Patrik Ćavar

'Kao rukometni mangup najviše se ponosim što sam bacio Balića u prljavo more za samo sto eura'


Slaven Knežević
31.12.2017.09:00
'Kao rukometni mangup najviše se ponosim što sam bacio Balića u prljavo more za samo sto eura'
Denis Jerković / CROPIX

sažeto

Ćavar se u našoj tradicionalnoj nedjeljnoj rubrici 'Gdje si legendo?' prisjetio svoje rukometne karijere. Otkrio nam je i može li Hrvatska do zlata na EP


Slaven Knežević
31.12.2017.09:00

Patrik Ćavar apsolutna je legenda hrvatskog rukometa. U njegovoj bogatoj karijeri punoj trofeja pet puta bio je prvak Europe s klubom, od čega dva puta sa Zagrebom i tri s Barcelonom. S reprezentacijom je osvojio zlato na Mediteranskim igrama 1993. u Languedoc-Roussillonu, zlato na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996., srebro na Svjetskom prvenstvu na Islandu 1995. i broncu na Europskom prvenstvu u Portugalu 1994.

"Moram najprije reći da sam jako sretan što sam igrao s toliko kvalitetnih suigrača jer jedan ili dva igrača ne mogu ništa napraviti. To mora biti kompletna momčad, a mi smo to imali i zbog te stvarno velike kvalitete i igračkog i trenerskog kadra smo uspjeli napraviti toliko dobrih rezultata", kaže nam Ćavar.

arhiva Cropix

Pričalo se da je ta Vaša generacija bila puna "mangupa". Koliko istine ima u tome?

"Dio ekipe je bio takav, drugi dio je bio mirniji i profesionalniji, a treći dio ekipe je opet bio drugačiji. Moglo bi nas se nazvati rukometnim mangupima, ali ono što je za nas najbitnije je da smo dobro funkcionirali iako smo imali puno različitih karaktera. No, na terenu smo bili svi kao jedan. Moram reći da ja nisam bio u toj 'mangupskoj' grupi igrača jer sam bio dosta mlađi od njih. Imao sam veliki respekt prema njima, ali sam svjedok kakve su dogodovštine oni radili. Vjerujte mi, mogla bi se napisati ne jedna, nego tri knjige i to bi bili bestseleri jer takve ideje i gluposti, koje su nekad graničile sa zdravim razumom, je teško naći. Sve je to bilo u normalnim okvirima, ali bilo je par momaka koji su uvijek tražili šou i smišljali kako napraviti neku psinu i smjestiti jedan drugome. To je na kraju bilo jako i pozitivno jer smo tako razbijali rutinu i napravili nešto o čemu smo mogli pričati idućih par dana. Tako smo unosili neku svježinu i dosta smijeha u naše zajedničke dane", rekao je Ćavar pa se prisjetio jedne anegdote u kojoj je i sam sudjelovao:

"Nisam sudjelovao u puno tih događaja, ali ovo se dogodilo spontano. Bili smo na pripremama u Poreču i sjedili u kafiću Ivano Balić, Pero Metličić i ja. Bilo je to nakon večere. Otišli smo na piće prije spavanja. Bilo je to u četvrtom ili petom mjesecu, uglavnom nije baš bilo toplo. Kafić je bio blizu jedne lučice u kojoj je bilo malo mulja i bilo je prljavo od ulja i svega. Rekao sam: 'Vidi kako je ovo prljavo. Pa nema teorije da netko ovdje uđe u vodu'. Javi se Ivano Balić i kaže: 'Hoćeš se kladiti sa mnom da ću ja skočiti u tu prljavu vodu?'. Rekao sam mu da nema šanse da će to napraviti. Mislim da je oklada bila oko sto eura. Rekao sam mu da ću mu platiti sto eura, ali da nema teorije da skoči. Čovjek ni pet ni šest, digao se sa stola i u tenisicama i trenirci se samo bacio u tu vodu. Odmah sam mu isplatio sto eura. To smo prepričavali barem deset dana i smijali se."

Od svih medalja olimpijsko zlato iz Atlante ipak najviše sjaji.

