„Poljske jabuke koje preko veletržnica i drugih kanala često završavaju na hrvatskim tržnicama, prodaju se kao hrvatske jabuke, posebno u većim gradovima. Slično je i s drugim voćem, ali i povrćem. Bacite samo malo oko na kutije ispod štandova, pa će vam biti jasno odakle roba dolazi. Grčku lubenicu prodaju pod neretvansku, a za uvozne breskve i nektarine kupcima tvrde da su iz Ravnih kotara. U trgovačkim lancima se to ne događa jer su rigorozne kontrole”, kaže u Briefingu Branimir Markota, predsjednik Hrvatske voćarske zajednice, udruge koja okuplja male i velike voćare. Napominje da su poljske jabuke sorte idared koje se sada prodaju u Hrvatskoj ubrane prije godinu dana, u rujnu ili listopadu prošle godine.
„Ako su ispravno skladištene kvaliteta bi im trebala biti dobra. Poljske idared jabuke su kvrgave, nisu glatke kao hrvatske. To je dominantna sorta u Poljskoj koja proizvodi više od trećine svih jabuka u Europi, pet puta više nego što joj treba za vlastite potrebe. Uvođenjem sankcija EU je zabranila izvoz poljoprivrednih proizvoda u Rusiju i Poljska kao veliki proizvođač sve te proizvode šalje u Europu da ih se riješi. Uz sofisticirane subvencije države oni su postali konkurentni na europskom tržištu”, ističe Markota. Poljske jabuke se u hrvatskim trgovačkim centrima prodaju za 1,5 eura po kilogramu, dok su domaće jabuke sorte gala na tržnicama 1,7 do 2. Markota kaže da se i upravo ubrane hrvatske jabuke u trgovinama mogu naći za 1,7 eura, a na akcijama i za 1,3 eura, što znači da nisu skuplje od uvoznih.
Proizvodnja jabuka u Hrvatskoj je, tvrdi on, značajno pala, za čak 60 do 70 posto u proteklih 10 godine i kada bi se sve jabuke proizvedene u Hrvatskoj ovdje i prodaje, jedva bismo zadovoljili svoje potrebe. No, kao što mi uvozimo jabuke, tako i dio naših odlazi u izvoz. Hrvatska, kaže Markota, za svoje potrebe proizvodi jedino dovoljno mandarina, dok se sve ostalo voće mora uvoziti pa je tako otprilike polovica voća koje se proda u Hrvatskoj stiglo iz inozemstva. Trend je da se sve više uvozi, a sve manje proizvodi.
Berba jabuka će, otkriva nam, biti otprilike kao lanjska. Ove u su godine u srpnju i kolovozu bile velike kiše, a prošle godine velika suša. Proizvođači voća, osobito jabuka, se žale što su otkupne cijene koje njima plaćaju trgovci preniske, svega 50 do 60 centi po kilogramu jabuka.
„U cijelom lancu od proizvođača do potrošača, najlošije prolazi proizvođač. Proizvođaču je u pitanju opstanak ako je otkupna cijena niža od 60 centi. Od proizvodnje jabuke se jako teško može živjeti u Hrvatskoj. Veliki proizvođač se ne može sam baviti maloprodajom. Talijanski i austrijski proizvođači jabuka su bolje organizirani, udruženi u kooperative koje se bore za više cijene. Naši proizvođači nemaju osjećaj da se moraju organizirati jer s malim površinama nisu konkurentni na tržištu. Voćarska zajednica to samo može propagirati, no zakonodavna i administrativna regulativa tih udruživanja je toliko komplicirana i neučinkovita da i oni koji bi se htjeli udružiti, vrlo brzo odustanu. Mladi ljudi se bave voćarstvom samo ako su voćnjake naslijedili od predaka”, naglašava Markota dodajući da je u Hrvatskoj sve manje i šljive, pogotovo tradicionalne sorte bistrice koja je izvrsna za pekmeze. Kilogram šljiva se na tržnici prodaje za 2 eura, a u trgovačkim lancima za 1,2 eura po kilogramu što je osjetno skuplje nego prošle godine.
„Tržnice su postale mjesta na kojima najmanje cijenu određuju proizvođači, a najviše preprodavači. Svi se čudimo zašto je voće toliko poskupjelo u odnosu na prošlu godinu. Otkupne cijene koje dobivaju proizvođači nisu narasle. S obzirom na sve okolnosti, neizvjesnost vezanu uz rat u Ukrajini, možemo očekivati da će cijene hrane i dalje biti sve više, a to posebno vrijedi za radno intenzivne kulture kao što je voće. Jabuku ne možeš ubrati strojno nego to mora učiniti čovjek. U velikim voćnjacima trenutno su u berbi na stotine Indijaca i Nepalaca, a najmanje je domaće radne snage”, tvrdi Markota. Prema njegovim riječima u zadnjih desetak godina nije porasla proizvodnja niti jednog voća u Hrvatskoj, ali su porasle površine zasađene voćnim vrstama koje ne zahtijevaju veliko ulaganje – lijeskom i orahom.
„Žalosno je, ali istinito, da perspektiva hrvatskog voćarstva nije blistava i da ćemo biti sve više usmjereni na uvoz voća, ali isto tako i povrća. Na voćarstvo utječu i kiše i oluje, ali i političke odluke poput sankcija. Ne želim reći da nas uništava poljska jabuka jer mi smo dio jedinstvenog europskog tržišta i moramo se nositi s tom situacijom. Samo treba svaki proizvod ispravno deklarirati, da kupac zna odakle dolazi, pa neka sam bira što će kupiti”, poručuje Markota. Otkriva nam i da poljski proizvođač jabuka zaradi po kilogramu i manje od hrvatskog, ali taj nedostatak nadoknadi kroz državne subvencije. Hrvatski sistem subvencija je, pak, tvrdi on, rak rana poljoprivredne proizvodnje jer se milijarde eura poticaja ne daju po proizvedenoj količini hrane nego po hektarima. Na pitanje kome država time pogoduje Markota diplomatski odgovara – najmanje proizvođačima.