100posto intervju s Leom Gambocom

Ekstremni biciklist na putovanju života: 'Najbolji skokovi su u Engleskoj, najbolji ljudi u Parizu i Berlinu, a najlakše je surađivati s Osječanima'


Vid Barić
12.01.2018.19:00
Ekstremni biciklist na putovanju života: 'Najbolji skokovi su u Engleskoj, najbolji ljudi u Parizu i Berlinu, a najlakše je surađivati s Osječanima'
Worth it

sažeto

Plan je bio da s kolegom Jonasom, vozačem iz Njemačke, posjeti što više europskih dirt jump parkova i upozna lokalne vozače, ali i obiđe stare prijatelje, poneki street spot te o svemu snimi Worth it - dokumentarni film u epizodama


Vid Barić
12.01.2018.19:00

Leo Gamboc (27) je hrvatski ekstremni biciklist koji se deset godina bavi freestyle disciplinama, a nedavno se vratio s petomjesečne avanture putovanja Europom. Plan je bio da s kolegom Jonasom Drechslerom (18), vozačem iz Njemačke, posjeti što više europskih dirt jump parkova i upozna lokalne vozače, ali i obiđe stare prijatelje, poneki street spot te o svemu snimi Worth it - dokumentarni film u epizodama, posvećen biciklizmu i putovanjima. Leu je plan itekako uspio, mi smo uživali u epizodama, a u nastavku donosimo intervju s glavnim protagonistom, kao i nekolicinu epizoda te fotografija kroz koje ćete dobiti dodatni uvid u život ekstremnih biciklista, ali i u njihovu strast za putovanjima.

Worth it

Jesi li skočio baš svaki dirt jump u Europi, i ako nisi, zašto nisi?

Nisam skočio svaki dirt jump skok jer nakon što je prošlo prvih mjesec dana puta shvatili smo da u pet mjeseci neće biti moguće obići sve države Europe, bila bi potrebna bar godina dana jednako intenzivnog skakanja. Još neki od razloga zašto nisam skočio baš svaki skok: hejt BMX zajednice prema MTB vozačima, trail (staza s nizom skokova) vlasnici nisu bili kod kuće, vrijeme nije dopustilo ili - najčešće - skokovi su bili u raspadnutom stanju.

Gdje ti je bilo najbolje od svih lokacija koje si posjetio i zašto?

Razgranat ću to pitanje u 3 kategorije. Najbolji skokovi, najbolji ljudi i atmosfera, lakoća suradnje.

Najbolje skokove koje smo vozili bez daljnjeg su bili u Ujedinjenom Kraljevstvu. Na najbolje ljude sam naišao u Berlinu, Parizu i Nizozemskoj, a najlakše smo surađivali s Osječanima, Slovacima, Mađarima... ma zapravo sa svima smo lako surađivali osim s Englezima, oni  imaju striktna nepisana pravila oko ovog freestyle sporta. Evo primjera nekih pravila koja sam naučio na svojoj koži: ne možeš se voziti ako prije nisi kopao na toj lokaciji (a pošto ja nisam nikad vidio tako savršene skokove, nisam ni vidio da ih treba popravljati, dokopavati). Ako nemaš svoje trailove (skokove) kod kuće nisi zapravo dobrodošao na njihove, čak mi je naš domaćin rekao da lažem da u Hrvatskoj imam svoje skokove. To je meni osobno bilo malo pretjerano, no shvaćam da su zbog tih standarda njihovi skokovi i međusobno poštovanje na višoj razini nego na što sam navikao i vidio u ostatku Europe. Da se Worth It odvijao samo u Engleskoj, mislim da ga trebalo dosta izmijeniti i prilagoditi.

Worth it

Koliki problem je bio s puta montirati materijale i izbacivati fresh epizode? Pretpostavljam da ste se ti i suputnik u avanturi znali naći u situaciji gdje nemate Interneta ili punjača.