"Da, što se tiče reprezentacije, to olimpijsko zlato je jedan poseban trofej i poseban događaj u mom životu. Uspjeh je još posebniji kada znamo da je to prva zlatna olimpijska medalja od osnivanja Hrvatske. Put do tog zlata bio je trnovit."

Jeste li se uoči odlaska na Olimpijske igre nadali zlatu?

"Nadali se jesmo, ali bilo je tamo barem šest reprezentacija od kojih je svaka mogla uzeti tu medalju. Mi nismo bili u dobroj formi. Dva, tri mjeseca ranije smo na Europskom prvenstvu doživjeli debakl. Bili smo peti pa smo sumnjali u sebe, ali onda je za trenera došao Velimir Kljaić koji je dosta toga popravio u ekipi. Poboljšao je odnose i postavio se kao autoritet. Počeli smo izgledati kao prava sportska ekipa, bili smo puno profesionalniji. Još uvijek smo se zezali na račun jedan drugoga, ali Kljaić je tu profesionalnost i ozbiljnost za vrijeme odigravanja utakmica digao na jednu veću razinu. Sportaši sanjaju samo da sudjeluju na Olimpijadi, a kad se od tamo vratiš s najvišim odličjem, to je baš poseban doživljaj."

Uspjesi rukometne reprezentacije stavili su ovaj sport visoko na listu sportova u Hrvatskoj. Dojam je da je rukometna reprezentacija i danas najomiljeniji hrvatski sportski kolektiv. Nogometaši imaju podršku, ali i one koji su protiv reprezentacije, dok rukometnu reprezentaciju svi obožavaju.

"Naravno da je nogomet broj jedan sport u državi. Kada igra hrvatska reprezentacija to svi prate s velikim zanimanjem. Što se rukometa tiče, on je u samom vrhu popularnosti u Hrvatskoj zbog toga što smo napravili fantastične rezultate. Drugi razlog je sama priroda rukometa kao sporta. Radi se o atraktivnoj igri, punoj dinamike. To je čvrsta, muška igra i naravno da ljudi vole gledati rukomet. Moram reći da je i vaterpolo dosta popularan u zadnje vrijeme, a čekamo i da se košarka vrati podigne na jedan veći nivo i da naši košarkaši počnu uzimati medalje."

Mirko Filipović je jednom rekao kako je rukomet jako opasan sport u kojem je puno batina i fizičkih obračuna, te kako se ne bi volio upuštati u taj sport.

"Slažem se s tom tvrdnjom. Mirko Filipović ima možda jednu borbu u mjesec, mjesec i pol. Oni su i zaštićeni. Imaju rukavice i štitnike za zube. Mi nemamo ništa od toga. Kada si u ozbiljnoj ekipi odigraš tri jake utakmice tjedno, a u rukometu je dozvoljeno sve, guranje, štipanje, udaranje. Mogu iz iskustva reći da sam oguglao na te batine. Nema treninga i utakmice da uđeš u svlačionicu bez ogrebotina i modrica. Navikneš se na to. Sjećam se jedne utakmice kada sam završio karijeru. Bio sam u Parizu i gledao Montpellier i Paris Saint Germain. Nakon nekih 15-ak minuta došlo mi je da izađem iz dvorane. Kad ste sa strane to izgleda puno brutalnije nego kad ste na terenu. Ljudi su se tako mlatili da je to bilo strašno, haha", kaže Ćavar pa dodaje:

"Kada ste dugo u rukometu naviknete se nekako na tu grubu igru i sve to što nosi rukomet. Da je supergruba igra jest. To je možda i najzahtjevniji sport. U nogometu morate imati dobre noge, u vaterpolu morate imati ruke, a u rukometu morate biti kompletno fizički spremni. Morate imati ruke, noge, trbuh i znati primati i davati batine. Jako je zahtjevan sport."

arhiva Cropix

Navikli ste nas da rukomet donosi zlatne medalje. Čini se da su ljudi, kad se reprezentacija vrati sa srebrom ili broncom, pomalo razočarani.

