Ivanka Perić

'U moje vrijeme na stadionu nas je dočekalo 40.000 navijača, što ovi danas u ligi mogu samo sanjati, a Cvitanoviću sam dala savjet kako da 'popravi' Dinamo!'


Slaven Knežević
29.10.2017.09:00
'U moje vrijeme na stadionu nas je dočekalo 40.000 navijača, što ovi danas u ligi mogu samo sanjati, a Cvitanoviću sam dala savjet kako da 'popravi' Dinamo!'
privatni album

sažeto

Ivanka Perić 'Piksi' naša je gošća u tradicionalnoj nedjeljnoj rubrici. Apsolutna je legenda hrvatskog ženskog nogometa...


Slaven Knežević
29.10.2017.09:00

Ivanka Perić "Piksi" svoju je nogometnu karijeru započela još 70-ih godina prošlog stoljeća. Sa samo 12 i pol godina je pred 40.000 ljudi na Maksimiru zabila gol i upisala asistenciju i to u svojem debiju. Kasnije je radila i kao trenerica u nekoliko klubova i u hrvatskoj ženskoj nogometnoj reprezentaciji. Radi u Dinamu kao čistačica, no nogomet joj je oduvijek i zauvijek u krvi. Legendarna Piksi s otkrila nam je kako je sve počelo.

"Igrala sam rukomet u Lokomotivi s Trešnjevke. Bila sam talentirana i govorili su da sam mlada nada. Bila sam ljevak pa sam igrala desno krilo. Bila sam brza. U Areni je izašao jedan članak o ženskom nogometu. Pisalo je o jednoj ženi koja je prohodala tek sa sedam godina, a kasnije je igrala nogomet. Tamo sam vidjela sliku nogometne ekipe i ništa, starce za ruku i ja hoću nogomet. Odveli su me na HAŠK, tj. sad je tamo HAŠK, tad je bio TPK", kaže Piksi pa dodaje:

"Bilo je tamo dosta cura, no bila je velika razlika u godinama. Ja sam imala 12 i pol godina, a prva do mene 17. Uletjela sam baš u mlin. Bila je to 1970. godina. Igrala se utakmica koja je bila predigra na Maksimiru pred utakmicu Dinama i Vojvodine. Dobila sam specijalnu dozvolu od doktora da mogu odigrati 20 minuta. Bila je to prva utakmica na kojoj sam uopće igrala veliki nogomet. Ušla sam zadnjih 20 minuta i zabila jedan gol i jedan asistirala i tako je sve krenulo", prisjeća se legendarna Piksi.

Ivanka Perić

Tu prvu utakmicu pratio je veliki broj ljudi.

"Da, gledalo nas je 40.000 ljudi. Bio je to cirkus. Imala sam pravi debi s 12 i pol godina. Otišli smo iz Merkura koji je bio prvi klub jer smo se posvađali s Vjekoslavom Markotićem koji je bio direktor, a onda su nastala još dva kluba Sava i Union. 1974. godine osvojili smo prvenstvo Jugoslavije, ali to nije priznato jer je kao bilo neslužbeno. Promijenili smo ime u Zagreb i od tad smo tri godine bili prvaci Jugoslavije. 1978. godine sam dobila i prvi poziv za reprezentaciju Jugoslavije."

Kakav je ženski nogomet bio tad? Danas je nezamislivo igrati pred 40.000 ljudi, čak i u muškom nogometu u Hrvatskoj.

"Imali smo sreće. Ne znam ni kako su oni to uspjeli organizirati. Mi smo uoči dvoboja Dinama i Vojvodine igrali protiv kluba iz Novog Sada i pobijedili 7-2. Tad nije bilo seniorki, juniorki i slično. Kao što sam rekla, debitirala sam s 12 i pol godina, a s 13 sam već osvojila prvo prvenstvo Hrvatske. Bilo je to 1971. godine. Bila sam standardna prvotimka tad. Igrala sam na lijevom krilu, a onda nakon par godina sam prešla na centarhalfa. Ma igrala sam i na golu. Prošla sam svašta, od broja 1 do 21. Nogomet je tada bio malo drugačiji. Vladala je tehnika, isto kao i u muškom nogometu. Sve je to bilo slično, no i dalje je bila razlika u fizionomiji. I u plaćama naravno, haha. Mene da su plaćali, ne plaćali, nego barem da su mi to uzeli kao radni staž, već bih davno bila u mirovini."

