100POSTO KOMENTAR

Više nije ni bitno hoće li Aco Petrović ostati izbornik, svaki je osuđen na isto


Toni Horvat
11.09.2017.08:20
Više nije ni bitno hoće li Aco Petrović ostati izbornik, svaki je osuđen na isto
FIBA

sažeto

Istu ovakvu beskrvnost košaršaki su u istoj situaciji pokazali prije dvije godine, kad ih je vodio Velimir Perasović. Simptomi postoje godinama, a za njih još nema lijeka...


Toni Horvat
11.09.2017.08:20

Pogled Bojana Bogdanovića u daljinu, dok je čekao da HRT-ov reporter Marko Šapit završi uvodnu riječ u javljanju nakon utakmice, govorio je sve. Mrk, ljutit ko pas, djelomično zbog tko zna kojeg bolnog poraza u prvoj eliminacijskoj utakmici, djelomično jer je ostao sam, nitko od ostalih 11 igrača nije mu se pridružio pred kamerama, baš kao ni nešto ranije u pokušajima da pobijedi Ruse.

Nemoć i nevjerica. Pa kako opet? Sve je stalo u tih par rečenica.

"Pričamo danima da je 'Dan D', palimo se u svlačionicama i onda ovako zakažemo s voljom, htijenjem, izašli smo na parket bez krvi. Ne znam što da kažem, iskreno."

Zaista, neobjašnjivo. Taj 10. rujna u hrvatskom košarkaškom mikrosvemiru bio je spominjaniji od njegova današnjeg, puno slavnijega kalendarskog susjeda, u cijelom svemiru. Ovo je bila "utakmica generacije" protiv suparnika po mjeri, na koju treba doći "s nožem u zubima", a na terenu se pojavio maslačak, koji je ruskom vjetru odolijevao jedno poluvrijeme, a onda se rasuo po cijeloj dvorani. Ostao je tek Babo, kao stabljika, sa stavom "nećete, razbojnici", ali "razbojnika" je bilo previše... Šteta, takvog igrača nismo imali još od ere Dražena, Kukoča i Rađe, a trošimo ga jer se ostalima, baš kad je to najmanje poželjno, odsjeku noge.

Kad u posljednjoj sekundi poluvremena primiš koš na jedini mogući način na koji si ga mogao primiti, kad u nastavak uđeš glupim prekršajem na trici i pustiš protivniku da ti ode na deset razlike, kad ne možeš vezati dva pogođena slobodna bacanja i gubiš lopte kao najšeprtljaviji klinac na kvartovskom haklu, potpuno je jasno zašto te protivnik razbio. Potpuno je nejasno kako si se doveo u mentalno stanje zbog kojeg si učinio sve gore navedeno.

Debakl protiv Rusije šokantan je završetak priče koja je puno obećavala, ali zapravo, gledajući iz perspektive generala poslije bitke, nimalo iznenađujuć. Previše je tu dugogodišnjih simptoma da bi se ignorirala dijagnoza. Samo, ima li uopće lijeka za nju?

A da se igra samo svatko sa svakim?

Najočitija pojava koja se ponavlja je uporno ispadanje hrvatske reprezentacije u prvoj eliminacijskoj utakmici na velikom natjecanju. Od posljednje medalje 1995. dobila je samo dvije, u osmini finala 2001. protiv Italije, pa ispala prvom sljedećom prilikom, te u četvrtfinalu 2013. protiv zaista nedorasle Ukrajine, pa s dva teška poraza završila četvrta. Očito je da u takvom sustavu natjecanja Hrvatska nema što tražiti i jedini način da se dođe do nekakve medalje je ukidanje nokaut-faze, pa da se lijepo igra kao liga, svatko sa svakim. Ali teško da bi Fiba uvažila takav zahtjev.