"To možda je tako, ali to je krivi način razmišljanja. Sada je puno teže doći do zlata nego što je bilo prije. Prije su se medalje podijelile između četiri, pet reprezentacija, a sada ih ima osam. Druge zemlje su dosta napredovale. One koje nisu bile toliko dobre poput Švedske, Rusije, pa evo i Slovenija je dobra, a da ne govorim o ovima koje ste prije mogli dobiti 'lijevom rukom' tipa Čile i te neke ekipe van Europe. Danas se morate dobro pomučiti da bi pobijedili i takve neke ekipe. Mislim da je dobro razmišljati u tom pravcu da uvijek treba ići na maksimum, na osvajanje zlata, ali isto tako mislim da nije u redu razmišljanje da ako nije zlato onda ne valja. Naravno da je bronca dobra, srebro još bolje. Svaka medalja ima svoju vrijednost. Ako se vratiš s bilo kakvom medaljom, to je veliki uspjeh reprezentacije."

Kakvo je bilo stanje u rukometu kad ste počinjali? Može li se od rukometa živjeti i kakvi su uvjeti za rukomet u Hrvatskoj?

"Mogu reći da sam imao zadovoljavajuće uvjete kroz karijeru. Pamtim da smo na početku karijere dosta trenirali na betonu. To nije dobro za koljena i zglobove. No, kad se u Metkoviću napravila sportska dvorana bilo je puno bolje. Razlika je nebo i zemlja. Dosta smo trenirali, nije bilo previše novaca. Kad sam počinjao mogao sam se nadati da ću dobiti na primjer neke tenisice za trening i slično", rekao je Ćavar pa nastavio:

"Počeo sam zarađivati kada sam otišao iz Metkovića. Išlo je to baš onako postepeno. Bili su dobri uvjeti u Metkoviću za početak. Kasnije sam otišao u banjalučki Borac gdje sam se afirmirao kao igrač. Ušao sam i u A reprezentaciju Jugoslavije. Nakon toga slijedi Zagreb i sedam plodnih godina. Osvojili smo dosta toga. Imali smo strašnu ekipu. Bili smo dva puta prvaci Europe. Nakon tih sedam godina tražilo me dosta klubova. Mislim da me Barcelona čak i prva zvala, ali vjerujte mi, nisam ni razmatrao druge ponude."

arhiva Cropix

Znači Barcelona je oduvijek bila prvi izbor?

"Naravno, Barcelona je nešto posebno. U to doba, 90-ih godina, bili su najjača rukometna družina ikad. Trebao mi je takav izazov. Htio sam se dokazati među najboljima. Odlazak u Barcelonu bio je pun pogodak. Proveo sam tamo četiri lijepe godine. Bio je to možda za dva nivoa veći klub što se tiče organizacije, rejtinga i svega ako bi ga usporedili sa Zagrebom. Barcelona je stvarno top. U to vrijeme koga je Barcelona zvala, taj je stvarno vrijedio. Tamo sam iskusio stopostotni profesionalizam u svim oblicima. Od tebe se traži maksimum, ali maksimum ti se i daje. Kada sam imao 30-ak godina, imao sam dosta problema s ozljedama i potpisao sam s prvoligašem Granollersom koji je 20-ak kilometara udaljen od Barcelone pa se nisam morao seliti. Tamo sam proveo četiri prekrasne godine, a onda sam karijeru zaključio u Francuskoj u jednom mjestu 60 kilometara od Pariza."

Rukomet Vas je odveo po cijelom svijetu.

"To donosi sport. Vidiš nove stvari, osjetiš, povežeš se s ljudima. No, iskreno, iako smo često putovali i bili svugdje po svijetu, jednostavno nismo imali vremena. Sve se svodi na trening, utakmicu, hotel, spavanje i odmor. Nekad smo možda negdje i otišli, ali daleko je to turističkih putovanja. Nismo imali ni volje poslije svih tih napora. Svi volimo doći u sobu, gledati televiziju i odmarati."

Kakvo je danas stanje u hrvatskom rukometu?

