ANDRO KNEGO

'Igrao sam sa slomljenom vilicom tri dana nakon operacije, a ovima danas se ne igra čim ih nešto zaboli. Pa što se uopće bave sportom?!'


Toni Horvat
12.11.2017.09:00
'Igrao sam sa slomljenom vilicom tri dana nakon operacije, a ovima danas se ne igra čim ih nešto zaboli. Pa što se uopće bave sportom?!'
arhiva Cropix

sažeto

Najtrofejniji igrač u povijesti Cibone Andro Knego u našoj rubrici 'Gdje si legendo?' prisjeća se velike igračke karijere i kratkog, ali stresnog razdoblja na čelu recesijske Cibone


Toni Horvat
12.11.2017.09:00

Osvojio je šest velikih medalja kao reprezentativac Jugoslavije, među kojima sve tri olimpijske, s Cibonom je pokorio Kup prvaka 1985. i Kup pobjednika kupova dvaput, te je uz "bezbroj" državnih i manjih titula dan danas najtrofejniji igrač u povijesti slavnoga zagrebačkoga kluba. Poslije igračke karijere okušao se u politici, pa se 2010. vratio u Cibonu kao direktor pokušavši je spasiti u doba najveće krize.

Danas je Andro Knego (61) u mirovini, živi u Zagrebu, ali je u svojem rodnom Dubrovniku kad god uhvati priliku. Prije svega radi zdravstvenog stanja.

"Povukao sam se iz javnosti jer sam imao zdravstvenih problema, bio sam na operaciji kičme, imao sam tumorčić na moždini... Ali sad je sve pod kontrolom. Nakon odlaska iz Cibone malo sam se bavio turizmom, dok me 2014. nije zadesio taj problem. Nisam više u mogućnosti nešto aktivno raditi, trenerski ili u uredu, jer to stanje zahtijeva puno vježbanja, istezanja, održavanja... Živim u Zagrebu, ali idem u Dubrovnik kad god mogu, zbog klime, kupanja, to mi olakšava situaciju", kaže nam Knego na početku razgovora za našu nedjeljnu rubriku "Gdje si legendo?".

Igračka karijera gospara Andra bila je fantastična. Nikad nije bio najbolji igrač, ali bio je pobjednik, uvijek jedan od ključnih kotačića trofejne Cibone, ali i reprezentacije bivše države, s kojom je redom osvajao olimpijsko srebro u Montrealu 1976., svjetsko zlato na Filipinima 1978., olimpijsko zlato u Moskvi 1980., europsko srebro u Čehoslovačkoj 1981., svjetsku broncu u Kolumbiji 1982. i olimpijsku broncu u LA-u 1984.

arhiva Cropix

"Svaki trofej ima svoju ljepotu, a oni najveći su najteže ostvarivi, pa ih najviše i volim. To je prvenstveno Kup prvaka s Cibonom, ali i KPK protiv Reala. Iz reprezentacije mi je možda najdraža medalja iz Manile sa SP-a '78. Dvije godine ranije osvojili smo olimpijsko srebro u Montrealu, ali zlato je zlato", smatra Knego, kojeg se mnogi sjećaju po okršajima s legendarnim Arvydasom Sabonisom, ali kaže da je imao i većih suparnika.

"U to je vrijeme Vladimir Tkačenko bio centar protiv kojeg je bilo izuzetno teško igrati jer je bio tako velik i snažan, a ja sam tu malo oskudijevao. Sabonis je došao nešto kasnije. Tu su bili i Dino Meneghin, legenda talijanske košarke, pa Španjolac Martin... A kod nas mi je bilo teško igrati protiv Kreše Ćosića, koji je bio vrhunski igrač, imao je tehniku, znanje i iskustvo. Svaka utakmica protiv njega bila je novo iskustvo i on je sigurno protivnik od kojeg sam najviše naučio, što igrajući protiv njega, što trenirajući i igrajući s njim u reprezentaciji. Bio sam sličan njemu, brži tip centra, taj stil igre i ponašanja jako su mi godili. Želio sam biti kao Krešo, ali on je jedan."

'Imao sam muzejčić u Konavlima, ali agresori su sve popljačkali'

Danas se često sjeti svih tih košarkaških uspjeha kad vidi sve te trofeje. Točnije, one koji su mu ostali, jer mu je dobar dio ukraden iz kuće u Konavlima tijekom rata.

