Velika pobjeda

Cijeli život sam u domu za nezbrinutu djecu, a sada studiram


Valerija Bebek
26.02.2017.21:25
Cijeli život sam u domu za nezbrinutu djecu, a sada studiram
Profimedia

sažeto

Djevojka iz Zagreba opisuje kako izgleda život u domu i kako je od 'malene divljakuše' postala odlična studentica


Valerija Bebek
26.02.2017.21:25

Antonija ima 19 godina, zbog nesređenih obiteljskih odnosa gotovo cijeli život provela je u domovima za nezbrinutu djecu. Sada studira, dobila je stipendiju Korak u život koja joj je uvelike olakšala nastavak obrazovanja. Iako je podijelila svoju priču, nije htjela otkriti svoj puni identitet.

Prva stvar koje se sjećam u životu? Selidbe, sjećam se selidbe. Prvih godinu i pol nakon rođenja bila sam u Domu za djecu u Nazorovoj u Zagrebu. Nakon toga mene i dvije godine starijeg brata vratili su kod mame i bake, živjeli smo u okolici Zagreba. Mama se nije brinula o nama, bila je bolesna. Baka nije mogla ni s njom ni s nama. Sjećam se da sam išla u vrtić, stalno sam se tukla. Bila sam nemoguća.

Cijele dane provodili smo na cesti, bez nadzora. Prvi dan škole, brat je zaradio ukor, tako je nekako i završio moj prvi razred. Po nas dvoje došla je socijalna služba, vodili su nas u dom u Sisku. Meni je to sve bilo zabavno, nisam shvaćala da je to stvarno. Nisam znala ni gdje je taj Sisak. Došla sam negdje gdje je bilo mnogo djece. U prvoj sobi bilo nas je šestero, to je bilo super. Pošto je u domu bilo svakakve djece, bilo je svega, tučnjave, svađa. Svakodnevno bih se morala nekome postaviti da mene, ili moje stvari, ostavi na miru. Ali nisam ništa od toga smatrala tragedijom. Ratoborna kakva jesam, nisam dala na sebe.

Pomama za starim kruhom

Stalno sam mijenjala sobe, nisam mogla biti na jednom mjestu. Mijenjala sam i društva. Ako sam bila u jednoj sobi dulje vremena, morala sam premještati ormare i krevet, da mi bude drugačije. U domu smo imali ustaljena pravila, ustajanje u sedam, doručak do osam. Nakon toga dežurstva, užina, ručak, ovisi u kojoj smjeni je škola. Večera je bila u sedam, a gašenje svjetala i spavanje u deset navečer. Mi bismo od večere do spavanja stalno skakali, umorili se, tako da bismo odlazak u krevet dočekali potpuno gladni. Kuhinja više nije radila, u domu nije bilo ništa za jelo. Tada bi dežurni odgajatelj otišao do kuhinje i pogledao je li ostalo kruha. Ako je, napunio bi jednu ogromnu kantu, i došao nasred hodnika s njom.

"Kruuuh!“, zaderao bi se. A taj stampedo neću nikada zaboraviti. Samo čuješ kako trče djece odozdola, odozgora, kao da je senzacija. Taj stari kruh, nestao bi u sekundi. Tko stigne, stigne. Bio je to najfiniji kruh na svijetu, nikad to neću zaboraviti.

S preseljenjem u Sisak, promijenila sam i školu i razred. Bilo mi je bolje. Iako su sva djeca u mom razredu imala roditelje koji su bili netko i nešto, dobro smo se slagali. Nikad nisam razmišljala o tome kako sam se ja postavljala, ali sam primijetila da su se druga djeca iz doma držala jadno. "Ja sam iz doma, meni je mama ovo, meni je bilo ono.“ Ja nisam nikad tako nastupala, znali su gdje živim, ali nisu znali što mi se sve dogodilo. Moj stav je bio da vrijedim isto kao i oni, dijete sam i ja sam sretna, bez obzira imala roditelje ili ne. Ne fali mi nešto što nikada nisam imala, ne znam kako je to, gore je nekome tko ima roditelje pa će ih jednog dana izgubiti.

'Nisam htjela ići na krizmu'

A onda je došao sedmi razred i krizma. Svi prijatelji pričali su samo o tome koliko će im doći puno ljudi, gdje će ići na ručak, što su sve dobili. Ja nisam znala ni koga bi za kumu uzela, nisam zapravo imala koga. Tada sam odlučila da neću ići na krizmu. Svima sam pričala da me to ne zanima.

