Zlatko Vujović

'U moje vrijeme nije bilo novca, igrao sam za bonove! Ali sam i trčao puno više od ovih što danas nastupaju za Hajduk, bila je to čista ljubav


Slaven Knežević
01.10.2017.08:40
'U moje vrijeme nije bilo novca, igrao sam za bonove! Ali sam i trčao puno više od ovih što danas nastupaju za Hajduk, bila je to čista ljubav
Cropix

sažeto

Zlatko Vujović gost je naše tradicionalne nedjeljne rubrike 'Gdje si, legendo?'. Prisjetio se svojih igračkih dana i osvrnuo se na današnji nogomet u Hrvatskoj, te otkrio čime se danas bavi


Slaven Knežević
01.10.2017.08:40

Zlatko Vujović za Hajduk je nastupao u 80-im godinama i u bijelome dresu odigrao 240 utakmica, te zabio preko 100 golova. Osim za Hajduk igrao je i za Bordeaux, Cannes, PSG, Sochaux i Nicu. I dok su strani klubovi uglavnom bili posao, Hajduk mu je oduvijek bio i ostao prava ljubav. Njegov Hajduk ne može se uspoređivati s današnjim.

"Mislim da se ne može usporediti iako je prošlo puno godina. To je bilo razdoblje od 1980. do 1986. kada sam otišao van. Imali smo jednu jako dobru generaciju. Nismo imali zvijezda, ali bili smo ekipa koja je svaku utakmicu odradila trkački, borbeno. Borili smo se u toj jugoslavenskoj ligi protiv momčadi kao što su Zvezda i Dinamo i imali smo dosta uspjeha. Bilo je puno, puno više rada. Novac nije bio u pitanju, ionako ga nije bilo, ali zato smo sve dali za taj klub. Nije mala stvar u to vrijeme igrati u Hajduku. To su mogli samo najspremniji i najbolji koji su bili izabrani kroz selekcije, tako da je za nas koji smo igrali to bila velika čast."

Danas se dosta toga vrti upravo oko novaca. Dojam je da je tada manju ulogu igrao novac, a veću ljubav prema klubu.

"Novac nije igrao nikakvu ulogu jer nije bilo novaca. Bili smo sretni ako nam daju neki bon da možeš nešto kupiti u nekoj robnoj kući ili da ti daju nešto na posudbu. Nitko nije pitao novac. Imali smo te premije koje su bile male. Samo nam je ciklus od četiri pobjede garantirao neku malo bolju premiju, ali ništa naročito nisi ni trebao. Nisi mogao kupiti ništa previše, ali zato je bilo razmišljanje, ne samo kod mene, nego kod većine igrača, da smo svi htjeli dati klubu što je nama pružio i da jednog dana odemo van i pokažemo odakle smo došli, da smo dobri igrači i da smo zasluženo igrali u tom klubu. To je bila čista ljubav prema Hajduku."

Danas dobro žive od nogometa. Od čega ste Vi onda živjeli?

"Nismo mogli živjeti tako da si priuštimo auto, da kupimo stan. Jedino kada smo dobivali novi ugovor, svake četiri godine, onda nam je Hajduk većini osigurao stan. Ja govorim o onome što sam ja imao. Jesam li mogao imati više ili manje? Nisam imao čovjeka koji bi mi savjetovao i rekao: "Slušaj Vujoviću, ti vrijediš puno". U to vrijeme kada sam potpisivao nije me ni bilo briga za koliko ću potpisati. Važno mi je bilo da imam stan, a ostalo će doći kada odem van. U klubu se nije moglo zaraditi. Bar sam ja tako razmišljao. Normalno da je svatko želio imati auto i sve ostalo. Moje razmišljanje je bilo da ako budem dobro igrao, imao rezultate, igrao u reprezentaciji, jednog dana kada odem van ću sve nadoknaditi što mi je bila želja kad sam igrao za Hajduk", kaže Vujović pa dodaje:

"Bilo je toliko da imate za tri obroka dnevno, ali jedno je kad imaš danas na primjer 100 kuna ili kad imaš 500 kuna. Nisi imao za robu, za neke stvari koje si svi žele priuštiti. No, nitko nije tako razmišljao. Bilo je novaca da se možeš prehraniti. Samo je nogomet bio važan. To je najvažnija stvar na svijetu. Toliko si bio ponosan, gdje god si išao toliko navijača, toliko respekta, toliko navijanja,... 50.000 ljudi na Poljudu, na Marakani, u Zagrebu, znači svi su htjeli gledati nogomet, jer je ta liga bila među 3-4 najboljih u Europi i samo je bio nogomet, ništa drugo. Zato su svi to i voljeli. Zato smo ostavljali srce na terenu i krv ako je trebalo. Trčali smo puno više nego što to rade ovi današnji igrači u hrvatskom nogometu. Nije bilo nikada da će navijači prigovarati igračima što nisu trčali. Mogao si izgubiti, ali si se toliko morao oznojiti. Morao si slomiti zube da izgubiš tu utakmicu. Normalno, bilo je utakmica i gdje si se provukao, ali u globalu nije trebalo govoriti danas morate trčati i morate se potruditi. To je glupo. U glavi svakog igrača je bilo to da moraš trčati. A to danas ne postoji kod tih igrača nego je takva liga da ako se nas 10 skupi možemo izvući povoljan rezultat, a ostalo je manje bitno. Nema tu kvalitete pa se ne može ni uspoređivat."

