BORO JOVANOVIĆ

'Lako je danas Federeru i Čiliću u usporedbi prije pedeset godina kad sam s teretnim brodom putovao i po tri tjedna na svjetske turnire'


Vjekoslav Paun
16.07.2017.08:30
'Lako je danas Federeru i Čiliću u usporedbi prije pedeset godina kad sam s teretnim brodom putovao i po tri tjedna na svjetske turnire'
Cropix

sažeto

U tradicionalnoj nedjeljnoj rubrici 'Gdje si, legendo?' razgovaramo s pionirom tenisa na ovim prostorima, jednom od prvih zvijezda Toura iz Hrvatske, neponovljivim Borom Jovanovićem čije priče iz tog vremena djeluju djeluju poput bajki...


Vjekoslav Paun
16.07.2017.08:30

Legenda. To je dovoljno napisati za gospodina Boru Jovanovića, doajena, čuvenog tenisača koji pripada nekim drugim vremenima. Iz razdoblja kada se "rezao špek" na četiri jednaka dijela uoči finala Wimbledona u parovima, kad je pobjednik u singlu dobivao 100 funti ili još bolje kad su Rod Laver, Roy Emerson, John Newcombe i ekipa znali odigrati ekshibiciju u Indiji ne bi li skupili nešto novca i tako svog prijatelja Boru ugurali na brod...

Bez trenera je ušao u ondašnju elitu svjetskog tenisa, bez servisa, jer tad je to bio udarac s kojim treba "prebaciti mrežu da bi igra mogla početi". Igrao je finale Wimbledona u parovima zajedno s Nikolom Pilićem (1962), a tenis je izabrao samo zato jer je u razdoblju kad se bavio nogometom nekoliko pari cipela rekordno ostalo bez đonova, pa je majka zaključila - ništa od nogometa. Molio je Branko Zebec gospođu Jovanović da promijeni mišljenje, ali ništa od svega, Boro je izabrao svoju drugu strast i nije pogriješio...

Danas 77-godišnji Boro iz svog doma u Zagrebu svjedoči nekim drugim, svemirskim vremenima, razdoblju kada se najveće zvijezde voze pa i svojim osobnim avionima, a kada poraženi u prvim kolima najvećih svjetskih turnira osvajaju i po 40-ak tisuća eura. Jedni od takvih privilegiranih definitivno su i današnji finalisti Wimbledona Marin Čilić i Roger Federer, tenisači najnovije generacije, koji iz raznoraznih razloga, a saznat ćete to također u nastavku intervjua, imaju sreću da žive i igraju upravo u ovo, zlatno doba "bijelog sporta".

Vjesnik

Krećemo od povoda svih povoda, sjajnog Marina i njegovog plasmana u finale najvećeg svjetskog turnira...

"Teško je izreći sve superlative koji se tiču njegove igre i njegovog postignuća u Wimbledonu. To je vrhunac hrvatskog tenisa uz naslov Gorana Ivaniševića i sjajne rezultate Nikole Pilića, isto tako i uz Marinovo osvajanje US Opena. Moram priznati da nisam bio uvjeren kad su Goran i Ljubo govorili da je u stanju osvajati najveće turnire, jer u dosta mečeva koje sam gledao jednostavno bi nestao s terena, pobijedio sam sebe. Očito je da su Goran i Ljubo bili u pravu, a ja u krivu, dogodilo se da je Marin sazrio u toj mjeri da je u stanju pobijediti svakoga i osvojiti sve. Ždrijeb mu se u Wimbledonu, istina, tako posložio da su svi koji su bili itekako opasni za osvajanje, Murray, Nadal, pa i Nishikori, ispali. To ti se jednom dogodi u životu i on je to sjajno iskoristio. Mogu samo reći svaka čast, bravo Marine."

Vaš teniski kolega, prijatelj Nikola Pilić nerijetko igra i svaki dan tenis. Kako vi stojite na terenu u osmom desetljeću svog života?

"Moram priznati da nisam baš u olimpijskoj, wimbledonskoj formi. Imao sam operaciju na kralježnici, tako da baš i ne igram tenis previše. Jako rijetko. Šah, kartanje? Haha, slabo, samo pratim sport, posebice tenis."

Životni prioriteti danas su mu uglavnom vezani uz uzak krug, dakako najbližih ljudi…

"Danas sam oličenje pravog obiteljskog čovjeka i najviše vremena provodim s njima. Evo baš sam bio desetak dana na Lošinju jer nam je došla kćer iz New Yorka s mužom i našom unukom. Ta preslatka i prekrasna cura će uskoro napuniti pet godine i pravi je eliksir moje staračke mladosti. Žena i ja često otputujemo do New Yorka, pa i do Miamija gdje se onda svi skupa družimo."

Cropix

Kako bi usporedili tenis iz šezdesetih u odnosu na ovaj današnji?

"Razlike su ogromne. Igralo se s drvenim reketima i nije se mogla postići brzina kao danas. Bogati savezi kao i klubovi engleski, švedski, španjolski, talijanski mogli su svojim igračima omogućiti najbolje trenere. Pružali su im maksimalnu financijsku pomoć i jasno da smo mi bili ljubomorni na njih. Jedino što smo mogli je bilo trenirati, pa i raditi na sebi, pa ih što prije početi pobjeđivati. Ja pravog trenera nikada nisam niti imao. Bio sam samouk. Udarce sam naučio u svojoj vlastitoj radionici. Servis? Nitko mi nikad nije objasnio važnost servisa. Meni je to bio u početku udarac s kojim treba prebaciti mrežu da bi igra mogla početi. Isto se odnosi i na volej. Primjerice, kao juniorski prvak bivše države igrao sam na Roland Garrosu 1956. godine. Turnir je osvojio Australac Lew Hoad. On je prvi počeo igrati pravi bekhend topspin. Ja sam do tog vremena igrao samo slice bekhend, onaj rezani, polagani i to je za mene bila revolucija. Odmah po povratku počeo sam bjesomučno udarati u zid vatrogasne dvorane na Ksaveru i svladavati taj udarac.", uzeo je stanku Boro i nastavio:

"Tad nije bilo video kamere da se usporedim, da vidim kako napredujem, vizualno to nije ličilo na njegov udarac, to sam tek kasnije saznao, ali bio je to udarac koji mi je postao velika "forza". Da sam imao pravog trenera taj bi mi rekao da se na travi može itekako igrati i s osnovne linije kao pravi zemljani igrač, a ne juriti na mrežu poslije prvog i drugog servisa. To je bez izvrsnog servisa i voleja, a što sam radio kao i drugi zemljani igrači, bio pravi pokušaj samoubojstva. Da sam u pravu govore pobjede Borga, Nadala, Agassija, koji su na mrežu dolazili samo kad bi se rukovali na kraju."

Je li tadašnji savez financirao putovanja jednog perspektivnog tenisača?

Tennis Australia

"Ne. Savez je plaćao manje od onog što je trebao, zapravo ništa. Plaćao je samo kad smo igrali za reprezentaciju. I to jedva, put i boravak, a dnevnica je jedva pokrila trošak jedne coca-cole. Ostale troškove sudjelovanja na raznim turnirima najčešće je plaćao organizator, hotelski smještaj, a ostalo smo Niko (Pilić) i ja, a kasnije i Žele (Željko) Franulović kad nam se pridružio. Mi smo to plaćali od ugovorene sume za sudjelovanje. Puno lakše je bilo kad smo ušli u elitu, Top 10 na svjetskoj rang listi i onda više nismo imali nikakvih problema."

Kako se putovalo, primjerice u Australiju?

"U doba kada smo Nikola i ja bili jedni od najperspektivnijih europskih juniora, naš savez dobio je poziv od Australskog saveza da Niko i ja dođemo na turnire i na trening i da nas preuzme Harry Hopman, čovjek koji je bio najveći trener u ono doba na svijetu i odgojio je najveće igrače poput Lavera, Roswella, Newcomba, Rocha, Emersona, Frasiera, Stolea i druge. Mi smo otišli na tu turneju u Australiju i to u doba kada smo u istoj godini igrali i finale parova u Wimbledonu. A bilo je to zato što smo trenirali na travi, sparingirali Laveru, Newcombu i ekipi i zato smo se mi naviknuli na igranje na travi. Zato to finale Wimbledona nije bilo nikakvo iznenađenje", rekao je Boro i s guštom se potom nasmijao:

