David Družinec, Krapinčanin koji je s Josipom Štrokom brutalno premlaćen u predgrađu Dublina, ali je za razliku od Štroka imao sreću preživjeti, izgleda strašno. Lice mu je puno podljeva, oko napola zatvoreno, arkada zašivena s nekoliko šavova. Nije dobro, muči ga smrt prijatelja, „brata“ kako kaže, s kojim je odrastao u Krapini, a svjedočio je njegovoj smrti. Iako, svjedočio bi bila pogrešna riječ jer Družinec je u nekom trenutku dok su ih, kaže, tukli metalnim šipkama, izgubio svijest i probudio se u bolnici, gdje je saznao da Josip nije preživio.
Za Jutarnji je prepričao što se točno dogodilo te večeri kad su napadnuti i demantira objave da se u međuvremenu vratio u Hrvatsku. U subotu je još uvijek bio u Dublinu, gdje je pomagao Josipovom ocu Nedjeljku da se snađe u grotlu irske diplomacije. Govori tiho.
- Josip i ja smo bili kao braća, dugo se nismo vidjeli i dogovorili smo se da se nađemo u Dublinu kako bismo bili zajedno za Uskrs jer nismo uspjeli dobiti karte da odemo u Hrvatsku. Družili smo se u Dublinu i navečer sam ga pozvao k sebi, u kuću u Clondalkinu, koju mi je pronašla firma za koju radim. Usput smo odlučili kupiti nešto za jelo i par piva da se kod kuće podružimo i dobro ispričamo. Izašli smo iz trgovine i usput razgovarali. Na hrvatskom, jasno, kad su počela dobacivanja tih, moram reći, idiota, jer ih ne mogu nazvati ljudima. Vikali su nam „Govorite engleski, u Irskoj ste, niste kod kuće, nemate poštovanja prema našoj državi. Ovo je Irska…" i takve stvari. Rekao sam Josipu da se maknemo, nisam u Irskoj dva dana pa znam kako stvari u Dublinu funkcioniraju. Ušli smo u autobus i krenuli prema stanu, do kojeg ima maksimalno deset do 15 minuta hoda. Nismo bili svjesni da nas netko slijedi. Na koncu je ispalo da su krenuli autom za autobusom. Kako smo hodali i razgovarali, s leđa su nas napali. Sasvim neočekivano, nismo ih ni vidjeli ni čuli. Mene su prvog udarili s nečim, ne znam je li bila šipka ili palica, pitao sam policiju detalje koje su vidjeli na video snimci, a koju navodno posjeduju. Uglavnom, pao sam kad su krenuli na Josipa. Nakon nekog sam vremena uspio ustati i želio mu pomoći, ali su me iznova, još jače počeli tući. To je sve čega se sjećam u vezi incidenta jer sam se onesvijestio i probudio u bolnici. Ne znam koliko dugo smo ležali ondje na podu, tko je pozvao hitnu i policiju ni koliko im je vremena trebalo da dođu. Znam da sam se probudio u bolnici, šivali su mi glavu, arkadu, tijekom noći su u sobi sa mnom bili policajci, mislim dvojica. Uzeli su odjeću, što mi je jasno, radi DNA napadača, uzeli su mi i mobitel i tri ga dana nisu vraćali da nekoga nazovem. Bio sam sam, a ništa nisam mogao – govori David Družinec za Jutarnji.
‘Cijeli dan sam proveo s gardom‘
Ono što je uslijedilo, kaže, ostat će mu u užasnom sjećanju. – Ujutro su me poslali van iz bolnice, s irskom gardom, u nekoj odjeći koju su mi dali. Nisu mi ni oprali lice od sve te krvi, izgledao sam strašno. Cijeli sam dan proveo s gardom koja me autom vozikala po nekakvim stanicama uokolo, tisuću puta sam im rekao da se ne sjećam ničega izuzev onoga što sam im ispričao, a sad sam rekao i vama. Što su htjeli? Svom silom su mene i Josipa pokušali povezati s nekom bandom ili drogom, ne znam. Ni jedan ni drugi nismo ni s kim takvim, ni sa sličnim osobama nismo imali i nemamo nikakve veze, što će se, uostalom, i potvrditi. Obični smo dečki koji izbjegavaju bilo kakve nevolje, s drogama nikad nismo imali veze niti s ljudima koji s tim imaju veze.
Naši ljudi koji dođu u Irsku, dođu si zaraditi nešto, a ne baviti se glupostima, to možemo i doma da nam je do toga, a ne smucati se po svijetu i krvavo zarađivati. Obični smo zagorski dečki koji si tu i tamo volimo popiti pivu, vino ili gemišt, a droge nas nikad nisu zanimale. Uostalom, moj je telefon bio kod njih tri dana i sve kontakte su lako mogli provjeriti, i vidjeti da sumnjivih kontakata nema. Valjda idu u smjeru da je to bio sukob zbog nekih dugovanja. Rekao sam im da nema veze ni s čim, i prije nego što su mi uzeli telefon sam sam im ponudio da pogledaju sve poruke i izvuku iz njega sve što mogu kako bi se dokazalo da nemamo veze sa sumnjivim ljudima. Ispitivali su me, ne znam zašto, puno o toj kući u koju sam tek ušao tri dana prije događaja, a pronašao mi ju je gazda s posla. Bio sam ondje samo u srijedu poslijepodne, u petak navečer i subotu ujutro. Uselio sam svoje stvari, a četvrtak i petak sam radio u Corku, nekoliko sati udaljenom od Dublina. Kolega i ja spavali smo u hotelu u Corku. Ni jednog susjeda oko te svoje nove kuće ne poznajem, tek sam došao. Je li se u toj kući nešto događalo prije toga, nemam pojma. Kažem, unajmio ju je moj gazda kod kojega sam radio kao „fiter“. Postavljao reklame, znakove…- govori za Jutarnji David.