Pokojni komentator Mladen Delić je 'opjevao' Vašu asistenciju za Ljubomira Radanovića u utakmici protiv Bugarske koja je Jugoslaviju odvela na Europsko prvenstvo. Još se pamte njegove riječi: "Ljudi moji, je li to moguće?".

"Da, dobili smo Bugare 3-2. Tisuću puta sam vidio tu snimku. Simović je uletio u zadnjem trenu. Ovi idu prema golu, a ja govorim: 'Gotovo je, što je ovo?', kad najednom on spašava i ostalo je još 10 sekundi i duga lopta, ja sam ostao gore. Bilo mi je u glavi samo: 'Pogodi Radanovića, pogodi bilo koga', nisam niti gledao i pogodim Radanovića i on postigne taj gol koji se prepričavao godinama."

To je vjerojatno i najpoznatiji gol na ovim prostorima.

"Tako je. Taj nas je gol odveo na Europsko prvenstvo, a da je ostalo neriješeno išla bi treća ekipa. Ne znam jesu li to bili Irci ili netko drugi, ali to je sad nebitno. To pokazuje koliko smo svi željeli to i nismo gubili nadu do zadnjeg trena."

Je li Vam to najdraža utakmica ili neka od Hajdukovih utakmica?

"Kada govorimo o reprezentaciji to je jedna od najdražih utakmica baš zato što nas je taj gol odveo na Europsko prvenstvo. Meni su svi golovi u Hajduku dragi. Bio je tu onaj gol protiv Partizana kada sam četiri igrača, ne znam ni ja kako, promiješao. Mislim da je i utakmica protiv Metza kada sam dao četiri gola i u uzvratu još dva. Metz je tada bio respektabilna ekipa, a mi smo ih u dvije utakmice nadigrali i uvalili im šest komada."

Bili ste pomoćnik Marijanu Pušniku. Kako je do toga došlo?

"Kada je Pušnik došao htio je nekoga iz te, da ne kažem legendarne, generacije Hajduka koji bi s igračima radio u prvom redu na fizičkoj spremi, a drugo tko bi prenio iskustva. Meni je bila čast kada je mene zvao tako da sam ostao u Hajduku koliko i on. Nikada nisam imao afinitete da budem trener. Na kraju igračke karijere sam odlučio da ne želim biti trener. Nije to zato što se nečega bojim ili da me ne interesira to, nego nisam htio dozvoliti da me neki tamo predsjednik koji nema pojma ni o čemu nakon dva poraza nogira i degradira i sruši mi sve što sam u svojoj karijeri napravio. Drugo, tu su i živci, tu je i problem sa zdravljem, pa se nisam toga želio prihvatiti. No, to me ne sprječava da budem nekome pomoćnik i da radim i prenosim sve ono što sam naučio od drugih trenera. Nije mala stvar kad vam netko tko je prošao toliko toga u nogometu kaže puno toga. No, problem je u tome što ti igrači ne žele slušati. Oni slušaju sebe ili neke druge i misle da sve znaju. To je veliki problem. Nema smisla gubiti vrijeme s tim igračima kako kod da se oni zvali. Bolje je trenirati djecu koja će vas slušati. Možda i netko tko i ne zna, ali želi naučiti. Takvim igračima je onda gušt i pokazivati. Onaj koji ne zna, a radi će napraviti nešto, a onaj koji je talentiran, a neće raditi, taj neće u životu uspjeti kao nogometaš. Imali smo milijardu primjera. Što prije shvate, bit će bolji igrači."

Što kažete na današnji Hajduk?

