Prije samo nekoliko mjeseci, Geert Wilders bio je prokletstvo za većinu nizozemskih političkih stranaka.
Sila razdora krajnje desnice u zadnja dva desetljeća. Govorio je da želi zaustaviti priljev migranata iz muslimanskih zemalja, oporezovati marame i zabraniti Kuran. Marokanske migrante nazivao je ‘ološem‘. Njegova Stranka za slobodu zagovarala je izlazak iz Europske unije.
A onda je u studenome Wilders uvjerljivo pobijedio na nacionalnim izborima. Gotovo četvrtina nizozemskih birača odabrala je njegovu stranku, koja je osvojila 37 od 150 mjesta u Zastupničkom domu, što je golema razlika prema standardima stranačkog sustava u Nizozemskoj koji počiva na konsenzusu i koaliranju, piše New York Times.
Od tada je Wilders postao nezaobilazna politička snaga.
- On je najveći. Jednostavno ga ne mogu ignorirati, rekla je o Wildersu Janka Stoker, profesorica liderstva i organizacijskih promjena na Sveučilištu Groningen.
Slučaj Wilders predstavlja test za Europu koja bilježi rast popularnosti krajnje desnice koje su dogurale do mainstreama i više se ne mogu smatrati marginalnima.
Italija već ima čelnika tvrde desnice, a švedska vlada ovisi o stranci koja ima neonacističke korijene. Ekstremna desnica zauzela je svoje mjesto u oporbi političkog krajolika Francuske i Njemačke, te se postavlja pitanje koliko dugo se još može ignorirati.
U Nizozemskoj neke mainstream stranke već traže način kako da surađuju s Geertom Wildersom.
Koalicijski pregovori o formiranju nove vlade, koji su u prošlosti trajali tjednima ili mjesecima, prekinuti su u veljači, ne zbog nečega što je Wilders rekao ili učinio i time dodatno uvrijedio politički establišment, nego zbog proračuna. Taj trenutak označio je sve veću normalizaciju Wildersa i činjenicu da druge stranke prihvaćaju njegovu prisutnost u politici.
- Normalizacija Geerta Wildersa odvila se izuzetno brzo, primijetio je Cas Mudde, nizozemski politolog na Školi javnih i međunarodnih poslova na Sveučilištu Georgia.
- Većina mainstream medija i političara tretirala je koalicijske pregovore s Wildersom kao normalne, rekao je Mudde, a čini se, dodaje, kako je to većinski stav birača u Nizozemskoj.
Stranke na ljevici kategorički i dalje odbijaju Wildersa.
Wilders je pregovarao s Narodnom strankom za slobodu i demokraciju, strankom desnog centra koja je vladala posljednjih 13 godina, pokretom poljoprivrednika-građana, te Novim društvenim ugovorom, koji je nova stranka centra. Ove četiri stranke zajedno imaju 88 mjesta u Zastupničkom domu, što predstavlja ugodnu većinu.
Ipak, nelagoda Wildersovih pregovaračkih partnera je evidentna, čak i ako je ne izražavaju javno.
Zabrinutost koja se vrti oko Wildersa i dalje je poprilična pa su na početku pregovora četiri strane za stolom poduzele neobičan korak potpisivanja dokumenta kojim se obvezuju na poštivanje nizozemskog Ustava, nešto što se godinama podrazumijevalo.
Očekuje se da će obećanje, kao i potreba da se okupi potpora više stranaka, ograničiti sposobnost Wildersa da drastično promijeni bilo koje stupove nizozemske vlade ili da progura neustavne zakone.
Potpisivanje dokumenta također je pomoglo Wildersu da se politički distancira od svojih najekstremnijih pozicija dok je pokušavao pronaći zajednički jezik s drugim stranama, ostavljajući dojam da je ublažio svoje stavove.
Ipak, Wildersova stranka počiva na njegovoj ličnosti i ima jedinstvenu strukturu koja mu daje isključivi autoritet. Njegova platforma još uvijek sadrži brojne neustavne prijedloge, uključujući zabranu džamija i islamskih škola.