"U Zagrebu nisam imao mjesta za sve trofeje, pa sam ih držao u kući u Konavlima, tamo sam imao muzejčić, ali kad je došao rat, agresori su opljačkali kuću i nestao je velik dio stvari. Glavni trofeji ipak su bili u Zagrebu jer su bili izloženi u muzeju, poput olimpijskih medalja i svjetskog zlata. To mi je ostalo da mogu pokazivati unucima, i sam se prisjetiti tih dana. Često ih se prisjetim, bila je to lijepa karijera", kaže Knego.

arhiva Cropix

U Ciboni je proveo najljepše igračke dane, ali razdoblja u kojem se vratio u klub kao direktor ne prisjeća se s takvom radošću. Bilo je to početkom 2010., baš kad su "iz ormara" počeli izlaziti duhovi prošlosti, ogromni neisplaćeni ugovori i dugovanja igračima i drugim vjerovnicima.

'Povratak u Cibonu bio mi je najveća životna pogreška'

"Vrlo sam tužan i sjetan zbog Cibone, dugo smo je stvarali i živjeli za nju, a danas je u situaciji da kroz koju godinu možda više neće postojati. Znao sam kakva je situacija kad su me pozvali. No to mi je možda bila najveća životna pogreška. Želio sam pomoći, pokušati vratiti Cibonu na pravi put, ali situacija je bila toliko teška da se nije moglo nešto napraviti, pa su pojedinci odlučili da se moram maknuti, a ja sam im to omogućio da ne bi ispalo da sam pokušao uništiti klub. Nisam se s tim mogao boriti, dug je bio veći od 60 milijuna kuna, sponzori više nisu htjeli surađivati jer godinama odnosi nisu bili korektni... Teško se u 11 mjeseci, koliko sam tamo bio, moglo sve to izvući iz velikog blata."

Pojedinci su Milan Bandić i gradska uprava, koji su preuzeli kontrolu nad klubom i poslovnim prostorima u Ciboninu pasažu u zamjenu za saniranje dijela duga. Na kraju je Bandić u klub postavio svoje ljude na čelu sa Zdenkom Antunovićem. Ni ta priča nije dobro završila. Klub je, doduše, još živ, ali od tada se nije vratio na stare staze slave, osim one 2014. godine kad ga je Dario Šarić snagom volje odveo do senzacionalne titule prvaka ABA lige. No to s ljudima koji su je vodili nije imalo nikakve veze.

arhiva Cropix

Prije ulaska Grada u klub, interes za sanaciju pokazao je Emil Tedeschi, gazda nadolazeće košarkaške sile Cedevite, koji je ponudio fuziju dvaju klubova, zadržavanje Cibonina imena uz dodatak sponzorskog "prezimena", ali naravno, želio je i glavnu riječ u klubu.

'Nije Tedeschi htio fuziju, nego istisnuti Cibonu iz Tornja'

"Koliko se sjećam, prema njegovim planovima iz te bi fuzije izniknula samo Cedevita, a Cibona bi malo pomalo nestala, istisnuo bi je iz prostora pod Tornjem i vjerojatno bi danas tu bila samo Cedevita. Nije se izjašnjavao da bi to postala Cibona Atlantic, Cedevita mu ima preveliki marketinški značaj. Mi smo smatrali da to neće dobro završiti, velik dio uprave smatrao je da to nije poželjno, da se Cibona može izvući sama, a Cedevita biti drugi klub u gradu. Ali i kad je Grad ušao u klub, imali su valjda prilika razgovarati s Tedeschijem, i naši nasljednici su smatrali da Cibona mora ostati Cibona, a Cedevita Cedevita. Međutim, Cibona ni danas nema konkretnog sponzora, sve je manje zainteresiranih, nema ni dovoljno publike da bi sredstva od ulaznica nešto značila. Prostori u pasažu su bili interesantni, ali trebalo je to dobro voditi, a ne da prolaz postane takav da čovjeka bude strah proći kroz njega."

Želio je tada, nakon odlaska Velimira Perasovića s klupe, za trenera dovesti svojeg velikog prijatelja Slobodana Subotića. Nije prošlo, trenerom je postao Zdravko Radulović, kojeg je nova uprava smijenila čim je preuzela klub. Ali Subotić je konačno sjeo na klupu "vukova" ovog ljeta.

arhiva Cropix

"Igrali smo zajedno u reprezentaciji, a znali smo se dobro i jer je on igrao u Herceg Novom, a ja u Dubrovniku, često smo igrali međusobno, znali smo se i družili. Vrlo dobar je trener, bio je uspješan u Grčkoj, u Sloveniji... Drago mi je da je došao, ali jedna lasta ne čini proljeće. Ako nemate iza sebe pozadinu i dobru momčad koja će omogućavati ono što trebate, teško možete napraviti bolji posao. Ipak, s njegovim znanjem, voljom i željom Cibona može profitirati", rekao je Knego, no nije bio u pravu. Dan nakon ovog razgovora, a dan prije njegova objavljivanja Subotić je dobio otkaz.