"Ništa se nije promijenilo. Zagreb i dalje dominira. Volio bih da se probude i ovi ostali centri, a u Hrvatskoj je bilo jako puno centara. Bila je tu Rijeka, Split, Metković, Bjelovar... Volio bih da bude neizvjesnija liga i da domaći igrači ne moraju ići van da bi našli kruh. Općenito gledajući, kvaliteta hrvatske lige je dosta loša. Mislim da to nije dobro jer se mlađi ljudi opredjeljuju puno više za tablete, za kompjutere, za mobitele i tako. Mi nismo imali ništa od toga. Kada sam se počeo interesirati za sport, to mi je bila jedina zabava i rekreacija. Sada je puno veći i širi izbor. Mladi idu na sport, ali ne u tolikom broju i ne shvaćaju sport toliko ozbiljno kao što smo ga shvaćali mi. To ne ide u prilog hrvatskom sportu. Ne samo rukomet, nego i drugi sportovi u Hrvatskoj, uvijek su davali vrhunske sportaše."

Što se da napraviti da se uključi djecu u sport i da se poprave uvjeti u rukometu, te da se sve podigne na viši nivo? Talenta sigurno ne nedostaje.

"Naravno, što se tiče prirodnih predispozicija poput visine, snage i ostalog što mladi čovjek treba imati da bi postao vrhunski sportaš, Hrvatska je po tom pitanju jako nadarena. Treba stimulirati mlade ljude da se bave sportom. Može se to. Nije lako jer mladi znaju da je ekonomska situacija u Hrvatskoj jako loša i da neće moći prosperirati kroz sport, pa se odlučuju za nešto drugo, pa čak i odlazak iz domovine ili studij vani. Stabilnija ekonomija bi pomogla da mladi igrači mogu računati barem na neke novčane prihode od sporta i da se dogovoreno ispoštuje."

arhiva Cropix

Koliko je jaka današnja hrvatska reprezentacija i koliko možemo na Europskom prvenstvu na kojem smo i domaćin?

"Imamo jaku reprezentaciju. Jedni smo od kandidata za zlato, a medalju bi trebali uzeti sigurno. Bolji smo nego na prošlom prvenstvu u Francuskoj. Mlađi igrači su se dokazali, a vratili su se i neki kojih nije bilo. Na ruku nam ide i što igramo kod kuće. Publika će nas nositi. Ako budemo pravi u pravim trenucima, ako nam golmani budu dobro branili u fazi na ispadanje, ako ćemo imati fer suđenje, možemo do zlata. Neće biti lako. Uz nas, tu je još četiri, pet superjakih reprezentacija i svi mogu pobijediti sve. Nema smisla to prognozirati jer će puno ovisiti o međusobnim ogledima tih reprezentacija."

Za kraj, gdje ste danas? Čime se bavite?

"Živim na relaciji Metković - Zagreb. U Metkoviću odmaram, u Zagrebu radim kao komentator na Sportklubu. Imam lijep posao koji volim raditi. Nekada otputujem i na neki turnir s tenisačima koje sam trenirao."

Kao komentator prenosite teniske mečeve, trenirali ste tenisače, kako se tenis našao u svemu tome? Razvili ste fantastičnu rukometnu karijeru, a sada se više bavite tenisom.

"Meni je tenis prekrasan sport. Zaljubio sam se u tenis još dok sam igrao rukomet, ali nisam imao ni vremena, ni volje igrati ga nakon napornih treninga. Tek kad sam 2008. godine završio karijeru, počeo sam ozbiljnije igrati tenis i došao do dobrog nivoa. Nema velike tajne, radi se o ljubavi prema tenisu. Pratim sve turnire. Volim otići pogledati neki meč. Igram tenis, ali ne onoliko koliko bih želio. Igrao bih ja svaki dan koliko mi se sviđa, ali mi zdravlje ne dopušta pa sam malo limitirao to. Igram u parovima. Malo me muče koljena i kukovi, pa sam se odlučio na laganiju verziju. Igram u Zagrebu tenisku ligu. Mislim da nema sportaša koji se nije nastavio baviti sportom nakon karijere. Da se prestanete nakon 10, 15 ili 20 godina karijere baviti sportom, nastala bi velika praznina u Vašem životu. Da se ne mogu baviti sportom, to bi mi jako teško palo", zaključio je Ćavar.

Gdje si legendo

rukomet

rukometna reprezentacija

Patrik Ćavar

Podijeli članak