Piksi je osvajala sve gdje god je igrala. Uz već navedene trofeje, ima ih još nekoliko koji su joj posebno dragi.

"Bili smo 1991. prvi prvaci Hrvatske. Tada sam igrala u Maksimiru. Maksimir je osvojio i zadnje prvenstvo Jugoslavije, baš kao i zadnji kup. Bili smo jako kvalitetni. Ne kažem da danas nisu. I ovo danas je lijepo za vidjeti, ali je naglasak na fizičkoj spremi. U moje vrijeme se haklalo."

Jeste li bili popularni poput Vaših muških kolega? Jesu li Vas zaustavljali na ulici?

"Mi smo se svi poznavali i družili. U to vrijeme moj je brat igrao u Zagrebu. Zagreb je tad bio u prvoj ligi. Bila je to ona generacija u kojoj su igrali Močibob, Smolek, Antolić i ostali. Oni su tad ušli u prvu ligu, a moj brat igrao je u Zagrebu. Znači Stipe Perić je igrao u Zagrebu, baš kao i Ivanka Perić. Po novinama je znalo pisati da brat i sestra igraju za isti klub. Svi smo se mi družili. Ljudi su nas znali. Bilo je i situacija da su se ljudi čudili što igramo nogomet, no oni pravi sportaši i ljubitelji sporta su to cijenili."

Čini se i da su mediji više pratili ženski nogomet.

"Članaka je bilo koliko hoćeš. Pisali su se uvijek svi rezultati, baš se puno na tome radilo. Bilo je nekoliko novinara koji su nas pratili. Bili su to ljudi koji su počinjali u novinarstvu pa su stažirali i učili na nama. Vodili su samo brigu o nama. Obavezno su svaki ponedjeljak bili rezultati, sastavi, ocjene... Dođeš na kavu i svi imaju Sportske novosti u rukama. Svi su to čitali. Znale smo skupljati te članke. Pisale su i srpske novine. Baš se puno pisalo o nama."

Sigurno imate puno anegdota iz igračkih dana. Koja Vam je ostala u posebnom sjećanju?

"Ima ih puno, ali na primjer, igrali smo protiv Mašinca iz Niša za prvaka države. Putujemo vlakom do Beograda i onda busom do Niša. Tamo smo spavali. Legli smo u krevet na 11 stupnjeva, a ujutro se probudili na -5, pao je i snijeg. Mi smo imali dresove kratkih rukava sa sobom. Cure su obukle košulje u kojima su putovale i dres preko toga. Nismo imali ni klupske trenirke onda. Izašle smo na teren, a teren smrznut. Utakmica je završila 0-0 jer nitko nije mogao ništa napraviti s loptom. To mi je ostalo u sjećanju. Ne možeš odgoditi utakmicu jer ne možeš platiti hotel još jednu noć pa se mora igrati", kaže Piksi pa dodaje:

"Na povratku iz Niša prema Beogradu smo lovile vlak na koji smo zakasnile. Morale smo ostati na kolodvoru cijelu noć do prvog jutarnjeg vlaka. Sva sreća pa je s nama u ekipi bila jedna cura koja je radila u policiji pa smo provele noć u vagonu nekog vlaka."

Ivanka Perić

Bila je tu i situacija kada je Mariju Matuzić, popularnu Macu Maradonu, Piksi bacila u blato.

