TEO ČIZMIĆ

'Prvog dana sam rekao Maljkoviću da ne mogu trenirati jer me boli želudac, neću zaboraviti što mi je odgovorio...'


Toni Horvat
26.11.2017.09:00
'Prvog dana sam rekao Maljkoviću da ne mogu trenirati jer me boli želudac, neću zaboraviti što mi je odgovorio...'
Cropix

sažeto

U nedjeljnoj rubrici "Gdje si legendo'" ovog nam tjedna gostuje Teo Čizmić, košarkaš koji je s Jugoplastikom osvajao europske titule, a danas je trener u Mađarskoj


Toni Horvat
26.11.2017.09:00

Za Tonija Kukoča i Dina Rađu znaju svi, a svaki pravi ljubitelj sporta moći će nabrojati još barem 3-4 igrača iz one nezaboravne generacije Jugoplastike, koja je od 1989. do 1991. osvojila tri naslova europskog prvaka.

One treće godine, pod imenom POP 84, splitski "žuti" bili su dosta oslabljeni, Božidar Maljković napustio je klupu, Rađa je otišao u Italiju, Duško Ivanović u Španjolsku... Zato je više prilika dobivao mladi Teo Čizmić, krilni igrač 3-4 godine mlađi od Kukoča i Rađe, koji je preuzeo ulogu ponajboljeg igrača Splićana nakon definitivnog raspada te slavne generacije.

U prvu momčad prvi je put ušao s 15 i pol godina, a od 1988., kad je imao 17, bio je njen stalni član, makar na početku, naravno, na kraju klupe.

"Zapravo, druge godine nisam bio s momčadi, nego u mornarici. Sa mnom je bio i Žan Tabak, ali njega su povremeno puštali na treninge i utakmice, čak je i na gostovanja išao uz dozvolu vojske. Klub je to tražio jer je bilo od sportske važnosti", prisjetio se 46-godišnji Čizmić, koji je danas trener mađarskog Atomeromua.

'Trideset godina poslije još držim to u glavi'

U tom razdoblju žute dominacije Europom još je bio mladić, do treće sezone malo je igrao, ali s klupe je imao izvrstan pogled na največi košarkaški šou u Europi, a i jako puno je naučio.

"Maljkoviću sam prvog dana treninga došao jer sam imao želučanih problema i rekao mu da ne mogu trenirati. Samo me pogledao i rekao mi: 'Da si brže otišao kući po stvari! Jer ako ti ne možeš, ima tko će'. Sad mi je 46 godina, a još to držim u glavi. Takve te stvari odgoje, odvedu u ispravnom pravcu", smijao se Čizmić.

U to je vrijeme doslovno živio košarku. Ritam treninga bio je luđački, što s juniorima, što sa seniorima, skoro svakog dana po tri, ponekad i četiri.

"Bili bismo po 6-7 sati u dvorani, jako je teško bilo izdržavati takav ritam i fizički i mentalno, a tu su još bila i putovanja... Pa dok bi stariji odmarali, mi smo trenirali i na dan utakmice. Ali bilo je jako interesantno i nitko to nije doživljavao kao neki problem.Tako smo pekli zanat."

Cropix

Kukoč i Rađa u prvu su momčad ušli 1985., a ona se malo pomalo nadograđivala i 1988. osvojila naslov prvaka Jugoslavije, što je otvorilo put europskom nizu.

"Došao je Ivanović iz Crne Gore, Savić iz Zenice, pa Naglić iz Rijeke, to su bila tri ekstrakvalitetna čovjeka i igrača, koji su u kombinaciji s našim domaćim talentima donijeli zaista puno. Kad je sve sjelo na svoje mjesto, nije nas se moglo zaustaviti, svaki igrač je na svojoj poziciji bio vrhunski, pa treninzi su nam bili jači od utakmica! Takvo okupljanje više se neće dogoditi, tad se dogodio i pravi međuljudski klik..."

Nakon druge eurotitule otišli su Maljković, Rađa, Ivanović, Sobin... Klub je promijenio ime u POP 84, činilo se da prekrasna splitska priča završava, ali i u toj trećoj sezoni opet su otišli do kraja.

"Maljković je tražio rad i disciplinu, a zamijenio ga je Spiker, Željko Pavličević, koji je donio šarm, komunikativnsot, prepoznatljivost, dao nam dozu slobode. I tako su igrači dobili novu dimenziju, a momčad je narasla, dobila krila, dodatno samopouzdanje... Znali su nas podcijeniti, a mi smo iznutra rasli, ponijelo nas je, dobili puno već izgubljenih utakmica. Igrački više nismo bili na razini kao prije, ali rezultat se ponovio."

