Željko Stinčić

'Ako je Hrvatska po vrijednosti igrača u svjetskih Top 10, onda je jasno da ova generacija mora igrati važnu ulogu na SP-u. Doduše, ako uopće izbori Rusiju...'


Slaven Knežević
08.10.2017.09:00
'Ako je Hrvatska po vrijednosti igrača u svjetskih Top 10, onda je jasno da ova generacija mora igrati važnu ulogu na SP-u. Doduše, ako uopće izbori Rusiju...'
Ronald Gorsic / CROPIX

sažeto

Željko Stinčić gost je naše tradicionalne nedjeljne rubrike, prisjetio se svojeg Dinama i objasnio što nedostaje današnjem Dinamu, te kakvi su vratari u Hrvatskoj


Slaven Knežević
08.10.2017.09:00

Željko Stinčić u Dinamu je proveo veći dio svoje karijere. U Maksimir je došao s 10 godina, a seniorima se priključio one slavne 1967. godine i ostao u Dinamu do 1981. uz jednu kraću epizodu u NK Zagrebu. Legendarni modri vratar s nama je podijelio svoja sjećanja i razmišljanja o nogometu.

Kakav je bio tadašnji Dinamo?

"Počeo sam vrlo rano. U prvu momčad sam ušao 1967. godine, a počeo sam braniti 1968., nisam još imao ni 18 godina kad sam debitirao. Moj debi je bio protiv Proletera. E sad, kakav je bio Dinamo? Vrlo teško je to za usporediti. Zna se da je 1967. godina posebna. Sada se slavila 50. godišnjica osvajanja Kupa velesajamskih gradova. Prema tome, to je u ono vrijeme bila vrhunska momčad. To se ne može u današnje vrijeme jer je nogomet ipak daleko naprijed otišao. U ono vrijeme, između 60-ih i 70-ih godina, Dinamo je bio vrhunska momčad. Ne volim uspoređivati tadašnju i ondašnju momčad. Bio sam u Dinamu i 80-ih godina. 1979. godine su nam uzeli to osvojeno prvenstvo, a bio sam u ekipi i u sezoni 1981/82, ali sam u 11. mjesecu 1981. otišao iz kluba. Svaka ta generacija ima svoje. Ove nove generacije više se mogu približiti ovoj iz 80-ih, no to ne znači da i neki od onih starih igrača ne bi i danas mogli igrati u Dinamu", kaže nam Stinčić pa dodaje:

"Teško je usporediti jer je vrijeme bilo drugačije, nogomet je bio drugačiji, pravila igre su bila drugačija. Mi golmani smo smjeli loptu gurati po šesnaest metara kako smo htjeli. Morali smo paziti jer je bilo moguće da nam i iz ruke lotu izbiju. Nismo bili zaštićeni u pet metara. Nije bilo faula. Kad ste igrali s Englezima, oni su vas, ako niste bili čvrsti, skupa s loptom ubacili u gol. Danas toga nema. Danas su druga pravila. Danas su golmani vrlo zaštićeni, a moraju znati i igrati glavom, nogom,..."

Robert Belosevic

Dugo ste čekali svoju priliku na vratima Dinama.

"Bio sam u Dinamu kad je bio Škorić, onda Dautbegović i onda sam ja došao na gol. Onda sam na godinu dana, tamo negdje 1974.-75. otišao u Zagreb, a onda sam se vratio u Dinamo i onda od 1975. do 1981. sam ja samo bio na golu. Svi smo mi na neki način čekali, ali kad ste jednom dočekali priliku, morali ste ju iskoristiti. Ako ste bili talent i ako ste vjerovali u sebe, onda ste bili sigurni da će doći šansa. Danas bi svi htjeli sve preko noći. Ne ide to baš tako."

Kakav je nogomet bio u Vaše vrijeme? Dojam je da su navijači i društvo živjeli s klubom.

"Bili smo u bivšoj Jugoslaviji. Postajala su četiri velika kluba. To su bili Zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo, ali i ostatak lige je bio dosta jak. Od Veleža, Vojvodine, Željezničara, Sarajeva, sve je to bilo jako na neki način. Žalosno je da danas nema gledatelja jer zapravo Vas oni dižu. Jedno je kad igrate pred 50, 60, 70 tisuća ljudi, a druga je stvar kad igrate pred 2-3 tisuće ljudi. U takvoj smo situaciji i moramo to pregrmjeti. Vjerojatno će doći i bolja vremena kada će više ljudi biti na stadionu."

Koja Vam je najdraža utakmica koju ste igrali?

"Imam dvije utakmice koje su meni posebno drage zato što sam na te dvije utakmice dobio 'desetku', a kad dobijete 'desetku' onda znate što to znači. To je bilo u Beogradu protiv Zvezde 1-0 i Perugia doma 0-0. Tad je za Perugiu još igrao Paolo Rossi. To je bio centarfor koji je poslije otišao u Juventus i bio reprezentativac. To su moje dvije najbolje utakmice. Bilo ih je puno. I protiv Hajduka, i protiv Zvezde i protiv Partizana, ali ove dvije su nekako posebne."