"Igrala sam za Loto i igramo protiv Maksimira na Tekstilcu. Blato do zuba. Rezultat je bio 2-2 i igra se zadnja minuta. Jedna dugačka lopta me preletjela i Maca je ispred mene. Ako ne napravim faul zabit će gol. Razmišljam što ću i bacim se za njom i uhvatim ju rukama za noge i ona padne. Naravno, padne u blato. Sudac mi pokaže crveni karton, a ja umirem od smijeha. Nisam se smijala njemu nego Maci kada sam ju vidjela kad se digla i mlatarala rukama. Bila je kompletno u blatu. Nije mi zamjerila jer smo bile dobre."

Trenerski put započela je u Radniku iz Velike Gorice, a vodila je i Dinamo i Agram, no najveći gušt bio joj je voditi hrvatsku nogometnu reprezentaciju u kojoj je bila pomoćnik Deanu Klafuriću.

"2007. godine me Marijo Tot uključio u rad s U-17 reprezentacijom. Išli smo u Rumunjsku tad. Tot je onda dobio poziv da bude pomoćni trener u Rijeci, pa sam ja u tim kvalifikacijama bila izbornica U-17 reprezentacije a da to nisam ni znala. Onda je došao Klafurić pa smo krenuli s U-19, a kasnije sam s njim bila u svim selekcijama. To je život! Ja kad pričam o nogometu više pričam o tim curama, nego o svojoj karijeri. Drago mi je da sam prenijela nešto na njih. Ponosna sam na njih. Ponekad se pitam jesam li ja uopće igrala koliko sam s tom reprezentacijom prošla kao trener. Više sjećanja imam kao trener, nego igrač."

Kakvi su bili uvjeti kad ste bili igračica?

"Idemo na primjer u Prištinu s vlakom. Sjednemo i zaboravimo kad smo sjeli, ne znamo ni di idemo. Izađemo, odigramo utakmicu i sjedaj na vlak nazad. To su uvjeti kakvi su bili. Sad nitko normalan to ne bi radio, ali nama je to pasalo. Nismo imali novaca. Kupili bi neku salamu, malo kruha, mlijeka i putuj. Danas uvjeti idu na bolje, ali svejedno je to ništa", kaže Piksi i nastavlja:

"Čudno je malo da danas nema navijača. U principu bi ženska reprezentacija trebala uvijek igrati po manjim mjestima. Predigre je danas teško organizirati jer se boje da će se uništiti teren. To je uvijek bio problem, ali prave utakmice, recimo za prvaka države, uvijek smo igrali na pravim terenima kao predigra. Danas su uvjeti malo bolji pa ne idu vlakom, nego avionom. No, klubovi i dalje grcaju u dugovima."

Ivanka Perić

Što se može napraviti da bude bolje?

"Ne treba curama puno. Ma da je 0.1 posto od muških to bi bilo super. Stalno govore da svaki prvoligaš mora imati ženski klub, pa se opet to ne događa. Treba prvenstveno promijeniti ljude koji vode te ženske klubove. Većina ne gleda ništa drugo nego samo sebe, a mi smo tu da tim curama pomognemo. Nije važno da si netko i nešto na papiru. Važno je da se radi za klub. Ne mogu platiti ni trenere. Pa kako će platiti trenera kad predsjednik nema za kiflu? Ne nađu ni sponzore ni ništa."

Čini se ni da se ne trude naći sponzore.

"Kako će se truditi kad i kad nešto nađu, nađu za sebe. Uz to, problem je to što netko dobije novce, a netko ne. Ok, i kod nas je bilo kategorija. Prva kategorija su bile reprezentativke i one su dobile najviše, druga su bile standardne prvotimke i dobile su određene novce, a treća su bile mlade i zamjene koje su dobile najmanje. Onda si se borio da dođeš u prvu kategoriju. Doduše, to je bilo na papiru. Uvijek je s tim bilo problema. To se mora promijeniti. Predsjednik kluba mora pronaći novac za klub", kaže Piksi pa dodaje:

"Predsjednik Osijeka Bojan Bodražić nešto radi. Tamo cure i dobiju nešto. Dobro radi i predsjednica Splita Vinka Fabjanac. Nadam se da se Split neće naći u problemu ako ne naprave rezultat. Ako ne osvoje ove godine prvenstvo, bit će teško to financijski popratiti. No, kad osvojiš prvenstvo onda ti se sva vrata otvaraju. Molim Boga da joj to uspije, zbog nje i zbog tih cura."

