Zlatko Dračić

'Ne može Dinamo s prometom od 50 milijuna eura biti udruga građana, pa nije to skup ribiča amatera, planinara, tko je lud u ovoj državi!?'


Slaven Knežević
10.12.2017.08:30
'Ne može Dinamo s prometom od 50 milijuna eura biti udruga građana, pa nije to skup ribiča amatera, planinara, tko je lud u ovoj državi!?'
Cropix

sažeto

Zlatko Dračić gost je naše tradicionalne nedjeljne rubrike 'Gdje si legendo'. Igrao je više od deset godina u NK Zagrebu, a bio je i prvi strijelac Jugoslavije 1965. godine...


Slaven Knežević
10.12.2017.08:30

Zlatko Dračić Kičo jedan je od rijetkih nogometaša koji je uz sport koji je igrao na visokoj razini završio i fakultet pa se može pohvaliti i titulom diplomiranog ekonomista. U NK Zagrebu je proveo cijeli svoj igrački staž u Hrvatskoj, a osim za pjesnike igrao je i za argentinski Independiente, nizozemski Zwolle i belgijski KSV Sottegem. Dračića smo ugostili u našoj rubrici "Gdje si legendo" i otkrili brojne zanimljivosti.

Imali ste nadimak Kičo, no Vaše ime ne upućuje na takav nadimak. Koja je priča iza toga?

"Nekada sam stanovao u Dalmatinskoj ulici, to je u centru grada, ne? Družili smo se mi dječaci iz okolnih ulica, tamo Frankopanska, Medulićeva, Dalmatinska, Ilica, kao kvartovski. S obzirom na to da sam bio najmlađi u toj grupi, drugi su po dvije, tri godine stariji bili, onda je netko iz te ekipe jednom rekao Zlatkić. I onda kak im je to bilo predugačko, onda su rekli, ajde ti si Kičo, ali baš s tvrdim č. Tako je ostalo tih godina, a i kasnije u klubu. Jednostavno se to usvojilo i tako ostalo."

U NK Zagrebu ste počeli karijeru, a tamo ste igrali od 1957. do 1967. godine.

"S 15 godina sam došao u NK Zagreb. U ono vrijeme su to bili juniori. Nije bilo pionira, mlađih pionira i kategorija koje su danas, nego si odmah došao na selekciju. Mene su izabrali i s 15 godina sam počeo igrati za juniore, a sa 17 godina sam već igrao u prvoj ligi. Zagreb je 1957. godine bio u prvoj ligi. Kasnije je Zagreb nažalost pao u drugu ligu i došlo je do rasprodaje igrača. Otišli su poznati igrači iz onoga vremena od Mantule, Dvornića, Firma, Mačeka,... Onda smo se mi, ta generacija koja je bila mlada, vratili nazad i u Zagrebu sam ostao negdje do 1967. godine. Poslije sam otišao u Argentinu. Bio sam dolje četiri mjeseca u Independienteu i vratio se u Europu i igrao jednu godinu u Belgiji i jednu u Nizozemskoj i onda sam se vratio nazad u Zagreb."

Kako je bilo u Argentini koja je neobična destinacija za igrače iz Europe?

"Pa je neobična. U ono vrijeme je rijetko tko išao dolje. Znamo da je u Argentini vrhunski nogomet. Ja sam bio najbolji strijelac 1965. godine u ondašnjoj Jugoslaviji. Independiente inače ima najviše osvojenih trofeja u Južnoj Americi i inače je vrlo poznat klub, iako kod nas nije toliko popularan kao Boca Juniors i River Plate, ali ima čak i više trofeja od njih. E sad, oni su bili tu u Milanu na pripremama jer su igrali s Interom finale kupa između predstavnika Južne Amerike i Europe. Dok su bili na pripremama su čitali medije i vidjeli da sam najbolji strijelac i napravili su kontakt s klubom. Međutim, u ono vrijeme postojali su propisi da igrač prije 27 godine ne može otići van i onda sam čekao do 27. godine prije nego što sam otišao u Argentinu", kaže Dračić pa dodaje:

"Dolje sam bio četiri mjeseca, ali bio je jedan problem. Ja sam tražio da mi plate unaprijed jer je Argentina malo čudna zemlja. Ne toliko čudna, ali morate se osigurati. Zato sam tražio da mi plate unaprijed, ali oni nisu mogli jer su baš tada mijenjali predsjednika. U Europi sam imao i bolju ponudu od njihove i zahvalio sam se nakon četiri mjeseca. Nisam ja ni razmišljao da ostanem vani igrati kao profesionalac, nego da se vratim u Zagreb i da ovdje završim fakultet. Bio sam na ekonomiji, ostalo mi je dva ispita, pa sam se vratio u Europu i dvije godine bio ovdje i završio fakultet."

Koliko su iznosili tadašnji transferi?

"U ono vrijeme je to bilo malo smiješno da bi govorili o tome. Naši igrači odlazili su za iznose između 20 i 30, 35.000 dolara ili danas možda bi bilo eura. Dakle, 25-30.000 za ugovor! Plus mjesečno ste dobili ono što danas recimo neki prosječan igrač u Engleskoj ima tjedno. Ali to je tako. Bila je na primjer Olimpijska reprezentacija 1952. godine koja je bila u Helsinkiju srebrna. To je generacija u kojoj su igrali Beara, Zebec, Bobek i tako dalje. Oni su van otišli za kišobran tako reći. Hoću reći za ništa. Takvo je vrijeme bilo, a danas jedan prosječan igrač u bilo kojoj zemlji iz liga petice godišnje ima plaću 2-3 milijuna eura. To su nevjerojatne cifre. Počelo se plaćati u svim sportovima. Nije to samo nogomet. Nije to normalno po meni. To su prevelike cifre. Ali to je tako, danas su svi profesionalci, nije više kako je bilo", kaže Dračić pa dodaje:

"Uzmimo za primjer Dinamo. Igrač tamo ima plaću između 500.000 i 800.000 eura godišnje. To je za hrvatske prilike da ti stane pamet. Uzmimo 700.000 eura, pa to nekad cijeli Dinamo s upravom i sa stadionom nije vrijedio toliko. Ali takvo je vrijeme. Plaća se jako puno. Danas ćete rijetko naći i nekog nogometaša da je završio školu kao što smo mi to radili. Moja cijela generacija je praktički završila fakultete. Imali smo četiri puta tjedno trening, pa putovanja i to putovanja ogromna. Išli smo u Skoplje igrati utakmicu pa smo putovali i dok smo došli do Skoplja danas bi mogli ja mislim otputovati do Sydneyja i natrag."

Kad ste spomenuli školovanje, zaista je neobično da se nogometaši odluče za fakultet. Ipak svoju energiju usmjere više u sport, a manje u školovanje.

"Druga su vremena bila. Ljudi su išli u školu. Taj sportski dio završavate u prosjeku s 32-33 godine i nakon toga treba živjeti. Tada su nas u klubu poticali: 'Dajte dečki, završite nešto, danas-sutra ćete se morati nečime baviti', govorili su nam treneri. Danas on ne razmišlja o školi. Reći ću Vam jedan primjer. Prije 15 godina bio sam direktor NK Zagreba i dođe roditelj koji ima klinca u omladinskom pogonu i veli: "Kad bi mi mogli ugovor potpisat?" i počne priča o tome, a mali ima 14 godina. Ja velim da treba ići u srednju školu, a roditelj kaže da neće on ići u srednju školu već će se posvetiti nogometu. Ja kažem: 'Pa pustite dečka nek završi bar srednju školu da danas-sutra bar nešto ima'. Pa nisu svi Boban ili Prosinečki da će napraviti karijeru. Vrlo malo igrača stekne tu slavu. Mi stalno gledamo Modrića i takve, a ne gledamo da imate u ligi neke klubove poput Cibalije gdje dečki igraju 14 godina nogomet, a kad završe što će ako nisu završili ništa?", kaže Dračić pa nastavlja:

"Profesionalni sport zahtjeva jako puno. To se apsolutno slažem. No, treba na sve gledati. Jedan je Modrić znate. Samo su roditelji bolesni. Oni su bolesnici jer misle da će svi biti takvi profesionalci i da će živjeti od nogometa. Međutim, niti 10 posto to ne uspije. I onda što?"

Vi set zbog fakulteta odbili i Dinamo.

"Ma da i zbog toga, ali čak nije ni to bio problem. U ono vrijeme su klubovi, Dinamo i Zagreb, imali džentlmenske sporazume da bez privole uprave ne puštaju igrača, odnosno ako se ne dogovore klubovi ne može igrač, čak i ako mu istekne ugovor, otići u drugi klub. Dok je Zebec bio trener Dinama, ja sam trebao doći u Dinamo, ali onda sam otišao u vojsku. Oni su prije toga dali tri igrača Zagrebu, a kada sam se vratio iz vojske već je Zebec otišao iz Dinama i onda je uprava Zagreba rekla da ne dolazi u obzir da odem u Dinamo. Imao sam još godinu i pol ugovora i tako je ostalo", kaže Dračić kojem ipak nije žao zbog toga:

"Dinamo i cijela ta nekadašnja velika četvorka, to su bili klubovi u kojima Vam je reprezentacija bila otvorena, gdje igrate s boljim igračima, sve je bilo bolje, a jasno i nešto bolje plaćeno. Ali gledajte, ne mogu svi igrati tamo. Stjecajem okolnosti ostao sam u Zagrebu. Imali smo tamo jako dobro društvo i tamo sam ostao dok nisam otišao van. To je sportski. Nema smisla razmišljati što bi bilo da jesam otišao u Dinamo. Jako je teško reći bi li to bilo bolje ili ne. U sportu nikada ne znate. Nekada igrač ode u bolji klub pa na kraju je pitanje je l' uopće igra tamo, a nekada ode u slabiji klub i postane zvijezda."

To viđamo i danas da igrači, obično jako mladi, odlaze u velike klubove i jednostavno se izgube u konkurenciji.

"Da, konkurencija je ogromna. Kada gledate te momčadi danas, uzmimo za primjer jedan Arsenal kod kojeg u prvih 11 ne možete Engleza pronaći. Oni pokupuju sve najbolje igrače i onda je velika konkurencija. Uzmimo Pašalića, on je u Chelseaju igrač, a sad je u Spartaku iz Moskve, ali eto igra, ne igra. To je tako. Drugo je to vrijeme. Mi smo još uvijek ostali na jednom nivou nečega bivšega, a nismo se uklopili u ono što je danas zato što smo tranzicijska zemlja, nismo bogati, imamo probleme, sami između sebe imamo problema. Tako je i u sportu. Takva je i država", kaže Dračić pa nastavlja:

"Kad gledate pravosuđe kod nas probajte doći na nogomet. Puno stvari ne vrijedi i to nam nije nitko kriv nego mi sami. Ne možemo osnovne stvari riješiti. Nisu mi jasni ni ovi izbori za HNS. Pa dobro, ako Šuker ima 18 županija, pa zašto ne bi išao i taj Šimić? Nek idu na skupštinu, a ovaj ako ima 18 županija će sigurno proći na skupštini. Stavite dva, tri, četiri kandidata koji su zainteresirani i nekad svaki dan neki program, a ako su županije već unaprijed predložile taj će kandidat vjerojatno proći. Drugo je pitanje da l' je to zasluženo ili ne, ali barem je prošao s više kandidata."

Što bi se moglo u našem nogometu još popraviti?

"Treba postaviti pravila igre. Zakon o športu nije dobar od Novosela od danas. To je temelj nečega. Nemrete imat, ljudi moji, da Dinamo koji ima godišnje promet 30-40 milijuna eura bude udruga građana. Udruga građana mora biti u sklopu ribiča amatera, planinara, lijevo, desno. Pa da imaju jednog čovjeka volontera koji vodi evidenciju članarine. Nemrete imati 50-60 igrača, imate 10 selekcija, imate 200 zaposlenih, imate troškove dva, tri, 10-15 milijuna i da ste udruga. Pa ne znam tko je u ovoj državi lud? Ili nije lud nego namjerno to netko radi. Onda imate udrugu, pa ima neka revizija, pa nema, pa udruga sve što zaradi mora potrošiti u sklopu udruge, ali kod transfera, kod prodaje preko menadžera, preko raznih otoka to nitko ne vidi ili ne želi vidjeti. Formirajte sportsku organizaciju za koju ja smatram da bi to bilo dobro. Ona mora plaćati sva davanja godišnje za redovan radni odnos i tako dalje. To je broj jedan. Drugo, oslobodite firme koje žele pomoći sponzorskim ugovorima i na druge načine poreza. I onda će jedan Eriksson dat Dinamu godišnje na primjer tri milijuna eura zato što je zainteresiran da nose na dresu reklamu jer kad igraju u Finskoj, Švedskoj ili negdje imaju koristi. Ali oslobodi ga kod sebe poreza", kaže Dračić pa dodaje:

"Neka bude sportska organizacija, a ne udruga i odgovara prema zakonu strogo kako treba. Neka se ugovori objavljuju preko Hrvatskog nogometnog saveza da se zna točno da je Marko Marković prodan za toliko i toliko i da je to ušlo na račun i za to postoji dokument. Onda bi to bilo u redu, ali ovdje kod nas to ne ide. Gledajte, mi smo došli do toga da nam je kvaliteta nogometa, bez obzira na Rijeku i taj uspjeh, slabija. Došli smo do toga da nemamo navijača nigdje. Dinamu sad dolazi 400-500 ljudi. U onom Hajduku dolaze, ali više ne znaš tko je protiv koga. Jel' ovaj s lijeve strane protiv desnoga ili kako? Oni su u upravi, ali su protiv uprave. Sport se i igra zato da dođe veliki dio navijača. Vidimo da to ne vrijedi i to zato što ne vrijedi krovna organizacija. Ne da onda ne vrijedi, nego ne radi po nekakvim pravilima koja bi trebala država napraviti. Ne HNS, nego država bi trebala reći: 'Dečki, pravila su takva i takva. Pomoći ćemo vrhunskom sportu kroz sponzorske ugovore, oslobodit ćemo poduzeća davanja'. A ne oni su stavili da su igrači samostalna djelatnost. Pa taj koji je to izmislio je luđak koji je pao s tavana. Sad je igrač u Istri samostalna djelatnost, a nije dobio šest mjeseci plaću. On bi trebao zdravstveno, socijalno i mirovinsko plaćati svaki mjesec. Šest mjeseci nije dobio plaću. Kako da to plaća? Nek je oženjen, a jesu oženjeni, nek ima djecu, kako će ako mu je netko u familiji bolestan? Klub mu ne da plaću jer klub nema. Pa ljudi moji znate li koliko ljudi živi od toga? I to nikome ništa. Stavite da klub mora plaćati svog igrača i uplaćivati za njega doprinose onoliko koliko se dogovori. Klubovi moraju biti radne organizacije, a ne udruge. Pa to tko je izmislio... ja ne znam. Kako se osjećaju ti igrači koji nemaju zdravstveno? Zamislite da mu pukne noga, evo slomi nogu, a nema zdravstvenu. Još i kaznu mora platiti", kaže Dračić.

Francuzi su, kaže legenda Zagreba, to imali riješeno još prije 15 godina.

"Prije 15 godina smo razgovarali u Francuskoj i oni su još tada imali zakon da klub mora dati određenu sumu novaca kao polog za prvenstvo. Ako dođe u situaciju da ne može isplaćivati igrača, klub se izbacuje u niži rang, a taj polog se koristi da igrači do kraja sezone mogu dobiti plaću i živjeti od toga. To nije problem, a kod nas je to problem."