Jako se ponosim time da smo 18 od 20 epizoda izbacili kao što smo i rekli: u srijedu u 18:00 sati. Nije bio nikad problem punjača, jednom ili dva puta pojavio se problem Interneta, a najviše  problema nam je stvorio rendering videa, koji je ponekad trebalo ponoviti i po 3 puta. Sjećam se situacije u Proszkowice, na jugu Poljske gdje smo kod profesionalnog vozača Symona Godziaka renderirali epizodu 3 puta i onda s njegovog mobitela usred polja uploadali to na YouTube. Dakle, iako smo mi završili oko 16 s videom, epizoda je bila vani tek oko 20 navečer. Taj dan sam nakon sve te muke odvozio najveći skok ikada, od devet metara gapa.

Worth it

Foto: Mariusz Cieszewski

Hoće li ikada dirt jump park biti izgrađen u Hrvatskoj? Ako hoće, zašto hoće – ako neće, zašto neće?

Dobro pitanje. Rideri u okolnim zemljama imaju kulturu građenja skokova/bike parkova više nego u Hrvatskoj. Nije svugdje bajno, ali sve ovisi o zajednici, koliko je  jedan pojedinac posvećen vožnji i građenju skokova te koliko ga ljudi prati u tome. U malim gradićima kao da je lakše naći takvu grupu ljudi, čija se zajednica održi duže vremena. Ludo mi je bilo u Engleskoj gdje se na radiusu od 40 km nalaze sigurno dva, tri najbolja traila na svijetu, i još 25 drugih trailova koji su samo nešto slabiji. Generalno vozači dirt jumpinga u raznim europskim zemljama imaju isti cilj, san,ali način i predanost cilju dovode do različitih rezultata. U Hrvatskoj nema više velikog interesa za ovim sportom, prije bih rekao da će BMX zaživjeti u narednih par godina zbog Marina Ranteša koji bi 2020. mogao biti na olimpijskim igrama i reprezentati Hrvatsku. Da i konačno odgovorim na pitanje: mislim da trenutno nema potencijala da se u Hrvatskoj izgradi dirt jump park koji će, u najmanju ruku, potaknuti ljude iz okolnih država da se dođu voziti po hrvatskoj zemlji ali i stvoriti našu, lokalnu scenu koja će biti na razini inozemne.

Koja Worth it epizoda s puta ti je osobno najdraža, i zašto?

Neću te lagati, imam jako visoko mišljenje o epizodi broj 17 jer ima najviše prikaza, klikova. Ti prikazi su zeznuta stvar. Realno, nismo se najviše oznojili da bi producirali tu epizodu, ali onda zbog reakcija ljudi onaj rad koji smo napravili nekako retrospektivno više cijenim – magija prikaza, valjda. Ali nekako mi je najdraža epizoda iz Pariza, dobar dio epizode nije dirt jumping već smo snimali street po gradu (bila je prognoza kiše po cijeloj Europi taj vikend i izbjegli smo je  majstorski).  Cijela epizoda je snimljena u jednom danu, a upravo jer smo u Parizu očekivali kišu u 14 sati taj dan, izašli smo snimati već u 8 ujutro. Lagani pljusak nas je uhvatio oko 14, no poslije nije bilo poslije kiše. Došli smo doma oko 1 ujutro tu večer, cijeli dan snimali po gradu! Skupili masu jebe*og materijala, drugi dan krenuli već na put i editirali u kombiju na putu prema Hrvatskoj. Epizoda je, osim prvih 10 sekundi gdje ja dajem neki intro pred bijelim zidom, ispala brutalna - s njom sam osobno najzadovoljniji. To je epizoda br. 18.

Worth it

Daj nam neku juicy anegdotu s puta? Što je najluđe što ste doživjeli?