Privatni album

Razred u osnovnoj školi mi je bio odličan, jedino zbog čega smo se zadirkivali su ocjene. Ja njih zbog četvorki i petica, oni mene zbog jedinica. Kada bih dobila jedan, meni to nije bila najgora stvar na svijetu. "Ah Bože moj, pa ima i gorih stvari. Dobiješ pa ispraviš.“ Tako sam razmišljala, sve otprilike do osmog razreda. Tek sam tada poboljšala sve ocjene, shvatila sam da se moram upisati u neku srednju školu.

Sada kad razmišljam nisam ni mogla imati bolje ocjene, kad ste dijete s ulice, nitko te ne nauči da moraš doći kući napisati zadaću, pročitati gradivo i 20 puta, ako ti nije jasno. U domovima to dosta ovisi o tome kakvu odgajateljicu dobijete. Ona koju sam ja imala od petog do osmog, pa recimo, nismo se slagale. Srednju školu upisala sam u Zagrebu.

Nisam ni čula za travu i drogu

Obožavala sam kuhati, pa sam upisala kuharski smjer u Ugostiteljskoj školi. Preselila sam se u dom za djecu Ivan Goran Kovačić, to je na Tuškancu. Bilo mi je predobro, svuda uokolo šuma i priroda. Kada bi došao vikend, dom bi se ispraznio, ostalo bi nas malo i imali smo cijeli dom za sebe. Meni je bila prelijepa ta šuma, mir, djeca u domu nisu uopće shvaćala što su imala. Jedva su čekali da izađu iz doma, meni je tamo bilo super.

Sjećam se jedne djevojke, bila je tamo kada sam tek došla, stalno je bježala i bilo je problema s njom. Ja do tada nisam ni vidjela ni čula za travu i drogu. Dva mjeseca nakon mog dolaska, definitivno je pobjegla, našli su je predoziranu u nekom stanu na Trešnjevci.

Upala sam u najbolji razred na svijetu, nije bilo grupa ni razdvajanja, možda zato što smo svi bili kuhari. S nekolicinom prijateljica bila sam jako bliska, ja sam njih posjećivala doma, a one mene u domu. Onda bismo se izležavale na terasi, listale časopise, visile po Fejsu, kako to već ide kad si dijete. Uz srednju školu išla sam na satove francuskog, imala sam donatora. Taj jezik i predmet obožavam. Još volim i matematiku, iako mi nikad nije išla, hrvatski mrzim iz dna duše.

Život u stambenoj zajednici

A od engleskog imam komplekse, nikako mi nije išao. Jedna odgojiteljica još iz Siska, stalno me vrijeđala zato što ga nisam znala. U Sisku niti jedno dijete iz doma nije išlo na fakultet, o tome se nije ni govorilo. Preseljenje u Zagreb raširilo mi je vidike, stekla sam dobro društvo i sve više sam počela težiti tome da idem na studij. Upisala sam i četvrtu godinu, hotelijerski smjer, u mojoj školi. I brat mi je bio velika podrška, on je također na fakultetu, oboje smo specifični po tom pitanju.

Imamo i sestru, koja je jako rano izašla iz sustava doma za nezbrinutu djecu, i otišla u školski dom, upala je u loše društvo. Ne želim pričati o tome što joj se dogodilo, no u toj krizi za sve nas, u naš je život ušla moja kuma. Socijalna radnica koja je radila sa mnom i bratom. Dugi niz godina sam ju odbijala, bila bezobrazna prema njoj, no ona je za mene imala samo lijepe riječi. I sada kada je u mirovini, ostale smo dobre. Ona mi prigovara kada dobijem lošu ocjenu, kod nje odlazim za vikende, ili za vrijeme ljetnih praznika kada moj studentski dom ne radi. Nju sam odabrala za krizmanu kumu, kada sam se konačno odlučila krizmati u trećem razredu srednje.

Tada sam odlučila i izaći iz doma i ući u stambenu zajednicu, tako sam završila i četvrti srednje. Stambene zajednice u Zagrebu funkcioniraju tako da postoji nekoliko stanova po gradu, u njima žive djeca, odnosno mladi. Nas je bilo tri, kasnije smo bile samo dvije. Živjele smo same, dobivale smo novac za stan i hranu. Imali smo odgajateljicu koja nas je obilazila, pričala bi s nama, njoj smo se morali javljati kada god bismo išle van. Pravila su bila stroga, dečkima nisu smjeli dolaziti.

Zašto ne želim da svi znaju da sam iz doma

Upisala sam fakultet međunarodno poslovanje. Dobro mi ide, jako volim ekonomiju.

Prijateljima s fakulteta nisam rekla da sam domsko dijete. Oni stalno pričaju o svojim roditeljima, hoće li im kupiti stan, hoće li nastaviti studiranje u inozemstvu. Ne znam jesu li primijetili da se ja povučem, kada dođu takve teme.

Mislim, što da im kažem. