Zlatko Škorić

'Mamić kaže da nas zovu više nego prvu momčad Dinama, a polovica osvajača Kupa velesajamskih gradova ima penziju 1800 kuna'


Slaven Knežević
05.11.2017.08:30
'Mamić kaže da nas zovu više nego prvu momčad Dinama, a polovica osvajača Kupa velesajamskih gradova ima penziju 1800 kuna'
Željko Puhovski/Cropix

sažeto

Legendarni vratar Dinama gost je naše tradicionalne nedjeljne rubrike 'Gdje si, legendo?'. Podijelio je svoja sjećanja na Dinamo koji je osvojio Kup velesajamskih gradova i otkrio što nedostaje danas...


Slaven Knežević
05.11.2017.08:30

Zlatko Škorić bio je jedan od najvećih vratara Dinama u klupskoj povijesti. S Modrima je osvojio i Kup velesajamskih gradova i bio svjedok jednog drugačijeg Dinama koji je živio s gradom Zagrebom. Igrači su se ponašali gospodski, a grad ih je jednostavno obožavao. Škorić nas je u rubrici 'Gdje si legendo?' vratio u tadašnji Dinamo.

Za početak, imali ste nadimak Žoga. Odakle taj nadimak?

"To je još dok sam bio dijete. Bio sam član izviđača i onda smo bili na Severinu na Kupi. Bila su dva izviđačka logora na dvije livade. Jedni su bili slovenski, drugi naši. Igrali smo nogomet protiv njih. Ja sam igrao za zagrebačke izviđače i jednom sam ostao iza slovenske obrane. Oni su imali loptu, a ja sam rekao: 'Dodaj mi žogu' i ovaj mi je dal loptu i ja sam im zabio gol. I onda su mi rekli: 'Ti si pravi žoga, na svaki način'. To je tak ostalo", kaže Škorić.

Kakvi su bili Vaši nogometni počeci?

"Počeo sam igrati nogomet u Elektrostroju. To je klub koji se prije i kasnije zvao Rade Končar. A Dinamo je uvijek bio Dinamo. Bio je jaka momčad. Imali su iskusne igrače u ono vrijeme. Ja kad sam prešao k njima, tamo u jesen 1959. godine, onda su još igrali i Tomislav Crnković, Šantek, Matuš, Šikić, Koščak. Igrao sam s njima jednu utakmicu, bez obzira na to što sam bio mlad, ali sam igrom slučaja morao stati na gol. Bila su to lepa vremena s gospodom", kaže Škorić pa dodaje:

"S Elektrostrojem sam igrao u Drugoj ligi zapad. Bila su četiri drugoligaša: Končar, Trešnjevka, Lokomotiva i Zagreb te 1958/59. Mi smo se 1958. plasirali u drugu ligu. U kvalifikacijama smo dobili Maribor i postali smo drugoligaši. Prvu godinu smo bili dobro plasirani, drugu malo slabije, ali, ne znam, na mene su počeli utjecati ovi malo veći klubovi. Tražili su da prijeđem kod njih. Bilo je tu ponuda iz Splita, iz Beograda, međutim Dinamo je Dinamo. Znate ja sam Zagrepčanin i to je meni bio izazov. To se na kraju i ostvarilo."

Jeste li tada mogli živjeti od nogometa?

"Ma kakvi, ma nema šanse. Ja sam u drugoj ligi igrao za sendvič i za čaj. I u Dinamu dugo vremena nikakve plaće nije bilo. Reći ću Vam jedan detalj iz moje profesionalne karijere u Dinamu, odnosno usporedbu s jednim igračem. Igrač se zvao Frank Lampard iz Chelseaja. On je imao 192.000 funti tjednu plaću. Toliko nitko u mojoj generaciji 1967. godine nije tijekom cijele karijere zaradio. To je 540.000 dolara. Živjeli smo mi relativno dobro, ali nismo bili ni blizu ovakvim ciframa koje se sada spominju. Ja im ne zavidim, da me krivo ne shvatite. Sve je tako krenulo pa je i nogomet krenuo tim putem. Meni neke stvari nisu jasne. Meni nije jasno tih 222 milijuna za Neymara, bez obzira dal on toliko vrijedi ili ne vrijedi. Nek mu bude, ali to je prešlo u prevelike cifre."

Vi ste tada vjerojatno igrali za neku prosječnu plaću?

