Branko Zorko

'Čudesan je osjećaj boriti se protiv štoperice, mada da sam nastavio trenirati nogomet, sigurno bih igrao prvu ligu. Ako ne za Dinamo, onda za Slaven Belupo!'


Vjekoslav Paun
17.09.2017.09:00
'Čudesan je osjećaj boriti se protiv štoperice, mada da sam nastavio trenirati nogomet, sigurno bih igrao prvu ligu. Ako ne za Dinamo, onda za Slaven Belupo!'

sažeto

Doajen hrvatske atletike gost je naše tradicionalne nedjeljne rubrike 'Gdje si, legendo?'. U kraljevskoj, atletskoj disciplini na 1500 m bio je nezaobilazno ime, nerijetko i kao "zec", a pamtimo ga i po osvajanju prve hrvatske medalje...


Vjekoslav Paun
17.09.2017.09:00

Već je 12 godina kako ne trči. Dakako ne profesionalno, iako voli ovako za gušt, rekreativno, često - potegnuti. Otići opet u obližnju Ratarsku šumu, tamo gdje je zapravo sve još prije 25 godina, u jednim sasvim drugačijim okolnostima, državi, započelo. Legendarni, bivši, atletičar danas živi tiho, povučeno, u svom kraju, daje se maksimalno svojoj lokalnoj sredini gdje pokušava što više ljudi afirmirati, okrenuti na zdravi način života...

Branko Zorko proslavljeni je hrvatski atletičar, peterostruki olimpijac iz Križevaca. Uspješnu 20-godišnju karijeru zaključio je 2005. godine, a od onda predan je samo jednom cilju. Razvoju svoje Podravine, sportskom rastu svog kraja, dio Hrvatske koji je promovirao desetljećima...

"Gdje sam? Danas sam tajnik županijske Zajednice sportova Koprivničko-križevačke županije. Iznimno sam zadovoljan na sportska ostvarenja svog kraja s obzirom na uvjete u kakvim brojni klubovi funkcioniraju, no ovaj kraj ostaje veliki izvor potencijala i talenata", rekao je najbolji sportaš svoga kraja u povijesti.

Legendarni Branko ušao je u povijest, jer je 1992. godine osvojio brončanu medalju na Europskom dvoranskom prvenstvu u Italiji, a što je bila prva međunarodna pojedinačna medalja za Hrvatsku. No do tog trenutka uspon je bio poprilično spor, karijera je to koja se postepeno uspinjala, dosta je ovisila i o financijama kojih je nerijetko nedostajalo...

"Početak? Prepoznali su me kao talentiranog trkača kad sam krenuo u srednju školu. Pobijedio sam neke afirmirane trkače i tako je to krenulo. Roditelji? Podrška je uvijek bila tu, maksimalna podrška. Jedno vrijeme sam igrao nogomet, ali nije mi žao što sam izabrao atletiku", rekao je Branko i uz osmijeh dodao:

"Da sam izabrao nogomet, sigurno bih igrao prvu ligu, ali prvu hrvatsku ligu".

Dinamo?

"Haha, možda i Dinamo. A ako ne Dinamo, onda sigurno Slaven Belupo".

Pomno prati događanja u hrvatskoj atletici, obilazi natjecanja, razgovara sa sportašima.

"U svakom slučaju vidi se kontinuirani rast hrvatske atletike, ali po meni nije to zahvala nekog sistema. Riječ je o individualnim dosezima, pojedinačnim rezultatima. Jednostavno dogodila se ekipa koja dobro, odlično gura, sjajno im ide", rekao je 50-godišnji Zorko i potom malo prokomentirao ovogodišnje Svjetsko prvenstvo u Londonu:

"Što se tiče naših predstavnika rekao bih da je bilo sve realno, očekivano. Sandra Perković već je kontinuitet, svaka joj čast, najbolja je. Sara Kolak? Nije uspjela, ali nije nikakav hendikep. Treba proći dosta vremena da se uhvati konstanta. Ne sumnjam da će i ona raditi dobre rezultate. Oduševljen sam kako je Stipe Žunić osvojio broncu u kugli, bacio je jedan od boljih hitaca.".

Možemo li tome zahvaliti boljim uvjetima za hrvatske atletičare?

