U kontekstu borbe za prvaka i sada već duge sezone, Željko Sopić je na klupi Rijeke čak i pokazao put kako se koristi cijeli špil karata.
Naime, Sopić je cijelu sezonu vješto baratao kartama u rukama, pa je tijekom duge i iscrpljujuće partije, recimo, umjesto Dilavera i Mitrovića na mjesto stopera instalirao Galešića i Radeljića, pa je, recimo, od Smolčića, koji je visio u kontekstu vrijednosti stvorio silu na desnom beku, a Goda je od tihog dolaska došao do jasne sile na kontra strani...
Ujedno, pak, imao je rješenja i u vezi kada je "visio" dogovor sa Selahijem, a najbolje je vještinu korištenja "održivih šampionskih izvora" pokazao u ofenzivnom dijelu momčadi. Bilo je tu raznih ideja, no padom opipljivih statističkih vrijednosti Pašalića, Ivanovića, dijelom i Pjace, Sopić je pronalazio rješenja u Obregonu, kasnije dijelom i Mariću, odlično pomičući pozicije u kojima je isplivao i Fruk... inače mnogi koje Dinamo i Hajduk - nisu htjeli.
Ta varijanta u kojoj čak 20 Sopićevih igrača kroz sezonu imaju u svim natjecanjima 20+ nastupa, dokazuje lepezu u kojoj možda kvaliteta nije bila istovrsna, ali ju je trener znao upotrijebiti. Konačno, gotovo svaki od tih 20 igrača imaju i opipljivi (statistički) učinak.
Jakirović je unutarnje rezerve počeo tražiti tijekom proljeća, što mu se isplatilo, dok je Sopić sve snage koristio još od jesenskog dijela sezone; dajući im priliku, ili ih vraćajući na kartu, ne robujući zaslugama ili imenima, dobio je povrat koji se danas odlikuje vodećim mjestom na ljestvici i možda i kapitalnom prednošću od dva boda, koja, konačno, posjeduje kako ofenzivnim, tako i defenzivnim učinkom, koji u zbroju nosi vodeće kolone u raznim statističkim odjeljcima, ali i čelom HNL-a.