Istanbul? Ma dajte, nema više smisla

Te 2001. četvrtfinale protiv domaćina igrali smo u Istanbulu, prokockali ogromno vodstvo i izgubili u produžetku. U Istanbulu je bilo i Svjetsko prvenstvo 2010., u kojem je nakon slabašnog izdanja u skupini Hrvatska skoro iznenadila Srbiju, ali izgubila slobodnim bacanjem Rašića sekundu prije kraja nakon što se Kus ozlijedio i faulirao ga u padu. Ove godine u Cluju je sve bilo dobro, ali čim smo se preselili u Istanbul... A ni nogometašima nije nešto sretan...

Nestane Dario, nestane momčad

Nitko nije toliko kritičan prema Dariju Šariću kao Dario Šarić. Samokritičan je u tolikoj mjeri da na svoja leđa stavlja teret očekivanja koji još nije naučio nositi. U reprezentaciji je od 2012. godine, a na posljednja četiri velika natjecanja je ili nositelj igre ili barem netko od koga se očekuje značajan doprinos. Na posljednje tri u prvoj eliminacijskoj utakmici, protiv Francuske 2014., Češke 2015. i Srbije 2016., imao je prosjek od pet poena u 30 posto šuta. Jučer je nekako dogurao do 13, ali uz stravičan šut 3-14. Govorimo o njegovu pobjedničkom duhu otkad je 2014. snagom volje odveo Cibonu do trofeja ABA lige, ali u to vrijeme nitko od njega i Cibone to nije očekivao. Kad je pod teretom očekivanja, Dario nestaje. A s njim i momčad.

U prvoj akciji sve je bilo jasno

Iako su mu 23 godine, za njim su već stotine utakmica, a velikoj većini onih lošiji zajednički je jedan detalj. I sam je više puta priznao, mora pogoditi prvi šut ili dva, dobro ući u utakmicu, da bi uhvatio ritam. Ako to ne učini, ponekad se "resetira", kako je to pojasnio Aco Petrović, ali ovaj put nije. Rusi su ga, mora se priznati, odlično branili, držali ga podalje od koša i praktički mu ulogu sveli na šutersku. A već u prvom napadu nećkao se na trici, napravio korak unaprijed pa iz puno teže pozicije na silu šutnuo za dva i promašio. Odmah se dalo naslutiti da to neće biti njegova večer.

Nije 'hoćemo li' nego 'kako ćemo'

Izgubiti. Gubitnički mentalitet nema veze s igračima pojedinačno niti izbornicima koji ih vode, on je jednostavno duboko ukorijenjen u hrvatsku seniorsku košarku. Ali ova generacija, kojoj su predvodnici Bogdanović i Šarić, već ima uzorak. Na posljednja četiri velika natjecanja kao autsajder je ispadala tijesno, 2014. od Francuza pet razlike te lani od Srbije na jednu loptu, a kao favorit je doživjela dva teška potopa, preklani protiv Češke 21 razlike i sinoć protiv Rusije s još dva poena zaostatka više.

Sad će Acini protivnici doći na svoje. I onda?

Glavni argument onih koji su se protivili ostanku Aleksandra Petrovića na klupi nakon Olimpijskih igara bio je taj da njegove epizode počinju uspješno, ali su kratkog vijeka i naprasno završavaju sukobima ili rezultatskim debaklima. E, sad... Kolika je tu njegova krivnja za neosporni rezultatski debakl? Uoči utakmice govorio je da je skauting za Ruse nikad lakši, a onda su nas izubijali baš onako kako je upozoravao da ne smiju. Nedostatak volje, želje, htijenja, energije, borbenosti i svega potrebnog da se dobije takva utakmica, apsorbirali smo na početku. Njegova bi krivnja trebala biti što je većina igrača djelovala izgubljeno, ali ne zaboravimo da se ista stvar dogodila Velimiru Perasoviću protiv Češke prije dvije godine. Aco nakon utakmice nije rekao da odlazi, dogovor sa Savezom ionako vrijedi od natjecanja do natjecanja. Ali nakon svega, je li uopće bitno tko je izbornik. I je li više ikoga briga?

Eurobasket 2017.

Dario Šarić

Bojan Bogdanović

hrvatska košarkaška reprezentacija

Aco Petrović

Podijeli članak