Nikica Cukrov

'Pušio sam tri kutije dnevno i pio, ali bio sam najbrži. Ako ovi u Hajduku danas ne žele trčati, igrat ćemo Šurjak, Đoni i ja!'


Slaven Knežević
15.10.2017.08:50
'Pušio sam tri kutije dnevno i pio, ali bio sam najbrži. Ako ovi u Hajduku danas ne žele trčati, igrat ćemo Šurjak, Đoni i ja!'
Cropix

sažeto

Nikica Cukrov gost je naše tradicionalne rubrike, jedan je od najvećih boema u povijesti hrvatskog nogometa i apsolutna legenda Hajduka...


Slaven Knežević
15.10.2017.08:50

Nikica Cukrov rođen je u Šibeniku 6. ožujka 1954. Nogometnu karijeru počeo je u rodnom gradu, a kasnije ostavio dubok trag u Rijeci i Hajduku. Ostao je zapamćen po velikoj izdržljivosti i brzini. Iako je bio jedan od najvećih boema, svoje obaveze na terenu uvijek je dorađivao besprijekorno. I danas kada razgovarate s njim vidi se da se radi o legendi. S Cukrovom smo popričali o nogometu, ali i o njegovom privatnom životu.

Rođeni ste u Šibeniku, a kažu da je to "Dinamov" grad. Ipak, Vi ste krenuli drugim putem. Najprije ste otišli u Rijeku, a onda u Hajduk.

"Poznato je da su u Šibeniku uvijek bili Dinamovci, a u okolnim mjestima, mi boduli, otočani smo za Hajduk. Moj otac je s Prvića, a majka sa Žirja. Ja sam se rodio u Šibeniku i ja sam Šibenčanin. No, mi to računamo da si od tamo odakle ti je ćaća. Moj ćaća je s Prvića, znači ja sam od tamo, ali sam i Šibenčanin jer sam se tamo rodio."

Karijeru ste počeli u Šibeniku, a onda ste prešli u Rijeku.

"Da, četiri godine igrao sam u Šibeniku od 1971. do 1975., bili smo u drugoj ligi, a onda sam u ljeto 1975. godine prešao u Rijeku. Ta Rijeka je bila vrhunska ekipa. Bili smo četvrti, peti klub u Jugoslaviji. Osvojili smo dvije godine zaredom Kup Jugoslavije, bilo je to 1978. i 1979. godine. Kada to osvojiš pored 'velike četvorke', onda je to stvarno rezultat. Imali smo izvanrednu ekipu."

Nakon Rijeke odlazite u Hajduk.

"1980. u prvom mjesecu, nakon četiri i pol godine u Rijeci sam prešao u Hajduk. Hajdukovac sam po rođenju kako bi se reklo, ali simpatije su i na strani Rijeke. Često gledam njihove utakmice. Tamo sam proveo četiri i pol divne godine. Divan je grad i divni su ljudi. I dan danas kad dođem u Rijeku, nakon 37 godina, srećem ljude kojima je drago da me vide i pozdrave i iskažu poštovanje zbog svega onoga što sam napravio za taj klub."

Kakav je nogomet tada bio? U medijima su Vas prozvali najvećim boemom hrvatskog nogometa. Puno se izlazilo?

"Živjeli smo slobodnije. Nismo živjeli u ovom virtualnom svijetu. Išli smo u stvarni svijet. Bilo nas je dosta koji smo mogli pored svih napora i treninga izaći. Bilo nam je dozvoljeno izaći, ali da se to ne vidi na igri. Ja bih ostao cijelu noć vani, do četiri, pet ujutro, a na treningu sam u svemu bio prvi. Kako će mi netko nešto onda zamjeriti? Neki mlađi su za iste stvari bili ukoreni, pa čak i kažnjeni. Rečeno im je da rade kako i ja radim na treninzima i utakmicama, pa će i oni moći izlaziti."

Znači jedino mjerilo bio je teren?

"Ma tako je. I danas bi teren trebao biti jedino mjerilo. Nije bitno jesi li sinoć izašao, nego je bitno što si danas pokazao na terenu. Normalno, pazilo se da ne idemo van kad su utakmice. Nikada nisam izlazio dan prije utakmice ili kad su najteži treninzi i pripreme. Tu smo pazili da smo maksimalno koncentrirani na rad."