Cropix

Kad smo kod problema s financijama, što kažete na današnji NK Zagreb? Klub je doživio veliki pad.

"Zagreb je jedna jako, jako tužna priča. Prvo i osnovno, gradske strukture su najodgovornije jer se ne može dogoditi da jedan Zagreb koji slavi preko 100 godina postojanja, koji nosi ime po glavnom gradu, koji ima tradicionalno najljepše igralište u Zagrebu, koji je imao tradicionalno dobre igrače, da se dozvoli da postave jednog čovjeka koji u roku od sedam godina upropasti klub. On je trener, sportski direktor, sad je u Sarajevu položio za trenera. Pao je u drugu ligu, pa je i tamo ispao i sad je u trećoj ligi. To je jako tužna priča", kaže Dračić pa nastavlja:

"Ja sam inače predsjednik Udruge veterana nogometnog kluba Zagreb i mi smo poslali dopise svima u gradu. Dobili smo jedan odgovor od 50 mailova što smo poslali. Nitko ne trza. Zna se tko mijenja koga. Uvijek je bilo da se trener mijenja ako nema rezultate. Ancelottija su promijenili sad nedavno jer nije imao rezultate. Ako uprava nema novaca, mijenja se uprava. Pa evo i Istra sad mora mijenjati bez obzira na to što je privatni vlasnik. Kod nas nema ništa, kod nas jedan čovjek sve i nije on ništa kriv. Vjerojatno da mu kažeš da bude predsjednik države, mislim da bi taj čovjek bio i predsjednik države. Pametnom čovjeku je sve to jasno, ali nažalost kod nas se ne može to riješiti. I sad je Zagreb u trećoj ligi i bit će još neko vrijeme. Sad je osmi ili deveti što znači da mu treba još jako puno uz dobar rad da se vrati nazad. Do tad će vjerojatno na igralištu biti zasađena japanska šljiva ili trešnja pa će tamo cvasti."

Idemo na malo vedrije teme. Reprezentacija se plasirala u Rusiju. Koliko možemo s novim izbornikom Zlatkom Dalićem na Svjetskom prvenstvu?

"Prvo, uspjeh je što smo se plasirali. Trebali smo i ranije sve riješiti, no imali smo malo i peha. Ipak, pokazali smo što znamo i ušli smo i idemo u Rusiju. Imamo po imenima jako dobru reprezentaciju. To su igrači koji igraju u svim tim velikim klubovima, a ovo je i zadnja šansa da ova reprezentacija u Rusiji napravi nekakav bolji rezultat. Iza toga će doći do pada ključnih igrača", kaže Dračić koji je napravio i kalkulaciju:

"Imamo grupu kakvu imamo. Ako želimo ući među osam, onda moramo pobijediti dva protivnika: ili u grupi Argentinu ili u četvrtfinalu Francuze. Znači, imamo dva protivnika za koje možemo reći da je možda 55%-45% za njih kada bismo igrali na kladionici. Nije to velika razlika, možda tih 10 posto. Ako ćemo dobro odigrati u te dvije utakmice, uz malo sreće možemo dalje. Nemoguće je to predvidjeti. Za sedam mjeseci se može dogoditi da se netko povrijedi, da padne forma, da netko neće igrati, ali mi imamo jako dobru mogućnost da prođemo dalje."

Za kraj, gdje ste danas? Čime se bavite?

"U mirovini sam. Živim nedaleko od Maksimira sa suprugom, sinom i kćerkom, te troje unuka. Svi smo zajedno. Imamo vikendicu u Crikvenici. Odemo ljeti dolje malo kao obitelj. Predsjednik sam Udruge veterana NK Zagreba. Srijedom se svi nalazimo. Malo odem na utakmice, malo po gradu, malo preko špice i to je to. Mislim da smo dosta dali, pa treba malo i odahnuti", zaključio je Dračić.

nogomet

HNL

Gdje si legendo

NK Zagreb

Zlatko Dračić

Podijeli članak