Utakmica za 3. mjesto na Svjetskom prvenstvu odavno je započela. Florian Wanninger, šef Fibinog odjela za komunikacije, već je po peti put stigao do stola za kojim je skupina novinara okružila čovjeka koji je strpljivo i spremno odgovarao na sva pitanja. I uživao u tome, što je danas velika rijetkost. Rijetki su i košarkaši koji su danas sposobni igrati kao što je to u svojim najboljim godinama činio Oscar Schmidt.
- Danas se igra drugačija košarka. Većina košarkaša neće šutirati ni kad su sami, ako nisu izveli zadanu akciju do kraja. Svi pričaju o obrani, a za mene je to samo 50 posto košarke. Drugih 50 posto je napad. Kako ćeš pobijediti, ako ne ubaciš loptu u koš?
Oscar je znao kako je ubaciti. Na bilo koji način. Općeprihvaćen je podatak da je u seniorskim natjecanjima na svim razinama, što klupskim, što reprezentativnim, ubacio 49.703 koševa.
- Da sam znao to kad sam prestajao, odigrao bih još toliko utakmica da dođem do 50 tisuća.
Prestao je kad mu je već bilo 45 godina. I u tim je godinama bio sposoban dvostruko mlađima od sebe ubaciti koliko je trebalo da bi njegova momčad pobijedila.
- Uvijek je bilo tako. U svakoj momčadi u kojoj sam igrao suigrači su, uglavnom, loptu davali meni.
A Oscar se nije bunio i samo je “trpao”. Nije bilo večeri u kojoj je ostao ispod deset poena, često je znao ubaciti preko 30. Šuterske sposobnosti izbrusio je rigoroznim načinom treninga.
- Nakon jednog poraza u finalu klupskog prvenstva svijeta, kad me cijela dvorana izviždala, zarekao sam se da se to više nikada neće ponoviti. Bile su mi 22 godine. Od tada do kraja karijere sam svaki dan, bez iznimke, ispalio tisuću lopti dnevno. Danas igrači nisu spremni na takvu žrtvu.
U drugoj polovici ‘80-ih godina prošlog stoljeća Schmidt je dostigao punu igračku zrelost. Iz tog razdoblja nosi najznačajnije košarkaške uspomene. Najljepša je ona iz Indianapolisa 1987., gdje je Brazil u finalu Panameričkih igara pobijedio SAD sa 120-115 (bez produžetka), a Schimdt ubacio 46 poena.
- Nitko ih prije toga nikada nije pobijedio na Panameričkim igrama. I nama su vodili 62-42 pred kraj prvog poluvremena. Onda smo krenuli. Bilo je ludo, najbolji osjećaj ikad na košarkaškom terenu.
Godinu dana kasnije briljirao je na OI u Seulu. Španjolcima je ubacio 55 poena, nikome ispod 30, a turnir završio s prosjekom od 42,3 poena! To su dva od deset olimpijskih rekorda kojih je vlasnik, a koje će s ponosom istaknuti.
- Imao sam ih i 11, ali mi je Andrew Gaze ‘ukrao’ jedan - najviše odigranih utakmica na Igrama.
Ni godinu dana nakon Seula dogodio mu se jedan od najtežih poraza, iako ga on ni danas neće priznati. U Ateni su njegov Snaidero i madridski Real igrali finalnu utakmicu Kupa kupova. S druge je strane bio Dražen Petrović. Rezultat “revolveraškog” obračuna: Oscar 44 poena, Dražen 62. Real je u produžetku osvojio naslov.
- Naišao sam te večeri na nekoga tko je mogao zabiti više. No, za mene mi nismo izgubili tu utakmicu. Na isteku 40. minute suci nisu imali hrabrosti dosuditi faul na Gentileu. Siguran sam da bi on pogodio bacanja.
Primanjem u Fibinu Kuću slavnih stigao je u Draženovo društvo. Sad su u istoj momčadi.
- Bio je veliki igrač, jedan od najboljih. Naša je košarkaška filozofija bila ista - ubaci koliko možeš. Iznimno sam ga cijenio.
Sjeća se i dana kad je čuo za Draženovu tragičnu smrt.
- Nismo bili bliski, ali kad sam čuo za njegovu smrt plakao sam jednako kao i kad je poginuo Senna. Svijet je morao još uživati u Draženovoj košarci. Bog ga nije smio uzeti prije nego što je završio karijeru.
Uz Krešu Ćosića, Oscar Schimdt je vjerojatno jedan od najvećih košarkaša koji nikada nije zaigrao u NBA ligi, iako su ga New Jersey Netsi izabrali na draftu 1984. Razlog je bio samo jedan.
- Da sam u to doba otišao u NBA ligu, ne bih mogao igrati za Brazil. Izbor je bio vrlo jednostavan.
Otac Nijemac, baka Srpkinja
Zanimljivo je podrijetlo najboljeg brazilskog košarkaša svih vremena, još zanimljivije njegovo tumačenje.
- Otac mi je Nijemac, a jedna baka Srpkinja. Od nje sam valjda naslijedio šuterski talent - uz grohotan smijeh će Oscar.
Novoselu nije bilo lako
Klasa 2010. Fibine Kuće slavnih imala bi sjajnu petorku: Kićanović, Oscar, Meneghin, Divac, Sabonis.
- Mogli bi mi zajedno. Znao bih da u takvoj momčadi ne mogu ispaliti 30 lopti. Možda ni 20 ili 15.
Mogli bi imati Mirka Novosela na klupi.
- Bio je jedan od najboljih trenera na svijetu. Nije mu bilo lako. Imati u momčadi Kićanovića, Slavnića, Dalipagića, Ćosića i samo jednu loptu, to nije jednostavno.
Danas zarađujem puno više nego kao igrač
Iz igračkih dana Oscar Schmidt nosi samo jednu frustraciju.
- Jugoslavija. Tu reprezentaciju nikad nisam uspio pobijediti. Uvijek su bili dobri, a najbolji 1990. godine na SP-u u Argentini. Ta je momčad igrala čudesno.
I danas se divi igračima s tog prostora, a pokazao je i da je jako dobro informiran o zbivanjima u europskoj košarci.
- Negdje sam vidio da će na sljedećem Europskom prvenstvu biti šest reprezentacija s prostora bivše Jugoslavije. Pa, zar je to dopušteno - opet će kroz smijeh 52-godišnji Brazilac koji je danas uz košarku vezan samo kao televizijski komentator.
- Volio bih biti izbornik za Igre u Riju, ali ne bi mi dali. Nemam kočnicu. Kad vidim da je nešto loše, onda to i kažem. Moji su komentari malo drugačiji nego od drugih.
Svoje govorničke sposobnosti koristi u novom poslu.
- Bavim se motivacijskim govorništvom. Govorim isključivo na portugalskom. Ne bih mogao na drugim jezicima biti dovoljno uvjerljiv. Nemate pojma koliko je to veliko tržište. Mogao bih raditi svaki dan. I da, danas puno bolje zarađujem nego što sam zarađivao kao igrač.