam nije nešto čime se hvališ, to nije vrijednost koju želiš zastupati, to, jednostavno, nije Christian - jer to ne zvuči dobro.

Empatija je cilj instalacije 'Kvadrat', dok je film cinična posveta dobu u kojem živimo, zapadnoj civilizaciji koja je usavršila efekt promatrača i izbrusila svoj egoizam; koja je tako savršeno opsjednuta savršenom sobom da ne vidi da se sve oko nje urušava. Naime, nakon što ga opljačkaju, Christian postane opsjednut svojim privatnim životom i dječakom koji zahtijeva da mu se ispriča jer ga je pogrešno nazvao lopovom. Toliko opsjednut da potpuno zanemari digitalnu medijsku kampanju koju vode nabrijani 'stručnjaci' i koji naprave potpunu katastrofu. Ali, i postignu cilj - imaju viralni video koji, doduše, nema puno smisla, nikakve veze s izložbom i porukom koju je muzej htio odaslati, no to nije ni važno. Dobiju toliko medijske pažnje koliko ne bi uspjeli s tri izložbe, čak pokrenu nacionalnu raspravu o slobodi izražavanja, političkoj korektnosti i značaju suvremene umjetnosti. Važno je biti primijećen. I viralan.

Profimedia

Forma iznad sadržaja, ja iznad svih i svega - 'Kvadrat' je film koji publiku nasmijava, ali samo na prvu loptu. Film je to čije poruke odzvanjaju danima nakon što ga pogledate, baš kao što dječakov poziv upomoć odzvanja u Christianovoj glavi satima. 'Kvadrat' nasmijava, da, ali - smijete se sami sebi.

star vibes

film

Cannes

Zlatni globus

recenzija

Elisabeth Moss

recenzija filma

Kvadrat

Cannes film festival

Podijeli članak