Dnevnik fanatika s Wimbledona

'Kampiraš u zoru, čekaš devet sati u redu i opet je velika šansa da nećeš vidjeti Federera i ekipu!'


Vjekoslav Paun
04.07.2017.08:00
'Kampiraš u zoru, čekaš devet sati u redu i opet je velika šansa da nećeš vidjeti Federera i ekipu!'
Vjekoslav Paun

sažeto

Put do Londona možda traje dva sata avionom. Ali tek tada se, ako volite Wimbledon, treba naoružati strpljenjem...


Vjekoslav Paun
04.07.2017.08:00

Budilica je, oko četiri sata po lokalnom vremenu, proparala jednu sobu na četvrtom katu hotela Jurys Inn svega tri kilometra od glasovitog londonskog Heathrowa.

"Pa dobro zašto idemo tako rano?", teškim, promuklim glasom zapitala me žena u nevjerici.

"Vidjet ćeš!"

Ja, kao akreditirani novinar, morao sam tog dana među obične smrtnike. I znao sam da ako ne krenemo u roku od pola sata, da neće biti ništa od zajedničkog uživanja u All England Clubu. I krenuli smo u roku od pola sata s krajnjeg zapada Londona. Do Earls Courta, a potom do stanice Southfields valjalo se oko sat i pol probijati kroz jutarnju gužvu u podzemnoj željeznici. I čim smo stupili u glasovitu zelenu liniju sve je nekako živnulo, pjesma navijača ogrljenih britanskim zastavama nije se mogla ignorirati, kao i vremešni djedica koji je kao navijen pričao viceve u jednom od vagona.

"Dobro došli na stanicu Southfields. To je vaše pravo odredište ako idete na Wimbledon. No šanse da danas vidite mečeve poprilično su minimalne", govorio je gospodin na razglasu u 5.45 dok smo izlazili iz vlaka.

Vjekoslav Paun

I dok je mene uhvatila nervoza, moju gospođu – napad smijeha:
"Kako to misli da su nam šanse da vidimo mečeve minimalne?"

Vidjet ćeš, pomislio sam. Zgrabio sam je za ruku i utrostručio uobičajenu brzinu hoda. Nekih pet kilometara od All England Cluba već je hrpetina ljudi na ulicama, na tisuće ih se slijeva prema "svetom", najvećem turniru. Nekih dva kilometra prošetanih u Wimbledon Park Aleji završavamo skretanjem na jednu livadu gdje nas upućuju stjurati s prosjekom od nekih 70 godina.

"Izvolite, ovo su vaše karte za red", rekao nam je djedica i uputio nas u red broj 9.
To su karte s kojima se kupuju one prave – za ulaz. A ove služe samo zato da bi postojao red. I da bi se izbjeglo švercanje, čega je očito bilo dosta u prošlosti. Tek kad smo došli do kraja reda pogledao sam na ulaznice i uočio redne brojeve - 8120 i 8121!

Vjekoslav Paun

"Oprostite, recite da ne moramo biti zabrinuti, ćemo mi ući danas?", nasmijao sam se očekujući da će i djedica uzvratiti istom mjerom.
Uzeo je kartu i pogled mu nije ponudio optimizam:

"Znate, obično pustimo 8000 ljudi u centar, a poslije ih propuštamo ovisno o onima koji napuštaju klub."

Ma zar je moguće? Digneš se u pet ujutro i još visiš. A ništa, kako svi, tako i mi. Nitko niti ne pomišlja na odustajanje. Rasprostrli smo dekicu i sjeli na travu. Susjedi do nas nosili su odjela, ali ih to nije spriječilo da i odspavaju malo. Saznali smo da je red ispred nas dugačak nekih 10 kilometara, a da se očekuje još najmanje toliki da će biti kad se otvore vrata. A to će biti tek za tri sata...