"Savez je meni platio put u samo jednom smjeru, dok je povratak bio prilično neizvjestan. Nekako sam se domogao Indije, a od tamo do Hrvatske bila je prava pustolovina. Čak su moji prijatelji veliki tenisači Newcombe, Emerson, Indijac Krishnan bili u skupini igrača koji su odigrali ekshibiciju u Bombayu ne bi li se skupio novac za moj povratak. I skupio se, doduše dosta teško. Ukrcao sam se na teretni brod Velebit koji je išao u pravcu Egipta. Vožnja je trajala tri tjedna i tako dalje. To su bili sve uvjeti da se usporede razlike između današnjeg tenisa i uvjeta koji su vrijedili u ono doba kada smo mi bili mlađi."

Bilo je zanimljivo i u Jakarti na jednom turniru s Nikolom Pilićem?

"Bilo je napeto prema Nizozemcima tada koji su držali taj dio, staro i mlado spremalo se riješiti oružjem borbu za nezavisnost. Tada smo organizatorima turnira izrazili bojazan da nas domoroci ne zamijene s Nizozemcima na putu od hotela do teniskog stadiona i da na nama ne iskale svoj bijes. Na kraju smo dobili vojno vozilo koje nas je pratilo do stadiona i natrag".

Kako je vaša majka reagirala kad ste izabrali dosta nepopularan sport u odnosu na nogomet?

"Interesantno je da tenis u to doba nije bio toliko nepopularan, jer su Punčec, Mitić, Palada itekako bili uspješni u to doba igrajući za Davis Cup reprezentaciju. Ja sam čak bio njima i skupljač loptica! Bilo je to tijekom Davis Cup susreta protiv Nijemaca, Šveđana, Francuza u Zagrebu. Tako smo i počeli igrati. Po dvorištima. Mama bi ispilila rekete od šperploče za mene i moje kompiće, a mi bi razapeli špagu na visinu mreže i onda bi počeli."

Boro je bio u ono doba i sjajan nogometaš i nije mu bilo lako izabrati.

"Nogomet sam najviše volio i igrao sam ga. Branko Zebec je rekao mojoj mami da svakako moram ostati na nogometu, ali kako je nekoliko pari cipela rekordno ostalo bez đonova, mama je rekla - "ništa od nogometa"! Tako sam se ja u međuvremenu prijavio na nekoliko pionirskih teniskih turnira, osvojio ih i odluka je bila donesena."

Koga najviše cijeni, ima li svog favorita među najboljim tenisačima svijeta?

"Ne volim se upuštati u usporedbe, to je nepravedno. Jer u različita vremena bili su različiti uvjeti, vrste reketa, šampioni. Rod Laver je osvojio Grand Slam dva puta, 1962. i 1969. godine. U ovih sedam godina razmaka profesionalcima Međunarodna teniska federacija nije dozvoljavala igranje s tzv. amaterima, koji su isto tako bili profići samo malo manje dobri u odnosu na Lavera, Emersona, Kramera i ekipe, te su iz tog razloga i manje zarađivali i zato svaka čast Borgu, McEnroeu, Connorsu, Lendlu, Samprasu, Agassiju, Federeru, Nadalu, Đokoviću... Po meni ono što je Federer u stanju izvesti na terenu je čista umjetnost i zato je on moj izbor."

I za kraj opet Wimbledon...

"Sjajno su svi naši igrali na Wimbledonu. Marin Čilić napravio je grandiozan podvig, isto Pavić, Mektić i Škugor u parovima, kao i djevojke Petra Martić i Ana Konjuh. Donna Vekić odigrala je izvrstan meč protiv Britanke Konte, uglavnom to su sve rezultati na koje moramo biti itekako ponosni."

Teško će možda ikada više zaigrati sport koji ga je učinio tad planetarnom zvijezdom, danas podosta desetljeća kasnije ima jednu sasvim drugu preokupaciju. Unučicu zbog koje nerijetko zajedno sa suprugom skokne i na drugu stranu Atlantika. No tenis je uvijek tu, uz njega i s guštom će gledati, navijati, nervirati se. Legenda, što drugo...

Wimbledon

Gdje si legendo

Nikola Pilić

Boro Jovanović

teniska legenda

Podijeli članak