Doživjeli ste jednom prilikom i kvar aviona. Kako ste doživjeli taj neugodni trenutak?

"Bila je to baš prva utakmica kad smo išli u Perugiu. U Perugii se renovirao aerodrom pa smo morali sletjeti u Rimu. Dogodio se problem s prednjim kotačem, ali na sreću su propeleri bili visoko. Gorivo i motori su bili visoko pa nije mogao udariti i zapaliti se. Sretno smo se spustili. Malo je bilo vatre, ali pregrmjeli smo. Neugodno iskustvo, ali piloti su odradili dobar posao. Tako da je to uspomena koja ostaje", kaže Stinčić pa dodaje:

"Bilo je jako puno uspomena. Evo na primjer, igrali smo protiv Crvene Zvezde u Beogradu na Marakani, a malo dalje se nalazio stadion JNA od Partizana. Mi smo igrali večernju utakmicu, a popodne su igrali Partizan i Borac iz Banja Luke. Kada smo došli na zagrijavanje pola sata ranije na stadionu je bilo 30.000 ljudi. Marakana je onda primala 100.000. To je znači bilo poluprazno. Vratili smo se u svlačionicu da se presvučemo i kada smo izašli na teren dočekala nas je puna Marakana, 95-100 tisuća ljudi. Vjerojatno je završila utakmica Partizana pa su se svi prebacili na našu utakmicu."

Koji je najveći Dinamov rival? Čini se da je Hajduk uvijek bio, a tako je ostalo do danas.

"Pa je. Hajduk, Zvezda i Partizan, to je bilo rivalstvo. To je bila tako zvana "velika četvorka" i tu je uvijek bilo borbe. Pozitivne borbe. Na terenu je bila borba, a vani smo bili svi gotovo prijatelji. Iz ta četiri kluba je dolazila većina reprezentativaca, tako da smo se družili i na pripremama reprezentacije i van terena."

Robert Belošević

Danas je često veliki skandal kada se otkrije da je netko od sportaša pio alkohol. Kako je to bilo u Vašoj generaciji?

"Ma i mi smo prije slavili. Mi kad smo išli slaviti, onda je išla kompletna ekipa. Znači svih 16, nekad je bilo 16, a ne 18 igrača, svi smo išli slaviti. Znali su svi gdje smo, ali ujutro je trening i nema dvojbe da ne bi netko došao na trening. Mi smo slavili i drugi dan trpjeli. Svjesno smo išli proslaviti u tim mojim generacijama, a nemam baš jednu generaciju. Prošao sam sve i sa Zambatom, Lamzom i svima da ne nabrajam, pa s Cicom, Zekom i ovima. Prije smo znali, do srijede možeš malo zaružiti, ali od srijede se spremamo za utakmicu. Sami smo bili svjesni toga. Nije se nikada dogodilo da dan ili dva dana prije utakmice odemo van."

Kakav je današnji Dinamo?

"Dinamo danas je osjetno slabiji. Mi bismo svi željeli da kostur ekipe bude zagrebački ili bar hrvatski da malo proširimo. U jednom momentu prije godinu dana bilo je devet stranaca i dva domaća. To je nedopustivo. Tu treba biti devet domaćih i dva ili tri stranca. No, to moraju biti igrači od kojih će Dinamo imati koristi, a ne da kupujemo igrače bez veze koji ne igraju pa ih puštamo za godinu dana. To mi možemo napraviti jer je naša škola među najboljima u Europi. Dobro se radi, selektira, skautira, prema tome moramo od tamo crpiti igrače. Sve što je škola dala to se prodalo van za ogromne novce. Čini mi se da to treba dići na još viši nivo i biti strpljiv s tim klincima iz škole. Ne može se momčad preko noći napraviti. Momčad se stvara 3-4 godine. Ne možemo svake godine mijenjati. Dinamo je u našem prvenstvu toliko jak da je normalno da i s rezervama može biti prvak. Eventualno može negdje kiksati kao što je to bilo prošle godine s Rijekom, ali sve je to bilo na knap. Vagalo se do zadnjih utakmica. Treba što više naših igrača iz omladinskog pogona priključivati prvoj momčadi i polako ih pripremati na ono što ih čeka. Naravno da juniori i seniori istu, sve je puno jače i čvršće. Već prije isteka juniorskog staža ih treba zvati na priprema, pa igra za svoju ekipu, pa opet malo u seniorima. Naravno, one za koje se smatra da su talenti."

Izgleda da u Hrvatskoj upravo nedostaje tog strpljenja o kojem Vi govorite.

"Pa da, nema strpljenja. To sam i rekao, mi hoćemo sve preko noći stvoriti. Ne može se preko noći. I da uzmete 11 Messija momčad ne bi funkcionirala. Momčad se mora balansirati. Treba vidjeti što treba i koji igrači trebaju. Ako nemamo takvog igrača, onda ćemo ga kupiti. Onda ćemo ga i platiti, ali onda znamo zašto smo ga platili."

Što kažete na hrvatske vratare? Kakvi su nam vratari danas na raspolaganju?