Vjekoslav Paun

"Kupite svježi Times, The Sun", vikali su kolporteri, a starije gospođe, koje su išle iza njih prodavale su vodu, sokove, sendviče.
Dvije, tri knjige sam pročitao, ma pala bi i kolekcija Rata i Mira da mi je bila pri ruci, ali ono što me je zabrinjavalo – nismo se niti centimetar pomaknuli. Dva dečka zaigrali su tenis u tradicionalnoj teniskoj odjeći s početka prošlog stoljeća i to je naišlo na odobravanja velikog dijela devetog reda, kamo smo i mi pripadali.
Oglasile su se potom neke trube i svi su naglo ustali. Međutim prošlo je još sat i pol dok smo mi, na 10. kilometru duge gusjenice, napravili prvi korak. I dok pogled prema sedmom, petom redu izaziva zavist (nitko se niti ne pomišlja švercati, uostalom zato postoje karte s brojevima), onaj drugi pogled, primjerice prema redu broj 11 ili 15 izaziva teško sažaljenje. Jer ti će, ako uopće budu došli na red, ući nekih 4-5 sati poslije nas.

"Ma što je ovo? Pa nikad nisam duže stajala u redu. Već smo šest sati ovdje i tek smo se malo pomaknuli", požalila se moja Marina negdje iza 13 sati.

Vjekoslav Paun

Taman negdje u to vrijeme, na drugom kraju livade, počeli su se postavljati novi šatori. I to ne za danas ili sutra, već – prekosutra! Za pola sata već je bilo 20-ak šatora, a njihovi stanari ne skrivaju sreću što će za dva dana, u ponedjeljak, među prvima ući u Wimbledon. I među njima je šarolika ekipa, gospođa i gospodin od 50 godina iz Australije, skupina navijača iz Švedske, domaći Englezi, turisti iz Japana, Brazila...

Negdje oko 15 sati konačno smo, uz jezero, došetali do djela gdje su nas detaljno pretresli, a potom je, za svaki slučaj, uslijedila još jedna kontrola – poput onih u zračnim lukama. I kad smo konačno htjeli zakoračiti preko nadvožnjaka do blagajni, entuzijazam je naglo splasnuo – previše je ljudi u centru i moramo čekati ne bi li se barem malo ispraznio. No za sat vremena ipak su nas pustili i tako smo mi u 16.15 iliti čak devet sati poslije dolaska u red (!) konačno odškrinuli "sveta" vrata...

Vjekoslav Paun

Najjeftinija ulaznica je oko 180 kuna, a odnosi se na sve terene izuzev centralnog i terena broj 1.Za spomenute karta je daleko veća, između 300 i 500 kuna. Ali kad se i izbroje "zelembaći", gužvi ne prestaje kraj, već se opet čeka u redu za svaki teren, izuzev centralnog gdje je sve numerirano. Unutra je sve krcato, kao i na (bivšem) Henman Hillu, gdje se s nestrpljenjem iščekuju mečevi lokalnih tenisača, ponajviše Andyja Murraya. A tamo je uistinu veselo, na tisuće mladih ovdje gleda mečeva, ali i donosi hranu pa ručaju na otvorenom, a ima i boca vina, pa i viskija...

U trgovinama je uvijek gužva, iako cijene nisu niti malo pristupačne. Za oko 200 kuna prodaju se majice kratkih rukava, ručnici su oko 300, iskorištene teniske loptice oko 100 kuna. Boca obične vode košta 60 kuna...

Vjekoslav Paun

"Wimbledon godišnje zaradi oko 400 milijuna kuna. Većina novca ide u perspektivne tenisače – reći će jedan Englez i cinično zaključiti:
"Bačen novac!"

Obišli smo cijeli centar, posjetili i muzej (za koji se posebno plaća ulaz), pogledali nekoliko zanimljivih mečeva, sve dok sunce nije počelo zalaziti što je bio znak da se vrata uskoro zatvaraju. I tek kad smo se zagrijali, istražili svaki kutak drevnog turnira koji datira još iz 1877. godine, već je sve bilo gotovo...

Vjekoslav Paun

"Mislim da ću od sada daleko više cijeniti one gledatelje na tribinama", nasmijala se Marina.

Tko želi gledati (a i biti gledan), bome će se namučiti. Ali što je to za prave navijače, fanatike. Jer Wimbledon je ipak samo jedan...

Vjekoslav Paun

tenis

Wimbledon

dnevnik

Podijeli članak