VLADAN ALANOVIĆ

'Ne bismo pričali o košarkaškom prokletstvu i bili toliko vezani za Dražena da smo još nešto osvojili, a sad smo šala kao zemlja između srebra i zlata'


Toni Horvat
07.01.2018.09:00
'Ne bismo pričali o košarkaškom prokletstvu i bili toliko vezani za Dražena da smo još nešto osvojili, a sad smo šala kao zemlja između srebra i zlata'
Ronald Gorsic / CROPIX

sažeto

U nedjeljnoj rubrici "Gdje si legendo'" ovog nam tjedna gostuje Vladan Alanović, košarkaški razogravač koji je osvojio sve medalje s hrvatskom reprezentacijom


Toni Horvat
07.01.2018.09:00

Nije bio prvi igrač, pa ni peti, na kojeg pomislite ako se prisjećate onih lijepih dana kad je hrvatska košarkaška reprezentacija osvajala medalje, a javnost bronce proglašavala neuspjesima. Ali bez njega nije osvojila niti jednu.

Vladan Alanović bio je plejmejker reprezentacije od njenih prvih dana, pomogao u osvajanju olimpijskog srebra u Barceloni 1992. te dviju europskih i jedne svjetske bronce u iduće tri godine. Igrao je i na OI-ju u Atlanti i EP-u 1997., na kojem je ostao jedan od rijetkih iz generacije koja je donosila medalje.

"Ti počeci reprezentacije bili su najljepši, kako smo se borili ua zalazak u ekipu. Najdraža utakmica mi je pobjeda u polufinalu olimpijskog turnira protiv ZND-a, iako nisam nešto posebno odigrao. Trebao sam ubrzati igru, bili smo u lošem ritmu, malo sam ga promijenio i brzo izašao zbog pet penala. Ali s obzirom na veliki preokret, to mi je najdraža pobjeda.", kaže Alanović, kojem je danas 50 godina.

Iduća utakmica, finale protiv američkog Dream Teama, bila je ipak nešto drugo.

arhiva Cropix

"Dream Team se pamti cijeli život, ali nitko osim Dražena nije stvarno vjerovao da se možemo nositi s njima. To je bio gušt. Pratio sam NBA kad sam bio klinac u Zadru, netko bi dobio videokazetu, finala Bostona i Lakersa, pa bi nas se okupilo po 15 i gledalo, pa i po pet puta. Znao sam za neke od tih zvijezda, ali nisam se na nikog posebno 'ložio'. To je bio takav skup zvijezda da ih sve gledaš ko bogove."

Nepunu godinu kasnije, uoči Europskog prvenstva, poginuo je Dražen. Više bišta nije bilo isto.

"Šok, događaj koji je imao velik utjecaj na hrvatsku košarku. Još smo previše vezani za Dražena, ali ne bi tako bilo da smo kasnije imali nekakve rezultate. S njim smo napravili maksimum, kasnije je bilo dobro, ali se uvijek mislilo da smo mogli korak više. A i danas je tako, stalno se očekuje nešto više, pa uvijek nešto fali, je li sudac, odluka, tenera... A onda se zaziva Dražena i uspoređuje s njim, s tim vremenima. A on je jedinstven, jedan od najboljih europskih igrača ikad", rekao je Alanović, pa se prisjetio te posljednje medalje u Ateni i čuvenog silaska s postolja, na koje se hrvatska košarka više nikad nije vratila.

'Kiriljenko je uvijek bio nasmijan i sve je kužio'

"Neki igrači, poput Stojka Vrankovića, bili su u kontaktu sa Zagrebom, ja nisam imao puno s tim. Kad stavimo u kontekst vremena, rata, OK, tako je dogovoreno, tako smo učinili. Sad se traže opravdanja u nekom prokletstvu, ali ne bi toga bilo da smo poslije uzeli još koju medalju. To prokletstvo je više šala u regiji, pogotovo u Srbiji, jer je košarka ipak njihov nacionalni sport. Sad su se, nakon posljednjeg Eurobasketa, šalili da je Hrvatska zemlja između srebra i zlata, nakon što su igrali finale sa Slovenijom."

Klupska karijera ga je, nakon šest godina u Ciboni, odvela u Tursku, pa na godinu dana u Split, zatim Španjolsku, opet Tursku, a vrhunac mu je bila godina u CSKA Moskvi, nakon koje je 2002. u poljskom Slasku okončao karijeru.