"Osvojili smo Kup velesajamskih gradova i dobili smo nagradu s kojom sam si mogao kupiti 'Fiću'. Ovaj danas kad osvoji takav neki kup kao mi, može kupiti Ferrarija. To su takva vremena. Danas je jedina vrijednost koja se kod nas vrednuje, što mi je jako žao, nema rada, nema poštovanja, respekta, jedina je vrijednost ako imaš novaca vrijediš, ako nemaš ne vrijediš", kaže Škorić pa dodaje:

"Velika je razlika. Prije su gospoda gledala, a sirotinja igrala. Danas gospoda igraju, a sirotinja gleda. To su te razlike. Tu se nemre niš. Nek ideju i nek uživaju u tome."

Osvajanje Kupa velesajamskih gradova je vjerojatno jedan od najvećih uspjeha u hrvatskom sportu.

"1963. godine igrali smo u finalu istog tog kupa s Valencijom, ali smo izgubili. U ondašnjoj Jugoslaviji su vladala takva vremena koja su išla u korist nogometa. Prije 28 godine niste mogli van, tako da je nas sedmero igralo i 1963. i 1967. kada smo to osvojili. Bili smo na okupu. Kumski smo se čak vezali. Bili smo prijatelji što smo i dan danas. Dva puta mjesečno se sastajemo, družimo se stalno. Svi nam na tome zavide. To je naš običaj i ne damo se maknut od toga."

Navijači su Vas tada pratili. Bila je ludnica u gradu. Zagreb je živio s Dinamom.

"Ne znam jeste li gledali proglašenje nogometaša godine. Nagradu za najbolju publiku dobili su navijači Celtica. Oni su 1967. osvojili Ligu prvaka kad smo mi osvojili Kup velesajamskih gradova. U prijateljskoj utakmici prije njihovog polufinala s Vojvodinom, mi smo igrali sa Celticom u Glasgowu i dobili smo ih 1-0. Od tada smo si nekako simpatični, a igrali smo i jedni protiv drugih u raznim natjecanjima. No, hoću reći, njihova publika je napravila takvu koreografiju kojoj se treba diviti. 60.000 ljudi na stadionu, cijeli stadion u nekakvim nijansama, određenih figura i svega, a kod nas 2.000 ljudi na stadionu", kaže Škorić pa nastavlja:

"Malo je to čudno bez obzira na to što je prošlo 50 godina. Puno tih navijača tadašnjih je otišlo u grobove nažalost, ali postoje neke nasljedne generacije kojima su ti roditelji kojih više nema trebali nešto ostaviti. Međutim, danas je ovo nekakav bunt kod nas koji ne mogu shvatiti. No, to je tak i s tim treba znati živjeti. Tu se vidi i socijalni status ljudi, tu se vidi pad interesa za nogometom i tu se vidi utjecaj televizijskog prijenosa nogometa iz drugih zemalja gdje su stadioni dupkom puni i igra se drugačiji nogomet nego kod nas."

Ipak je vani veća kvaliteta nogometa.

"Točno, nekada ni vani nisu mogli skupiti sve najbolje jer su imali pravo imati samo dva ili tri stranca. Danas je to drugačije. Arsenal primjerice istrči na travnjak s 11 stranaca, a nemaju niti jednog Engleza. Nema tu više čuđenja. Financije su prevladali. Kupite dobro da bi imali dobro. Zato su im i stadioni puni. Ljudi vide dobar nogomet, dobre igrače i poteze i napuštaju stadione zadovoljni bez obzira na rezultat jer su vidjeli dobar nogomet", kaže Škorić pa dodaje:

"Mi smo se malo unaprijedili u nogometu bez obzira na to što smo onda bili peta momčad u Europi. Bili smo peti u Europi. Bili smo jako visoko rangirani i klubu smo iz godine u godinu donosili koeficijent. Jako puno bodova smo osvojili."

Istina, Dinamo je bio jako poznat u Europi u to doba. Nedavno sam u razgovoru s čovjekom iz Engleske koji je navijač Leedsa saznao da se itekako dobro sjeća Vašeg Dinama koji ih je pobijedio iz finala.

"To je interesantno. Leeds je trebao doći ovdje i za 50 godina od osvajanja tog kupa i biti naš gost. Trebali smo izaći mi kao veterani i oni kao veterani na utakmici prvih momčadi Dinama i Leedsa. Međutim, stvar je propala jer se kod Leedsa mijenjao vlasnik i nažalost nisu došli."

Kakav je današnji Dinamo?

"Dinamo se polako vraća na poziciju favorita za osvajanje naslova prvaka. To im želim od sveg srca. Želim i da u tim internacionalnim nastupima dođu što dalje. Želim im i da osvoje da se ne spominje samo naš trofej kao jedini u Hrvatskoj."

Što nedostaje današnjem Dinamu za tako nešto? Čini se da nemaju naboj kakav ste Vi imali.