"Naravno da ne, što se tiče uvjeta za trening sve je ostalo isto je kao i prije 20 godina. Dobro bi nam došla jedna dvorana za zimu, vidjeli smo primjerice kakvu jedan Beograd ima na raspolaganju. Naši atletičari nerijetko moraju ići trenirati u Beč ili Budimpeštu, što je sramota. Meni je kao trkaču osobno bilo lijepo trčati u zimskim mjesecima po Jadranu, u Puli ili Makarskoj, ali niti tamo nije ugodno u siječnju. Posebice odrađivati specifične treninge", rekao je bivši atletičar, koji je najviše volio trčati 1500 metara.

Cropix

Reći će za atletiku da je kraljica sportova, a za svoju bivšu disciplinu da je kraljica - atletike. Branko se uspio nametnuti u svijetu trkačkih disciplina, makar nerijetko i kao "zec", a danas Hrvata baš i nema tamo.

"U trkačkom svijetu nas gotovo pa i nema, to je jedan sasvim drugi svijet, drugačija genetika. Da Bolta baš na ovim prostorima i nećemo tako skoro dobiti.", reći će Branko.

Nerijetko sportaši izaberu trenerske vode, ali ne i Zorko...

"Jednostavno se nisam vidio u tom svijetu. Kad sam završio karijeru nakon 23 godine, bilo mi je dosta svega. Čak nisam niti pratio atletiku. Jednostavno sam se htio maknuti od svega. Sva ta putovanja, premorio sam se. Želio sam nešto drugo", objasnio je Branko.

Kako je raditi kao tajnik?

"Zanimljivo. Ponekad i dosta teško. Mi ovisimo sto posto o proračunu, ali moram priznati da smo dobili sve što smo zacrtali. Imamo raznovrsnost, bitno je da se što više ljudi bavi sportom. Cilj je masovnost, a iz koje nekada iskače i kvaliteta. Sve na kraju ovisi o novcu, koliko novca toliko i muzike, ali ne mogu reći, u Križevcima se sada pojavila jedna ekipa koja dobro radi i od koje bi se moglo svašta očekivati", dodao je Branko.

Brojna odricanja, novac koji nerijetko nije velik i kasni, je li se sve to isplatilo obzirom na trud, odnosno bi li opet "vrtio isti film"?

"Naravno, sve bi to ponovio. To je ljubav koja se meni dogodila. Da, bilo je jako teško, no ja sam bio najsretniji kad bih znao da sam dao sve od sebe. Boriš se protiv štoperice, ali si ponosan kada zadnje atome daš ne bi li ipak popravio malo rezultat. Medalja je medalja, ali nekad bih bio ponosniji na sebe kada bih bio peti", objasnio je Hrvat.

I za kraj, jedan događaj, detalj koji neće zaboraviti...

"Bilo je dosta toga, ali ima jedna situacija koja je bila specifična. Bilo je to krajem osamdesetih kada sam s jednim slovenskim kolegom putovao na miting u Nicu. Doputovali smo u Frankfurt odakle smo trebali novim avionom za Francusku, ali su nas upozorili na šalteru da ne možemo dalje, jer nemamo vize. Dok smo mi tamo raspravljali, avion je otišao. Slovenac je na kraju odustao, a ja sam prespavao na aerodromu. Na kraju su mi se ispričali tamo, da je došlo do neke greške i da će me prvim idućim avionom poslati u Nicu. I ja sam tako putovao avionom na dan natjecanja i iz aviona sam išao direktno na stadion. Prvo što sam potražio bio je neki hlad, neka trava gdje bih mogao odspavati. I ja sam malo "ubio oko" na stadionu, a kad sam se probudio vidio sam oko sebe kako se zagrijavaju najveće atletske legende. Potom sam promatrao na koji se način oni zagrijavaju, što rade, pa sam, kao mali pas, ponavljao sve za njima. Nakon što sam sve to učinio, na kraju sam trčao 3:37 i izborio Olimpijske igre u Seoulu", nasmijao se Branko i zaključio:

"Nešto me je vuklo ta dva dana i dobro da nisam odustao!"

atletika

Gdje si legendo

Branko Zorko

Podijeli članak