U svojim izlascima niste previše pili.

"Ne, ne, nisam baš. Možda je jednom ili dva puta u dva ili tri mjeseca bila 'totalka', a ovo drugo je bilo normalno. Rekao sam i treneru da mi u Dalmaciji poslije ručka i večere popijemo dva deci vina, bevande i da mislim da s tim neće biti problema. On je to prihvatio. Mi smo navikli tako. Jednostavno organizam funkcionira tako. Ako si nešto naviknuo uzimati stalno pa naglo prestaneš neće biti dobro. Možda će ti biti bolje kasnije, ali prvo vrijeme će biti gore. Kažu i da je vino zapravo prehrambeni artikl ako nije u velikim količinama", kaže Cukrov pa dodaje:

"Ja sam i više jeo od drugih. Imao bih po dvije večere. Imao bih normalno ručak, pa večeru oko 7-8 sati, a onda bi iza toga večerao i u jedan sat u noći."

Uz sve to ste i puno pušili. Koliko Vam je to smetalo u nogometu?

"Uh, pušio sam po dvije, tri kutije, ovisi gdje sam provodio vrijeme i noći. I dan danas me spominju kao igrača koji je najviše trčao. S obzirom na današnje uvjete i način rada, kažu da bih bio jedan od rijetkih koji bi i dan danas prošao sve to. Znači, nisam zbog toga imao nikakvih problema."

I danas pratite nogomet. Vaša Rijeka je aktualni prvak, no ove sezone im ne ide kao prošle.

"Pala je malo. Promijenila je igrače koji su bili već par godina skupa i imali su veliki naboj i veliku želju. To su bili praktički neafirmirani igrači koji su imali jaki motiv da se dokažu i da uspiju. Neki od njih su to napravili i otišli su, a neki nisu uspjeli, ostali su i možda je tu neko nezadovoljstvo jer misle da bi morali ići dalje. No to ovisi o nogometnom tržištu. Koliko vrijediš toliko ti i daju u tom trenutku."

Kad smo kod financija, kakve su one bile u Vaše vrijeme?

"Za ono vrijeme je bilo izvanredno. Ne može se to usporediti s ovim današnjim, ali vrijednost svih drugih stvari, cijene nekretnina, hrane i svega su bile daleko povoljnije nego danas. Danas imamo nesrazmjer. Mislim da su ovi najveći transferi danas pretjerani. To je sve ludo. Nitko toliko ne zaslužuje."

Kakva nam je danas liga?

"HNL danas i u moje vrijeme je različit. Prvo i osnovno je to što mi do 28. godine nismo mogli ići van. Današnji igrači idu s 15, 16, 17, 18, 19 godina. Danas imaš milijun menadžera, svi su menadžeri. I klubovi imaju neke svoje skaute i ako on progura svog igrača nešto će zaraditi. Ako na njih 10 jedan prođe, on je zaradio i zadovoljan je. To su neki problemi. Liga nam nije konkurenta. Vi jednog kvalitetnog igrača kao što su bili Mandžukić, Modrić, ma svi ovi naši igrači koji su mladi otišli van, jednostavno nema načina da ga zadržiš. Ti mu daješ 100, 200 tisuća, a tamo dobije 5, 10, 15, 20 milijuna", kaže Cukrov pa dodaje:

"Druga stvar, u moje vrijeme mi mladi smo počinjali s 18, 19 godina. Oni koji su bili dobri. Možda smo, ma sigurno smo ranije sazrijevali od ove današnje djece i tih mladih ljudi. Učili smo od starijih s kojima smo imali priliku igrati. Pazite, igrati s jednim Lončarom, s jednim Buljanom, s Jerkovićem, sa svim tim legendama, to je čudo. Nauči te više nego trener. Imao si igrače koji su vođe na terenu. Što ćeš naučiti od nekoga tko prvi put ide saditi nešto? Ništa, a od onog seljaka koji cijeli život sadi, od njega možeš naučiti sve ako to želiš."

Čini se da danas u većini naših klubova baš nedostaje netko tko bi bio vođa na terenu.

