Miljenko Žanić iz Novog Vinodolskog apsolutna je legenda hrvatskog pomorstva i jedan od živućih simbola toga grada. U svojih 40 godina službe novljanskog lučkog kapetana imao je više od 500 spašavanja na moru, za što je dva puta dobivao Plavu vrpcu Vjesnika. Višestruki je državni prvak Jugoslavije, Hrvatske i Austrije u jedrenju i jedna od najzaslužnijih osoba za razvoj jedriličarskog sporta u svom rodnom gradu.
Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, aktivno je sudjelovao u rukovođenju gradom i izgradnji komunalne, sportske i kulturne infrastrukture te je dobitnik nagrade za životno djelo Novog Vinodolskog. Popis Žanićevih nagrada i članstava u različitim društvima, kako u Hrvatskoj tako i u Austriji, doista je impresivan i navođenje svih njegovih dostignuća zauzelo bi veći komad ovog teksta.
Miljenko Žanić je jedriličar, bajker, slikar, pjesnik, promotor kulture, graditelj jedrilica, učitelj jedrenja, renesansni čovjek.
Dvije strasti
Sjedimo u njegovu kafiću Captain’s club u novljanskoj luci. Uređenjem interijera Žanić je spojio svoje dvije strasti, jedriličarsku i bajkersku.
Pogled s terase puca na Marinu Novi, za koju je Žanić počeo stvarati administrativne pretpostavke u vidu projektne dokumentacije i prostornih planova još sedamdesetih, kao i na jedriličarski klub – Yacht klub Burin, koji je osnivao i bio njegov dugogodišnji predsjednik. Može se reći da je Žanić okružen svojim životnim djelima.
Nautika mu je ugrađena u gene – njegov je otac Dragomir bio vrsni graditelj jedrilica tipa snipe – šljuka i osnivač jedriličarskog kluba. Miljenko je prenio tu vještinu na svoje dvoje djece, a sada su aktivni jedriličari u klasama optimist, laser i krstaš i njegovi unuci Fran i Lukas. Žanić je rođen 1948., a na radno mjesto kapetana ispostave Novi Vinodolski došao je, kako kaže, 1. srpnja 1974.
- Zatekli su me procesi jačanja nautičkog turizma koji je još bio u povojima, kako infrastrukturno, tako i bez valjane pravne regulative, uz nedostatnu opremljenost službe sigurnosti plovidbe. Kako je postojala gotovo dnevna potreba spašavanja ljudskih života na području vinodolskog i velebitskog kanala, uložio sam velike napore da se naša služba podigne na odgovarajući sigurnosni nivo. Kada sam došao, imali smo naslijeđenu pasaru na vesla, a već 1977. nabavili smo za to vrijeme moderan gliser. Potom smo, 1985., sagradili prvi brod za spašavanje na moru “Burin”, koji je tada bio najveći brod svih lučkih kapetanija. Kasnije, kada sam u periodu od 1995. do 2000. bio savjetnik u Ministarstvu pomorstva, prometa i veza, napravljen je veliki pomak u opremanju lučkih kapetanija, pa su gotovo sve kapetanije i ispostave opremljene modernim brodovima i brodicama te informatičkom opremom - priča nam Miljenko Žanić.
Velebitska bura
Velebitski kanal zbog bure izbjegavaju mnogi nautičari koji se prema jugu ili sjeveru kreću zaklonjeni otocima, s južne strane. Zbog tog vjetra mnogi su bili skeptični oko gradnje marina u Novom Vinodolskom, no Žanić je još od sedamdesetih gurao tu priču.
- Mnogi ne znaju da su u povijesti pomorstva u vinodolskom i velebitskom kanalu bile izvozne luke za drvo. Jedrenjaci su tu dolazili, plovili, bura je puhala. Čak i kada sam ja počeo raditi, 1974., još deset godina sam pilotirao i opsluživali smo brodove u Novome, Senju, Svetom Jurju i Karlobagu. Znači, to je bio prometni pravac. Međutim, krajem sedamdesetih godina malo je jače krenuo nautički turizam i počeli su se pojavljivati gumenjaci i mali gliseri sa slabijim motorima. Pa su dolazili sve veći i veći, pa su se pojavile daske, pa jet skijevi, to su sve bili počeci. Tada su to sve bili amateri i masovno smo imali spašavanja, tako da sam preko 500 ljudi spasio iz mora jer su me prilike na to natjerale - govori Žanić.
Međutim, kako ističe, vremena su se promijenila. Danas su nautičari puno bolje obučeni, imaju bolje i sigurnije brodove, dobre motore, dobre jedrilice, dobra jedra. Isto je kao i s cestama. Danas ispod Velebita godišnje bude jedno do dva-tri spašavanja. To se na prste sada može nabrojiti, vrlo su rijetki slučajevi, kao i na cestama. Najezda nautike u tom nižem obliku sedamdesetih i osamdesetih je bila takva, ljudi nisu znali, nisu bili obrazovani. Ali, ta je faza završila krajem osamdesetih. Što se velebitskog kanala tiče, mogu reći jednu stvar: onaj tko ga je vidio s morske strane, a vjerujte mi, ja sam realan, oplovio sam cijeli svijet, to je najljepši dio Jadrana. Još je netaknut, s prekrasnim uvalama, s prekrasnim fjordovima. To se samo pod Velebitom može vidjeti - govori.
Dvije novljanske marine bile su, kaže, njegov životni san od početka, kad se zaposlio u lučkoj kapetaniji. Radio sam projekte za obje. Novi je preko noći postao nautički centar u vrijeme kad je u Njemačkoj i Austriji za srednju klasu postao pojam, uz dobar auto, imati prikolicu i na njoj voziti gliser. To je slika nautike sedamdesetih godina, kada su to uvidjeli i iskoristili u Puntu, pa u ACI-ju. Tada smo krenuli i mi, ali političke prilike i raznorazne zapreke razvukle su realizaciju gradnje marina na 40 godina, što je bilo barem 20 godina previše – kaže.
Ističe da su se nautičarski centri na Jadranu stvarali iz infrastrukture i zahvaljujući kadrovima koji su proizašli iz jedriličarskih klubova.
Servis
Od svih gatova, od svih lukobrana, važniji su ljudi koji znaju svoj posao. To je čitava paleta poslova, od onih direktno u marinama do servisa. Na sjevernom Jadranu borili smo se kao lavovi, ali nikada nismo uspjeli dobiti jednu sportsku lučicu. Lučke uprave sada žele zadržati prostore samo za sebe. Međutim, Lučke uprave ne mogu pružiti ono što mogu pružiti marine, a to je cjelogodišnji servis.
Tu još postoji puno nerazumijevanja i borbe za osvajanje svojih pozicija. Kao jedriličara, najviše me boli da ne možeš imati dio luke koji je sportska lučica, kao rasadnik djece koja će postati jedriličari, opisuje svoju zemjerku morski vuk Miljenko.