"Imali smo prvo podršku od 50.000 ljudi na svakoj međunarodnoj utakmici, a to je velika stvar. Drugo, družili smo se jako dugo. Imali smo fenomenalnog trenera Branka Zebeca. Dok on nije bio trener mi smo igrali nogomet, a pravi nogomet smo počeli igrati tek kad je on došao nama."

Čini se da danas u Hrvatskoj nema te klase trenera.

"To su druge kategorije ljudi, druge kategorije igrača, treneri koji su igrali vani i stekli veliki nogometni autoritet i internacionalno iskustvo. Školovali su se vani i napravili ono što su napravili. I Zebec, i Bobek, i Čajkovski, svi su dali veliki pečat ondašnjem jugoslavenskom nogometu, a onda i hrvatskom", kaže Škorić pa dodaje:

"Dinamo je recimo sada uspio posložiti omladinsku školu koja je druga u Europi po proizvodnji i prodaji igrača. To znači da je tu velika kvaliteta. Međutim, treneri kod nas premalo ulažu u sebe ili ih klubovi ne šalju da prate rad nekakvih velikih klubova. Danas je najgore kad vidim trenera koji trenira momčad iz laptopa i tako pokušava vidjeti i kopirati velike trenere. Drugo je otići tamo jedno 6-7 dana i vidjeti kako se radi. To je veliko iskustvo. Vidite kako radi Ajax, kako radi Mourinho, kako radi Guardiola i ako imate nogometnu žicu i olovku i papir možete puno postići."

Kakvi su nam vratari danas?

"Nekad su bili jako dobri, a danas ih nema baš previše. No, ovo što imamo, imamo sreću da imamo dva vratara koji su vani. Brane odlično, a stekli su i internacionalno priznanje. Imamo i takvu reprezentaciju, ali evo doveli smo se u situaciju da s Grcima moramo igrati kvalifikacije. Nadam se da ćemo uspjeti jer je Dalić čovjek koji ima jedno iskustvo, fajter je i odabrao si je stožer s kojim se slaže", kaže Škorić.

Često se događa da zakompliciramo sve u kvalifikacijama.

"To je kod nas tako. Problem je to mentaliteta i neiskustva naših izbornika. Kod nas su svi izbornici pa svašta čujete. Nema podrške, a naročito nema podrške od vas javnosti, odnosno novinara. Štampa treba biti ta koja će popularizirati. Pa dajte malo povežite jedne s drugima. Povežite publiku i igrače. Korigirajte malo stvari koje navijači krivo rade. Treba to popratiti i zakonima. Netko tko krši zakone, mora biti za to kažnjen. Ne savez, nego onaj tko radi nered. Imaju kamere i sve se vidi. Savez je platio do sad milijun i 300.000 eura kazne. To nije korektno. Kad ideš na utakmicu, trebaš ići davati podršku, a ne urlati i bacati petarde. To je ta razlika između publike nekad i sad. Publika je nekad navijala kad je momčadi krenulo slabo, a sad pjevaju 90 minuta, a ne znaš ni kaj pjevaju. Imam osjećaj da pola njih ne zna ni s kim se igra."

Navijači pak to opravdavaju borbom protiv saveza i borbom za bolji nogomet.

"Problem je što klupski nogomet Zvezde, Partizana i Hajduka drži ulica, a Dinamo to neće i onda vjerojatno, ne znam sigurno i ne mogu to tvrditi, ali ti navijači možda zezaju Bad Blue Boyse da su papci. Oni vele: 'Mi imamo klub, a vi nemate'. Navijači vode klub, oni vode klub? Pa nemre, kak ulica može voditi klub? Pa to je institucija. Ne kažem da tamo nema ljudi koji ne bi mogli biti u klubu, ali s takvim pristupima i takvim stavovima nema šanse. Čini mi se da je Dinamo tu jedini principijelan i zato imaju tih problema. Ali moraju biti principijelni jer to se nesme dozvolit."

Kakav je HNL danas? Što je donijela liga 10?

"Donijela je kvalitetu i napredak. Klubovi su se počeli pojačavati. Ljudi su vidjeli da postoji mogućnost vraćanja nogometa na viši nivo. Tu je i ta prošla godina kad je Rijeka uzela prvenstvo, tu je i prva dva kola u Europi kada su svi naši prošli dalje. To je približavanje europskim kriterijima. Svi su se pojačali. I u manjim klubovima ima stranaca", kaže Škorić pa dodaje:

"Ipak, nije to lako. Evo i Dinamo koji je financijski najstabilniji radi ugovore s Kinezima. Daj Bože da se konačno dovrši i taj stadion. Iako, Dinamo je puno napravio. Pod jugom je skoro sve klupsko. Imaju hotel, fenomenalne kabine, kapelicu, ambulantu sa svim aparatima, imaju kaj hoćeju. Međutim, taj komfor je još uvijek bolna točka. Zanima me kako će to danas, sutra izgledati kad netko napravi grijane sjedalice i krov. Dinamo je jedna od rijetkih ekipa koja ima grijani teren, svijetlo i takav komfor za igrače, da ima toliko igrališta za treninge mladih. Zato je i tako velika ekspanzija mladih."