"Pa i nema danas vođa zato što nema tolike razlike u godinama između igrača, a igrač koji i je stariji nije toliko kvalitetan. Čim si ti tu s toliko godina znači da nisi baš kvalitetan. A danas se i vrijeme promijenilo. Mladi ne poštuju starije, misle si: 'Što će mi ovaj sada govoriti?'. Prije si morao čekati, slušati, poštivati, ali i poštovalo te se. Ako si pošteno radio bio si cijenjen."

Što kažete na Hajduk danas? Kako ste zadovoljni s igrama Vašeg bivšeg kluba?

"Ma nikako nismo, ne ja, nego Torcida, navijači, nismo zadovoljni ni s rezultatima, ni s vođenjem kluba. Nismo navikli na ovo. Nemamo novaca za to da bi imali 15 stranih igrača od 20 u ekipi. Uvijek su tu bila naša dica, a onda bi doveli tri, četiri igrača koji su bili vrhunski i popunjavali su ekipu. Većinom su igrači bili iz okolice Splita, iz Dalmacije, koji su preferirali Hajduk. Hajduk je oduvijek bio institucija, ali nažalost ostalo je samo ime. Teško se boriti danas u trenutku kad novac diktira sve. Mi jednostavno ne možemo konkurirati. Mislim da trebamo više raditi i više cijeniti svoje mlade igrače. Treba im davati priliku da igraju. Bili mi četvrti s 15 stranaca ili bili eventualno šesti s 10 naših igrača, mislim da je bolja kombinacija biti jednu ili dvije godine peti ako treba s 10 naših igrača, nego dvije godine četvrti s 15 stranaca", kaže Cukrov pa dodaje:

"Rezultat je postao mjerilo svega, ali gdje će ta djeca steći iskustvo? Imam i za njih savjet. Imaju pravo igrati slabo, imaju pravo pogriješiti, ali nemaju pravo ne trčati i ne slušati. To nemaju pravo. Moraju izvršavati zadatke. Meni je nezamislivo da se igrači ne potrude dovoljno. Postoji trener i sve ostalo, ali kad ti izađeš na teren i imaš loptu u nogama, onda ti odlučuješ gdje ćeš s tom loptom. Hoćeš li driblati, pucat, dodat? Tu dolazi do izražaja tvoja sposobnost i što vidiš i što možeš. A ako ne možeš trčati, e onda ću ja igrati. Igrat ćemo ja, Šurjak, Đoni, svi mi ćemo igrati. Zašto? Pa po znanju smo sigurno jači od ovog mladog igrača. Prestali smo igrati jer ne možemo fizički igrati. Moramo spremiti te momke za nogomet. Naglasak je na fizički dio puno više nego u moje vrijeme. Ako nisi dovoljno spreman, onda ne možeš ni pokazati da nešto znaš."

Možda nedostaje sportskog duha i odgovornosti prema klubu i navijačima.

"Svi naši radnici kada odu u Njemačku onda se ponašaju kao Nijemci zato što moraju, a kad dođe tri stranca u Dalmaciju i mi imamo dišpet, onda moraju i oni takvi biti. Ali ako je njih 15, a tri naša onda su ta tri u manjini i ako i pokušaju nešto nametnuti onda će reći: 'Vidi ovoga luđaka'. To je tako. Jednostavno se ne slažem s time. Oni nemaju to što mi u sebi imamo urođeno. Mentalitet je totalno drugačiji. Normalno je da je on tu došao nešto zaraditi i traži neku svoju afirmaciju, ali i on ako želi ići dalje, mora se uklopiti u sredinu u kojoj je."

Uz brojne sportske uspjehe, pobijedili ste i u puno važnijoj "utakmici", onoj protiv karcinoma.

"Imao sam karcinom koji je zahvatio limfne čvorove. Evo, nasreću, prošlo je već skoro četiri godine. Na vrijeme sam to otkrio. Liječnici u zagrebačkoj Dubravi napravili su izvanredni posao. Svakih šest mjeseci idem na kontrole. Sad je sve u redu. Sve fizičke aktivnosti normalno radim, možda i više nego puno mojih vršnjaka. Znate da je karcinom jedan od glavnih problema i uzrok smrti u brojnim slučajevima. Morate imati sreće da se otkrije na vrijeme. Morate i u glavi posložiti puno stvari."

Sigurno nije lako ni prihvatiti vijest o takvoj bolesti.