Kad je Ludwig Jäger napravio flair na Berlinskom Zidu. Ideja je započela par dana prije nego što smo stigli u Berlin, bio sam u kontaktu sa svojim prijateljem Grgom, koji nema veze s biciklizmom i koji mi je rekao: gle moraš u Berlinu voziti bike po Berlinskom zidu. I to sam i učinio mislim već na prvoj večeri snimanja, no to mi nije bilo dosta. U narednim danima snimanja sam predložio ideju Ludwigu da bi on mogao bez problema napraviti Flair (backflip 180) na Berlinskom zidu. Svi smo odmah imali jasnu viziju i koliko je to cool i kako to još nitko nije napravio. Tehnički to izvesti bez da nas nitko ne uhapsi je bilo, ipak, malo teže. Počeli smo jedan dan raspravljati, tenzije su toliko narasle da smo nakon sat, dva debatiranja jednostavno odustali. Dan poslije se prilika ukazala skoro sama. U baru Mellowparka (jedan od većih skejtparkova u Europi) pronašli smo stari quarterpipe koji je služio kao - stolica. Zamolili vlasnike da ga posudimo na jedan dan i dobili zeleno svijetlo. Sad je nastao problem kako to prenijeti do zida, i kada to uopće snimiti. Sve moje sumnje oko izvedivosti ovog pothvata su nestale kada je quarterpipe stao u milimetar u naš kombi. Neću reći da je bio po mjeri napravljen, jedva smo ga zgurali. OK, u tom trenutku sam rekao idemo, ili sve ili ništa. Krenuli smo prema zidu, našli parking odmah do zida, postavili quarterpipe kao što smo zamislili i u naredih 10 minuta imali legendarni clip. Naravno, Ludwig kao Ludwig, nije stao nakon prve snimke, već smo se tamo zadržali barem još 90 minuta. Policija je prošla jednom dok smo snimali, no ništa nisu rekli. Ludwig je flair izveo još dvadesetak puta. Ajde ovaj kut, ajde onaj, ajde za Instagram i tako. Uglavnom, nemoguća misija je prošla glatko, svi koji smo sudjelovali u pothvatu smo bili izuzetno sretni, a Grga od tada na dalje, kada mi predlaže ideje pazi što priča.

Koliko kilometara ste napravili na putu?

Otprilike 15 000 km, na gorivo smo potrošili manje od 1500 eura. Evo ti još malo brojki:

Naučili smo preko 1,000,000 novih stvari.

Stvorili smo 500+ novih prijateljstava uživo.

Tuširali smo se na 50 različitih mjesta (kuće, jezera, kompleksi bazena).

29 nepoznatih osoba ugostilo nas je u njihove domove.

23% vremena smo spavali u kombiju.

Worth it

Posjetili smo 15 zemalja.

Svaki dan smo upoznali 3.6 % osoba.

Imao sam dvije ozbiljne ozljede.

Jedan san je postao realnost.

Worth it

Foto: Milenković

Worth it

Gdje ste imali najbolje domaćine?

Najveću distancu smo doživjeli u Engleskoj, to sam siguran. A najbolje nas je ugostio Marek iz Slovačke, ali on je jedan od onih koji je shvatio vrijednost projekta na samom početku, jer je i podržao projekt već u fazi Crowdfundinga. Hvala ti Marek, ili kako ga prijatelji zovu Maker. No, jako ugodno sam se osjećao i u Berlinu, u Osijeku naravno, Sloveniji, a bome i Nizozemci su isto bili jako otvoreni.

Što je iduće za Lea Gamboca i Worth it projekt?

Za sad ne znam, nakon projekta slijedila je ozljeda prednjeg križnog ligamenta i po prvi puta nemam više potrebe se vratiti na bicikl, ništa me ne vuče nazad i to mi je jako, JAKO čudno, ali po prvi puta opuštajuće. No, za sad se ne snalazim u tom miru, u zadnjih 2 mjeseca sam bio 100% siguran da želim biti režiser, pa prije dva tjedna sam bio 130% siguran da upisujem akademiju padobranstva, a sad razmišljam o content creating agenciji.

Što ste htjeli dokazati ovim putovanjem?

Htio sam dokazati mami i tati da se može živjeti od biciklizma u Hrvatskoj i ispunio sam svoju najveću želju: da vidim svijet sa sica moje bicikle. S druge strane, ne znam što je Jonas želio dokazati, mislim da se on samo želio zabavljati pa je upao u gomilu posla.

Foto: Jan Bart Bartoš

Zapratite Lea na Instagramu OVDJE.

100posto ekstremno

biciklizam

Leo Gamboc

Worth it

ekstremni biciklist

Podijeli članak