'Zaboravljali smo trofeje, ali i fizioterapeuta'

Anegdota je bilo, kaže Čizmić, koliko hoćeš. Sva sreća da su osvojili toliko trofeja jer bi svako malo netko izgubio nekakvu medalju na aerodromu, a jedanput su izgubili i fizioterapeuta.

"Bio je gluh na jedno uho, a na presjedanju je zaspao na ono zdravo, pa nije čuo pozive za ukrcaj, a mi smo otišli bez njega", smije se Teo.

No rat je počeo, momčad se raspala, a Čizmić je jedan od rijetkih koji je ostao na Gripama još nekoliko godina. Sve do 1995., nakon čega je igrao u Sloveniji, Karlovcu, Turskoj, Belgiji, opet Turskoj i onda se vratio u Split završiti igračku i započeti trenersku karijeru.

Bio je pomoćnik Slobodanu Subotiću 2008. kad su Splićani posljednji put igrali finale i izgubili od Zadra, a iduće je sezone nakon odlaska Subotića dobio momčad u svoje ruke. Vodio je i Steauu, bio pomoćnik Joki Vrankoviću u Ciboni, pa je preko poljskoga Koszalina stigao u Mađarsku, prvo u Kormend, a onda u Atomeromu.

Cropix

Mađarsku košarku hrvatska je javnost upoznala ovog ljeta na startu Eurobasketa, kad je naša reprezentacija rutinski pobijedila, ali nakon tri četvrtine izjednačene borbe. A kakva je liga?

"Imaju po pet stranaca, otvorenih su prema takvim igračima i trenerima. Ima zaista jako dobrih Amerikanaca, to im je dobra odskočna daska za Španjolsku ili Italiju, liga je okrenuta napadačkoj košarci. Ali mađarski reprezentativci su ti koji čine razliku. Svi imaju strance, pa kad oni izađu iz igre, upadaju u probleme, pravi domaći igrači su prevaga. Ja pokušavam dati klincima da igraju, imam jednog juniora za 10-12 minuta i jednoga kadeta za 2-3 minute. Htio bih ostaviti nešto iza sebe, a ne da kažu da si samo došo i potrošio pare. U sredini smo ljestvice, što je prema budžetu i očekivanjima realno."

Sin Leo gradi karijeru u Španjolskoj

Osim Vojvode i Roscoea, mađarska reprezentacija nema igrača europske klase, ali njoj i sličnima ove su kvalifikacije šansa da pobjeđuju puno renomiranije zemlje osakaćene izostancima NBA i euroligaških igrača. Kako to izgleda vidjeli sm,o na primjeru Hrvatske i Nizozemske.

"Apsolutno da vide šansu, dugo igraju zajedno, poznaju se, po 3-4 igrača su u istom klubu, ne treba im nešto posebno crtati. Uz Vojvodu i Roscoea imaju 3-4 vrlo atletična igrača i što je najvažnije, nemaju pritisak, a takvi mogu biti jako nezgodni. Imaju i solidnu bazu igrača od 22-23 godine koji su jako talentirani."

Od odlaska s Gripa 1995. Teo je skoro cijelu karijeru proveo u inozemstvu, osim 4-5 što igračkih, što trenerskih godina. Čini se da će takvim tragom i sin Leo, kojem je 18, a još od 2014. je član španjolske Seville.

"Ove je sezone na posudbi u drugoj ligi. Prvo je bio u četvrtoj, pa prošle sezone u trećoj, a plan je da ga iduće sezone vrati u prvu momčad, za koju je već debitirao kao najmlađi igrač u povijesti kluba. To je ispravan put, ja sam kao roditelj jako zadovoljan. Sazrijeva, to je liga s puno stranaca, a on je u svakodnevnom drilu s njim, stalno se mora dokazivati protiv bržih i jačih, a tako može samo napredovati. Ima 206 cm, igra pozicije trojku, ali sad su ga počeli stavljati i na četvorku. I to je ispravno, tako se dobiva na širini, a prošao je sve pozicije, prošle sezone je zbog rada nogu morao čuvati jedinice. Ima vrhunske fizičke predispozicije, moraju mu se neke stvari poklopiti, ali zasad ide u dobrom pravcu. Već je postap 'cupo', mladi igrač sa sportskim državljanstvom, što znači da do kraja karijere u Španjolskoj neće igrati kao stranac", zaključio je Čizmić, koji s razlogom više vjeruje španjolskom radu s mladim igračima nego hrvatskom.

Gdje si legendo

Teo Čizmić

Podijeli članak