Wilders je rekao da nije promijenio svoje mišljenje, te je odbio prihvatiti komentare koji su mu zadali probleme.
To se odnosi i na njegovo pitanje pristašama 2014. o tome žele li više ili manje Marokanaca u Nizozemskoj, što je rezultiralo povicima iz gomile: “Manje! Manje!".
"Naša vizija i kritika islama nisu se promijenile", rekao je Wilders zastupnicima prošlog mjeseca.
S obzirom na njegovo odbijanje da ospori svoje najekstremnije izjave, te činjenicu da su on i njegova stranka jedno te isto, Nizozemska i politički establišment još uvijek ostaju bez odgovora na pitanje s kojim Wildersom imaju posla.
"Pitanje je: koliko je vjerodostojan netko tko Ustav nije shvaćao ozbiljno 20 godina?" rekla je Léonie de Jonge, docentica europske politike i društva na Sveučilištu u Groningenu. “Ako pogledate njegove objave na Twitteru, vidjet ćete da on nije ništa manje radikalan.”
U isto vrijeme, Wilders je poznata veličina, jedna od mnogih kontradikcija koje ga okružuju. On je jedno od najpoznatijih političkih ličnosti u Nizozemskoj i poznat je po uvredljivoj retorici. U Zastupničkom je domu od 1998., što ga čini članom s najdužim stažem.
Veći dio tog vremena bio je stalni dio oporbe. Svoj najveći uspjeh postigao je na prošlim izborima povezavši svoju dugogodišnju antipatiju prema imigraciji s drugim problemima s kojima se nizozemski građani najviše suočavaju, poput stambene krize.
Kako bi pokušali pronaći izlaz iz slijepe ulice oko formiranja vlade - i kako bi izbjegli najmanje omiljenu opciju, a to su novi izbori - političari spominju neortodoksne aranžmane s malo ili nimalo presedana.
Neki su iznijeli ideju o formiranju manjinske koalicije ili vlade koja bi mogla uključivati ministre iz drugih, manjih stranaka. Također bi mogla uključivati političke autsajdere, možda cijenjene bivše političare koji bi služili za stvaranje većeg tampona između vlade i parlamenta. Ali političkim analitičarima, kao i samim političarima nije jasno što bi to značilo u praksi.
Ipak, čak i te opcije mogle bi samo smanjiti ulogu Wildersa. Mogli bi ga spriječiti da postane premijer, ali u gotovo svim zamislivim okolnostima njegova bi stranka morala biti dio vlade. Gotovo da se ne može zaobići.
Tijekom kruga koalicijskih pregovora koji su propali prošlog mjeseca, Wilders je iskoristio priliku našavši se u središtu političke pozornosti da pokaže svoje najbolje lice i predstavi se kao profesionalan i konstruktivan.
- Ponašao sam se kao vođa najveće stranke, rekao je Wilders tijekom nedavne rasprave u Zastupničkom domu.
Čak su ga i tradicionalno neprijateljski raspoloženi dijelovi nizozemskih novinskih medija opisali kao pouzdanog i profesionalnog, uključujući ljevičarski list De Volkskrant, koji je dugo bio vrlo kritičan prema njemu.
Ipak, Wilders je nastavio s žestokim komentarima na društvenim mrežama, omiljenoj platformi za njegove najžešće ispade. Zbog svog ponašanja ne smanjuje se zabrinutost oko njegove sposobnosti da bude snaga ujedinjenja, Wildersova strana koja nije niti viđena niti testirana tijekom njegovog vremena u opoziciji, tvrdi Stoker.
Za sada, četiri pregovaračke strane morat će nastaviti razgovore i postići konsenzus o tome koju vrstu koalicijske strukture mogu podržati prije nego pokušaju postići koalicijski sporazum.
Iako bi šanse da se oformi tradicionalna koalicija s Wildersom na čelu mogle pasti u novom krugu pregovora, ta opcija ostaje.
Sam Wilders ističe da želi voditi državu. Kada su ga u nedavnoj parlamentarnoj raspravi upitali je li i dalje spreman postati premijer, njegov je odgovor bio jasan: "Jedva čekam."