Između igračke karijere i povratka u Cibonu Knego je bio angažiran u politici kao član HDZ-a, a obnašao je i dužnost hrvatskoga konzula u Milanu.

"U stvaranju nove hrvatske države su me pitali jesam li zainteresiran za diplomaciju, s obzirom na to da sam igrao u Italiji. Baš sam bio krenuo kao trener u Ciboni, i to dobro, ali osjećalo se da je klub u dugovima i problemima pa mi je to bio interesantan izazov. U sportu sam dao svoj maksimum, pa sam prihvatio i išao vidjeti kako to izgleda. To je kao da si direktor predstavništva neke velike tvrtke u svijetu, predstavljao sam Hrvatsku u Milanu, zapravo u šest regija u sjevernom dijelu Italije, radio na prezentaciji hrvatskoga gospodarstva i turizma, rješavao probleme s vizama za ulazak u zemlju..."

arhiva Cropix

U košarci, dakle, ne računajući tu nesretnu direktorsku epizodu u Ciboni, nije već jako dugo, ali naravno da prati. I s tugom se prisjeća boljih vremena.

"Košarka u svijetu svakim danom ide naprijed, a kod nas stagnira. U eurokupovima nemamo klub koji može dogurati daleko, od nekoliko jakih klubova koje smo imali praktički je ostala samo Cedevita, nema više one stare Jugoplastike, onakvog Zadra, Cibone, jadno mi je i žalosno što ti klubovi danas predstavljaju u hrvatskoj košarci. Ma najveći problem danas je novac. Ima ga previše za mlade igrače, koji igraju isključivo iz potrebe za novcem, a mi na njega nismo ni pomišljali jer ga nije ni bilo. Mi smo htjeli malo proputovati, igrati se, uvjeti su bili loši, ali ništa nam nije smetalo. Imali smo ljubav prema sportu. Danas mladi odlaze tamo gdje ima novca, ali tko će raditi s njima? Osim toga, čim je malo ozlijeđen, on ne bi igrao. Pa ja sam igrao sa slomljenom vilicom tri dana nakon operacije!"

'Ne možeš se tako ponašati prema domovini'

Prepoznali smo u tim riječima i njegova sugrađanina Marija Hezonju, jednog od brojnih hrvatskih talenata koji je prerano otišao u NBA.

"Nije mi jasno zašto Hezonja nije došao igrati u reprezentaciju ovog ljeta kad mu svaka utakmica znači u karijeri. Znam da se bojao ozljede, ali to je sastavni dio sporta. Ako se bojiš ozljede, nemoj se ni baviti sportom. Pa kažu da su umorni?! A mi nismo bili? Trenirali smo, igrali Jugoligu, koja je bila najjača amaterska liga u Europi, dva kupa, putovalo se non-stop... Igrao sam 14 godina u takvom ritmu, ne mogu shvatiti da je netko umoran s 20 ili 22 godine. Ne možeš se tako ponašati prema domovini", ukorio je Knego cijeli niz igrača koji su otkazivali reprezentaciji.

Nije baš otkrio toplu vodu rekavši da je velik problem hrvatske košarke nedostatak bekova, kao ni da bi bilo bolje za mlade igrače da dulje ostanu u matičnim klubovima, barem do 22. ili 23. godine.

"Trebali bi ostajati, bilo bi dobro da se donese zakon prema kojem ne bi mogli otići ranije. Doduše, ne baš da ih se zadržava do 28. godine, kao nas u Jugoslaviji. Znam i da se to kosi s demokracijom, ali igrač bi morao nešto vratiti svojoj sredini i klubu, nije korektno od pojedinaca da samo uzimaju. Kako stvari idu, pitanje je hoćemo li za 10 ili 20 godina uopće imati neke sportove ili ćemo ih se samo prisjećati", zaključio je Knego pomalo defetistički, ali nimalo nerealno.

Gdje si legendo

Cibona

Andro Knego

Podijeli članak