"Da nema navijača Hajduka u ovoj ligi bi bilo sve skupa 5.000 navijača, no oni su priča za sebe. Bez njih se ne može. Ali igrači... Ima tu nogometaša koji su dobri, ali ne pružaju ono što znaju. Njima je danas lijepo. Imaju sunce, more, koji put popiju. Dovedeni su dobri igrači koji su itekako plaćeni, ali ne daju ni blizu ono što moraju. Hajduk je toliko uložio u ove igrače i mora se ravnopravno boriti za titulu, a nakon prvog kruga već devet bodova zaostaje. Mislim da su igrači najveći krivci. Moraš dat sve od sebe. Možeš izgubiti utakmicu, ali ne smije se dogoditi da se šećeš kao protiv Rijeke. Deset igrača u toj utakmici šeta na terenu. Ništa drugo. Samo profesionalni odnos. Znaš da si došao u Hajduk, da je to veliki klub, da nisi došao bilo gdje, ali zato to moraš pokazati. Jako su dobro plaćeni. Mislim da ti igrači da su mogli ići bilo gdje drugdje za isti novac, da bi prije išli van nego ovdje. Ovdje nemaju toliku odgovornost. Plaća im je sigurna, manji je porez nego drugdje i tu su zadovoljni. Najvažnije, grad je lijep, sunce, more i ono malo bure što ima zimi, to je izvanredno. Samo uvozimo te igrače, a gdje su oni iz omladinskog pogona? Neke igrače moraš trpjeti godinu, dvije da bi ga kasnije mogao prodat. Ali ako samo dovodiš strance, njih ne možeš više niti darovati. Oni su već gotovi. Netko ima 30, netko 33, netko 31 godinu... To su igrači koji skoro završavaju karijeru."

Imamo četiri kluba koji odskaču. To su Hajduk, Osijek, Dinamo i Rijeka. Što kažete na kvalitetu HNL-a? Radi li se o padu kvalitete ili njenom porastu?

"Ostalo je na tome. Druge ne podcjenjujem. Vidite rezultate. Inter izvuče 'nulu', pa Istra protiv Dinama izvuče 'nulu', pa je Osijek zadnji put loše prošao... To su ekipe koje su puno slabije, ali kako nemaju novaca onda ti momci daju puno više žara nego igrači u ova četiri kluba. Ovi klubovi misle lako ćemo mi s njima. Slaven Belupo je na primjer ekipa koja će i u budućnosti pomrsiti račune mnogima. No, imamo te četiri ekipe, a ovo ostalo je razina ispod, ne podcjenjujući te igrače."

Stav "lako ćemo" nas košta i u Europi protiv protivnika koji nisu bolji od nas.

"Tako je. Danas svi igraju nogomet. Danas svi trče. Ako idemo s takvim stavom, gotovi smo. Najgori smo kad mislimo da smo najbolji i najpametniji pa igramo s pola gasa. Onda nam se to obije o glavu."

Što kažete na reprezentaciju? Svaki poraz se kod nas doživljava kao katastrofa, no s obzirom na igrače koje imamo, dojam je da ne igramo baš najbolje.

"Složio bih se da loše igramo. Bili smo skoro sigurni i najveći smo krivci za ovu situaciju. No, dobro, dogodilo se tako. Sad je samo pitanje kako smo izgubili. Digla se velika pompa oko izbornika i toga treba li ga smijeniti ili ne. Do prije tih zadnjih utakmica bilo je sve u redu. Razumijem to, ali mi imamo prave igrače koji igraju u vrhunskim klubovima i moraju najspremniji igrati. Dolaze nam dvije utakmice u kojima moramo pobijediti, ali ako ne budemo igrali kao u najboljim danima i ako ne budu svi spremni, teško da ćemo protiv Ukrajine lako proći. Nije ništa izgubljeno, ali zato su ove dvije utakmice 'biti ili ne biti'. Moraju igrati najspremniji. Nema da je netko na 60-70%. Kad nisi spreman ne možeš dati sve od sebe. Ovo su prevažne utakmice da bi se kalkuliralo. Mislim da to i izbornik zna. Možda je i dobro da je poraz došao u ovo vrijeme. Nije svaki poraz loš ako iz njega nešto naučimo. Koliko sam čitao u medijima vidim da je igrače to pogodilo. Mislim da će sad baš istrčati sa pravim stavom i pokazati svima da ne pljuju po njima jer su dobri igrači."

Za kraj, gdje ste danas?

"Bio sam pomoćnik Pušniku, prije toga sam također u nekoliko navrata bio pomoćnik. Imao sam terene s umjetnom travom koje sam iznajmljivao i radio tamo s djecom. Danas uživam i nadoknađujem ono što prije nisam mogao. Uživam u putovanju, u laganom odmoru dok mi to godi. Ako mi baš bude potrebno, vidjet ću što ću raditi. Za sada, onaj odmor koji nisam imao dok sam bio igrač koristim sada. Danas sam navijač. Pratim nogomet, ne samo u Hrvatskoj. Odem pogledati Milan, odlazimo u druge zemlje. Ima nas tu 3-4 bivša igrača pa putujemo. Odlazimo na te derbije u Italiji. To nam je uživanje da si damo malo oduška", zaključio je Vujović.

nogomet

Hajduk

Gdje si legendo

Zlatko Vujović

Podijeli članak