Imate li neki savjet za mlade igračice?

"Uvijek je najvažniji rad, rad i samo rad. Možeš bit talentiran koliko hoćeš, ali ako ne radiš ništa od toga. Naravno, tu je i škola. Škola prije svega. Kod mene je uvijek prioritet, gdje god sam bila trenerica, bila škola. Cure su mi morale donositi ispis ocjena i onda kad bi imale loše ocjene bile bi udaljene s treninga i utakmica dok ne isprave. To je odlično funkcioniralo. Uvijek je najvažnija škola, a onda tek nogomet i trening."

Piksi radi kao čistačica u Dinamu, ali od nogometa se ne odvaja.

"Pratim žensku nogometnu reprezentaciju. Sad nisam bila na utakmici jer mi je majka bolesna pa nisam mogla. Dinamo naravno moram pratiti jer radim tamo. Što se reprezentacije tiče, nju pratim koliko god mogu. Uvijek će imati moju podršku. Bila sam baš nedavno do hotela gdje je reprezentacija da upoznam novog izbornika, gospodina Božidara Miletića. Cijenim ga jer vidim da ulaže sebe da pomogne tim curama. Bori se za njih. Čovjek je mogao otići van u Emirate i uzet pare, ali ostao je tu raditi sa ženama. Što drugo reći nego: 'Svaka čast, majstore!'. Dajem mu apsolutnu podršku. Svima koji žele raditi za boljitak ženskog nogometa."

Nogomet je očito u vašim venama. Jeste li razmišljali o povratku na trenersku funkciju? Sada ste u nogometu samo navijački.

"Ma nisam ja van nogometa kad sam u Dinamu. Tu rješavam i taktiku, haha. Imam trenere oko sebe i svaki dan sam s njima. Mali Jovičević koji vodi Dinamo II, njega zovem Del Bosque i s njim često pričam o nogometu. S Marijem Cvitanovićem sam na dobar dan. Znate li što sam mu rekla neki dan? Ne znam imam li pravo mu to reći, ali sam mu rekla. Pitala sam ga mogu li mu nešto reći i rekao je da mogu. Gledam stalno Dinamo i prvo poluvrijeme nas nema nigdje. Ja kažem: 'A da Vi malo promijenite te navike u karanteni?'. Pitao me kako to mislim, a ja kažem: 'Ujutro se dignu i idu na doručak, pa nekakva šetnja, pa je ručak, pa obavezan odmor u sobama. Sati i pol krme pa poslije snack, pa nakon toga sastanak pa onda u svlačionicu. Pa dajte im ujutro da se malo istrče, nek igraju ševe, ništa specijalno i bez kontakta, ali da se malo probude". Kaže da imam pravo. Nisam to rekla zlonamjerno naravno. Pričam puno sa svim trenerima", kaže Piksi pa dodaje:

"Znam da ću se kad tad ponovno aktivirati u nogometu. Barem da dođem dva, tri puta tjedno i malo pomognem. Sad ne mogu zbog mame, ali inače, što se posla tiče, sedam godina sam paralelno radila u Dinamu i bila trenerica. S posla na trening, pa doma, pa na trening, pa doma, pa posao i tako iz dana u dan. Kada sam bila u reprezentaciji bila sam 80 dana godišnje odsutna, a imam 25 dana godišnjeg. Sav godišnji sam trošila na reprezentaciju. Nisam već 10 godina bila na moru. Jednostavno živim nogomet. Teško je bez toga. To kad jednom uđeš u to, ne možeš pobjeći od toga. To je moj život", zaključila je Piksi.

nogomet

Gdje si legendo

ženski nogomet

Ivanka Perić

Podijeli članak