Paradoksalno je da David inače, kaže, uopće ne voli Dublin, upravo zbog, kaže „cijelog nereda koji se ondje događa“, da bi sad baš ondje ostao bez najboljeg prijatelja.
On je u Irsku prvi put otišao 2019. godine sa suprugom Poljakinjom, ali je došla pandemija. - Supruga je bila trudna i vratili smo se doma, u Hrvatsku. Nakon nekog sam vremena morao ići ponovno jer od hrvatske je plaće teško živjeti, a zbog djeteta sam želio nešto novca staviti sa strane. Uglavnom, kod ovog sam gazde mogao provesti koliko sam htio, kolege su mi sjajni – kaže.
Ne zna ima li još posao, ali zna da je smještaj izgubio. Stvari su mu ostavljene pred vratima u velikoj crnoj vreći za smeće.
Posljenjih dana prošli su pakao
Ono što su David i Nedjeljko ovih dana prolazili u Irskoj, za obojicu je pakao. Josipov je život završio brutalno, a nije najljepše ni počeo.
Josipova majka njega je i sina, kaže Nedjeljko Štrok, ostavila kad je Josip bio beba i otišla za Englesku. Dobio je, kaže, zakonsko skrbništvo nad sinom i sam ga je odgajao. I to, kako kažu susjedi s kojima je Jutarnji razgovarao nakon saznanja o ubojstvu, napravio odličan posao. – Josip je bio vrlo radišan, nije se libio raditi ni najteže poslove. Susjedi je, primjerice, radio krov na kući – ispričali su nam tada.
Josip je već s 20-ak godina, kaže otac, napustio Hrvatsku kako bi u inozemstvu potražio bolju budućnost. – Živio je u raznim zemljama, ništa mu nije bilo teško raditi, u Irsku je došao iz Norveške prije tri mjeseca i bio na probnom radu da bi ondje bio ubijen – govori za Jutarnji Nedjeljko Štrok.
Nakon Josipovog je ubojstva u Dublin je stigla i njegova majka, no ubrzo se i vratila u Englesku. – Koliko sam uspio shvatiti, ona je mailom dogovorila preuzimanje tijela mog sina. Osobno sam dva dana pokušavao dobiti na telefon irskog policajca zaduženog za kontakt, J.J. Walsha, ali nisam ga uspio dobiti.
Nedjeljko Štrok je, govori za Jutarnji, po dolasku u Irsku bio na sastanku s hrvatskim veleposlanikom Davorom Vidišem. Tvrdi kako ga je on samo uputio da podnese zahtjev za preuzimanjem tijela, budući da je Josipova majka to isto već zatražila mailom, pa da ih potom izvijesti što je riješio. - Nisu mi ponudili nikakvu pomoć. Tek kad sam si u petak, preko privatne linije, uspio srediti odvjetnika, Veleposlanstvo mi šalje obavijest da ako želim, oni mi mogu poslati broj odvjetnice s kojom mogu stupiti u kontakt. Jer, bez odvjetničke pomoći ne možemo preuzeti tijelo. Osjećam se iznevjereno, kao hrvatski državljanin, otac ubijenog sina, jer jedino što mi Veleposlanstvo govori je neka odradim ovo ili ono i izvijestim ih što sam riješio. Sva sreća da je u Dublinu mnogo naših Hrvata koji mi pomažu, inače bih mogao samo sjesti i plakati, tvrdi Štrok.
Muči ga i to što je, kako tvrdi, napad bio rasno motiviran. Mnoge mu stvari nisu jasne. – Moj sin je, prema izjavi liječnika, najmanje 20-ak minuta, ne znaju točno koliko, ležao na ulici bez svijesti i mozak mu je ostao bez kisika. Nedjeljko Štrok tvrdi da irska policija pokušava izbjeći činjenicu da je napad bio rasno motiviran. – Veleposlanstvo se nije, ponavljam, uopće trudilo pomoći mi. Imam osjećaj da sam se javio u slovensko ili bosansko, ma bilo koje veleposlanstvo da bi mi više pomogli od našeg – tvrdi Nedjeljko Štrok.
Uvjeren je, a što svjedoči i David, da je napad bio „rasno motiviran“, ali da se to „pokušava zataškati“. – Sina su mi pretukli kao pseto zbog rasne mržnje – uvjeren je. – Bio je duša. Svi mi glorificiramo svoju djecu, ali pitajte bilo koga tko ga je poznavao i reći će vam isto. Uvijek je radio i brinuo se za budućnost – zaključuje.
S bivšom suprugom uspio se dogovoriti da će donirati Josipove organe. – Ona se prvo protivila, ali na koncu je, hvala Bogu, pristala, pa će Josipova smrt poslužiti nekome da preživi – kaže.
Iz hrvatskog su Veleposlanstva u Dublinu odmah po događaju odbili bilo što komentirati, osim potvrditi ubojstvo hrvatskog državljana. Iz Veleposlanstva su se tek kratko oglasili da su „u stalnom kontaktu s irskom policijom i obiteljima napadnutih“, ali zbog istrage koja je u tijeku ne mogu dati više informacija.
Josip Štrok je od posljedica ozljeda glave preminuo 3. travnja u Tallaght bolnici u 12.15 sati Kad će otac dobiti dozvolu da preveze njegovo tijelo i pokopa ga u rodnoj Krapini, ne zna. To će, iz nekog razloga, morati rješavati unajmljeni odvjetnik.