"U ovom momentu malo stagniramo s vratarima. Priroda koja Vam u jednom momentu baci 5-6 vratara, a u jednom momentu jednoga. Mislim da trenutno nismo sjajni s vratarima. Nadam se da će klubovi koji sve više i više zapošljavaju trenere vratara stvoriti kojeg vratara, pa će za godinu-dvije doći generacija dobrih vratara. Sad baš malo šepamo s vratarima u Hrvatskoj."

Nije ni trenerima lako. Obično kad nešto pođe po zlu, trener je taj koji plaća ceh. Mogu li treneri uspjeti u Hrvatskoj?

"Može se sve. To vam je tako kod nas. Nakon jednog poraza se odmah pljuje po treneru. Normalno je da će doći do toga. Ni život nije idealan. Ide Vam, pa stane. Mi u ono vrijeme nismo mogli dozvoliti da ja imam loših pet utakmica. Mogao sam imati jednu lošu, ali drugu više ne. Ako ste talentirani i vjerujete u sebe može se sve. Danas su treneri i pedagozi i psiholozi i sve. To je normalno jer radite s ljudima, ali treba im dati vrijeme. Dajte treneru dvije-tri godine pa ako nema rezultata onda nije za Dinamo. Kažem Dinamo jer o Dinamu pričamo, ali tako je u svim klubovima. Trener mora dobiti neko vrijeme da bi mogao svoje ideje provesti. Dinamo to baš ne dozvoljava. Oduvijek je tako, ali ipak je prije bilo malo fleksibilnije. Dobili su treneri više šanse. Danas bi svi htjeli nešto preko noći. Po svim svjetskim klubovima, od Barcelone, Reala, nije baš to tako. Imaju pet, deset puta veće financijske mogućnosti pa opet kiksaju. Treba se sve to ukomponirati, treba se posložiti momčad i onda je to ono pravo."

Ronald Gorsic / CROPIX

Što kažete na reprezentaciju?

"Nemamo što govoriti. 99% igrača igraju vani u velikim klubovima. Reprezentacija je ušla u probleme jer je u jednom momentu bilo previše povreda jer imaju puno utakmica i u klubovima i u reprezentaciji. Zato je došlo do pada. No, reprezentacija je po meni vrhunska. Tu nema dvojbe. Zaslužili smo odlazak na Svjetsko prvenstvo. To sad ovisi o dečkima i njihovim glavama. Treba zapeti i treba poginuti na terenu. Ako je netko bolji, čestitat ćemo mu, ali ne vidim da je netko bolji."

Neki kažu da je ova reprezentacija čak i bolja od one koju smo imali 1998. godine, ali uvijek nekako izmakne rezultat koji bismo svi htjeli.

"Vidite, 1998. godine je reprezentaciju vodio Ćiro koji je bio majstor za vođenje. Uz to, sve je bilo postavljeno kako treba. Svaka linija je imala svoje. Ne možemo reći da nismo imali. Imali smo Šukera, Robija Prosinečkog, Bobana, to su svjetski igrači, svjetske klase, otraga su bili Štimac i ovi. To je bila ukomponirana momčad. Ona se slagala od Europskog prvenstva u Engleskoj. Tako da je prošlo 3-4 godine. Naravno da se ekipa popunjavala s ponekim igračem, ali kostur je ostao isti. Prošlo je skoro 20 godina od tada pa mi sad gledamo ovu reprezentaciju. No, i ovo je moćna ekipa. Imamo Modrića, Mandžukića, Perišića i da sad ne nabrajam, imamo opet igrače koji igraju vani i to u Realu, Juventusu, Interu, Barceloni. Vjerujem da ćemo se na kraju uspjeti kvalificirati na Svjetsko prvenstvo u Rusiji."

Često čujemo podatke da smo se do sada skoro svaki puta kvalificirali. Možemo li biti zadovoljni samo sa sudjelovanjem na velikim natjecanjima ili od ove generacije moramo očekivati više?

"Ne, ne, kvalificirati se samo nije dovoljno za ovu reprezentaciju. Daleko smo kvalitetniji. Među prvih 10 u svijetu smo. Ne možemo više govoriti taj naš alibi: 'Sretni smo da smo se kvalificirali'. Kao da je to neko čudo."

Ronald Gorsic / CROPIX

Za kraj, gdje ste danas?

"Nakon karijere sam završio fakultet i specijalizirao sam se za vratare. Iako sam u mirovini još uvijek radim. Imam školu za vratare pa surađujemo s Dinamom, pomažemo, selektiramo. Uglavnom, još sam uvijek aktivan u nogometu. To se ne može zaustaviti. Previše sam vremena proveo u nogometu pa je to teško ostaviti."

Možete li uopće zamisliti da niste u nogometu?

"Ne, ne, nikako. Od 10. godine sam u nogometu. Sada sam već 58 godina u nogometu. S 10 godina sam prvi put došao u Dinamo i upisao se u pionire i od tada sam u nogometu. To je tako i dobro je da se netko ima volje baviti poslom u kojem je najbolji. Svatko bi trebao raditi ono što mu najbolje ide", zaključio je Stinčić.

nogomet

Dinamo

Gdje si legendo

Željko Stinčić

Podijeli članak