"Zadovoljan sam, igrao sam u vrhunskim klubovima, dugo u Euroligi, borio se za velike trofeje... Kad sam bio u CSKA, baš je iz Sankt Peterburga došao mladi Andrej Kiriljenko. Sjajan tip, uvijek veseo, s velikim osmijehom, spreman za zezanciju. A kao igrač odmah je pokazao potencijal, imao izvrsne fizičke predispozicije, ali što je najvažnije za uspjeh, kužio je košarku."

Ronald Gorsic / CROPIX

Iz te godine u Rusiji do danas mu je ostalo prijateljstvo s Igorom Kudelinom, s kojim je, kaže bio cimer i koji ga je učio jezik. Osim njega, najbolje je odnose imao s konkurentima za mjesto u momčadi.

"Prije svih Alan Gregov i Damir Mulaomerović. Bili su mi kolege i suparnici za mjesto plejmejkera, ali smo si uvijek bili dobri. Najteži protivnici? Bilo je teško igrati protiv Ivice Marića, bio je brz, a niskog težišta, zahtjevan za čuvanje. Osim njega, Coldebella iz Kindera, s njim sam se baš 'krvio'."

'Trebalo je pozvati par iskusnijih'

No vratimo se današnjoj hrvatskoj košarci, koja je zaista postala šala, što dokazuju porazi na početku kvalifikacija za SP 2019. u novom formatu, kad smo bili osuđeni na igrače izvan NBA lige i Eurolige, usput se odrekli veterana te uvidjeli da ne raspolažemo s bogznačim.

"Sustav kvalifikacija je nakaradan, a mi smo među onima koji su najviše pogođeni. Realnost je takva da nije čudo da smo izgubili od Italije, a i Nizozemska nas je nadigrala. Mislim da je trebalo pozvati 2-3 iskusnija igrača da pomognu, imamo velik minus. Ako i prođemo u iduću fazu, zbog ova dva poraza nećemo prenijeti puno bodova", zabrinut je Alanović.

Posebna briga je pozicija razigravača, koju je baš on držao u najslavnijoj eri naše košarke. Ovi mlađi nikako ne ulijevaju povjerenje.

Ronald Gorsic / CROPIX

"Košarka se mijenja, pa tako i uloga 'pleja'. Kompleksno je to pitanje, nema čarobnog štapića. Moje je mišljenje da sustav rada nije dobar, kao nekad. Mi smo znali raditi u po 7-8 sati na dan, imali po 2-3 treninga, radili, radili, radili. Sad nema strpljenja. Uzmimo Dominika Mavru za primjer, bio je jedan od našij najpotentnijih igrača, sa Šarićem i Hezonjom, pa se izgubio jer nisu imali strpljenja za istrpjeti ga par godina, istolerirati mu greške i napraviti od njega igrača. Ne znam, ne vidim posebnog pleja, ni Mavra, ni Katić, ni mali Bašić nisu kalibar za ozbiljnu rolu u reprezentaciji."

Volio bi Alanović pomoći u stvaranju nekoga tko će biti kalibar, ali trenutačno je bez posla.

'Košarkaši su zatvoreniji od rukometaša'

"Radio sam u zagrebačkoj košarci, i s klincima i sa seniorima, malo u Cedeviti, malo u drugim klubovima. Vodio sam kadete Cedevite, ali nije tu bilo talenata, kao da nije bila dobro odrađena selekcija. Igrao sam do prije dvije godine i veteransku košarku, za Cedevitine veterane, za koje i Emli Tedeschi kaže da su prva ekipa Atlantica. Ali oni to malo preozbiljno shvaćaju, a ja sam došao do statusa da znam što treba napraviti na terenu, ali više ne ide. Ipak mi je 50 godina, nije mi đir kad više ne mogu ono što sam mogao prije. Odigram utakmicu pa me sve boli dva dana. Ali zato jedanput na tjedan odem s prijateljima na nogomet."

Damir Krajac / CROPIX

A dok nam je košarka u silaznoj putanji, državu opet zahvaća rukometna euforija uoči Europskog prvenstva koje se od 12. siječnja igra kod nas. Složio se s tezom da je rukometna reprezentacija najpopularniji sportski kolektiv u Hrvata. Je li stvar samo u uspjesima, ili i u imidžu?

"Ima tu nešto, košarkaši su zatvoreniji od rukometaša, a i oni svake godine imaju neki prvenstvo, manja je konkurencija nego u košarci. Uvijek su u zoni medalja, imaju rezultat i tako pokupe popularnost. Uvijek je kod nas bila borba između rukometa i košarke za prvo mjesto iza nogometa."

Rukometaši tu borbu dobivaju već 15 godina, a sva je prilika da će i ubuduće. Barem do nove košarkaške medalje, ako je ikad dočekamo.

Gdje si legendo

Vladan Alanović

Podijeli članak