"Ja sam to jednostavno prihvatio. Ako je život tako odlučio, odlučio je. Nadao sam se da će biti sve ok. A ako me dopalo da otputujem kod Svetog Petra, otputovat ću. U svakom slučaju bolje ja nego moji mlađi. Ja sam ipak jedan veliki dio života prošao, nauživao se, a iza neka uživaju. Nasreću, sve je ok. Kažu da ako se nije nakon dvije godine vratio na neko drugo mjesto, da je prošlo. To su te statistike. U 95% slučajeva je tako."

Za kraj, gdje ste danas?

"Danas sam na dugogodišnjem poslu, instruktor sam u Šibensko-kninskoj županiji. Sedam godina sam bio u mlađim kategorijama nacionalne vrste s gospodinom Gudeljom i gospodinom Grnjom. Bili smo čak i na Svjetskom prvenstvu u Kolumbiji. Radim s mladima. Nije mi naporno, zadovoljstvo je prenositi svoje znanje i vještine na mlade koji žele slušati. Što je najvažnije za mene, nije mi stresan posao. Vođenje prve ekipe je stresan posao. To je i veliki uzrok ovih bolesti što sam imao."

Znači ni ne razmišljate o klupi neke seniorske ekipe?

"Ne, ne, nema šanse. Danas živim bez stresa i tako nešto ne dolazi u obzir."

Ipak, čini se da se legende baš i ne koriste u nogometu kako bi trebalo. Svojim znanjem i iskustvom možete sigurno pridonijeti razvoju mladih trenera.

"Prije je bilo tako da je svaki igrač koji je završio karijeru i odlučio se baviti trenerskim poslom stasao uz nekog starijeg i iskusnijeg trenera i s njim, bez ikakvog kompleksa ili bilo čega, radio, slušao i učio od njega. Ako ti i slabo govorim, ti ćeš vidjeti da je to slabo pa nećeš tako raditi, ali barem možeš uspoređivati. Danas nitko od njih ne želi imati mentora, nego svi misle da mogu voditi Real Madrid. Bez obzira na to kakav si bio igrač, to je jedan sasvim drugi posao. Na terenu odlučuješ samo za sebe, a sad vodiš 11 ljudi, ne samo sebe. Mislim da bi za nogomet bilo bolje da mladi, učeni ljudi sa svojim znanjima dođu i upijaju, uspoređuju i jednostavno odbacuju ono što im ne odgovara od starijih i iskusnih trenera. I danas je lopta okrugla, i danas se puca unutarnjom i vanjskom stranom stopala, zaustavljanje, sprint, sve je ostalo isto. Iskusni trener zna jer je radio s puno generacija i radio je bezbroj ponavljanja. Vidio je rezultate tog treninga. Ovaj koji počinje to ne zna. On tek treba istraživati, a ovako bi dobio već gotove podatke."

I Mourinho je učio od pokojnog Ivića, a Klopp od pokojnog Kužea.

"Pokojni Ivić je rekao: 'Više znaju tovar i čovik, nego sam čovik'. Tovar zna put do kuće ili će ga naći, a čovjek ga nekad i zaboravi. Pusti magarca, on će sigurno doći kući. Mislim da bi puno bolje bilo da mladi uče od starijih. Pogledajte danas naše mlađe selekcije. Sad se već teško plasiraju na europska i svjetska prvenstva. Ne znam, ne prolazimo u druge krugove. Prije smo to puno češće radili. Prebrzo se i rotira te trenere. Nema više da se kaže: 'Odlučili smo da si ti perspektivan trener. Ti ćeš voditi mlađu dobnu kategoriju. Tu imaš period od tri-četiri godine'. Što sad to znači da ako izgubiš jednu utakmicu nisi više trener? To je ludost."

Matjaž Kek je dobio priliku i s Rijekom postao prvak.

"Tako je. Imali su u Rijeci u tom svoj sazrijevanju i neuspjeha. Međutim, tu je kontinuitet rada. Ne možeš sve uvijek naučiti iz dva puta. Netko treba napraviti 100, netko 1.000 puta da bi naučio jedan potez i usvojio jedan potez ili akciju", zaključuje Cukrov.

nogomet

Hajduk

Rijeka

Šibenik

Gdje si legendo

Nikica Cukrov

Podijeli članak