Tko Vam se najviše svidio iz ove današnje postave Dinama?

"Ne gledam ja pojedince, gledam rezultate. Ne bih kritizirao, ali trener Petev nam igru nije pomaknuo za ništa, a imao je možda i jaču momčad nego što je ova danas. Trebao je raditi više na taktici. Možda i suradnju imati bolju s bivšim igračima i trenerima. Ništa se nije dogovaralo. Nije bilo ni harmonije jer su se igrači družili po jezičnim grupama. Ova tri kaj pričaju francuski, ovi španjolski,... Osnovno je da igrači moraju shvatiti da mogu igrati ovdje ako vole taj klub. Ako ga ne voliš, odi odmah sad. Nemoj mi ostvariti svoje nogometno znanje i onda pobjeći iz kluba kao zadnji šarlatan."

Gdje ste danas?

"Sad sam na bolovanju jer imam neke zdravstvene probleme, ali inače vodim školu za vratare pri Dinamu. Željko Stinčić i ja vodimo tu školu i tu nešto dodatno zarađujemo. Reći ću vam jedan interesantan podatak. Nas je iz generacije još 14 živih, a više od pola nas ima penziju 1800 kuna."

Pa od čega živite?

"Nije lako. Neki nešto malo ovako sa strane rade pa nadograđuju. Meni sin malo pomogne, ali nije to nište previše. Ali snalazimo se. Mi se kao generacija '67 dva puta mjesečno družimo. Jedanput mjesečno smo redovno kod Rude Belina. Rudi Belinu su odrezali dio noge kod operacije pa dođemo k njemu da ne ide s kolicima negdje van, a drugi put se nađemo negdje kad nas sponzori pozovu", kaže Škorić pa dodaje:

"Zovu nas često. Popularni smo. Tako mi je jednom zgodom rekao Zdravko Mamić da nas više zovu nego prvu momčad, a ja velim: 'A kaj smo mi sad krivi? Vjerojatno smo ostavili nekog traga pa su ljudi emotivno vezani uz nas'. Zdravko je na to rekao, veli: 'Vi ste jedna od rijetkih pravih generacija kluba. Jedini ste kaj se ne mijenjate i ostali ste gospoda od prvoga dana.'"

To je upravo ono što ljudi pamte.

"Mi smo kao igrači bili svjesni da smo mi javni ljudi grada Zagreba za razliku od ovih danas koje nitko ne pozna. Mi smo uvijek bili u komunikaciji s navijačima. Na treningu nam je bilo 2.500-3.000 ljudi, svaki trening. Ljudi su bili zainteresirani za komunikaciju jer smo nešto predstavljali", kaže Škorić pa za kraj dodaje:

"Evo reći ću Vam jedan primjer. Idem po cesti i ide navijač i pita: 'Bute u nedjelju dobili?', pazite ovo 'bute dobili'. I ja velim: 'Gledat ćemo dobit, hvala, doviđenja' i odem. Al ak me pital: 'Bumo u nedjelju dobili?', znači on je to pital i s navijačke strane i ove, ja moram stati i moram mu posvetit dve, tri minute jer vidim da živi s nama. To je taj dio međusobnog poštovanja. Bili smo svugdje. Vidjelo nas se po kazalištima, na izložbama slika, na svakom takmičenju, bio rukomet, vaterpolo ili košarka gore na Tuškancu. Svigde smo bili i svigde se družili sa sportašima. To je bilo lijepo. Naročito dok je bila špica još dok se trg nije preuredio. Onda se jedan dio prebacio kod Čarlija pred kafić jer je u to vreme baš otvorio kafić, on je imao velike koristi, a mi smo nastavili druženje. Ovi danas su si premladi da bi shvatili. Osim toga taj gospodski dio je prešao na profesionalno gledanje uprave prema igračima i igrača prema upravi. Oni se vide samo prvog kad treba doć po novce i održe možda jedan sastanak mjesečno i to je to. A mi smo se družili, išli na večere, znali smo se naći na ručku pa kartati do treninga pa doć na trening i tako. Bili smo zajedno. Nikad nas nije bilo manje od 5-6, a bili smo jako puno prisutni u javnosti", zaključio je Škorić.

nogomet

Gdje si legendo

Zlatko Škorić

Podijeli članak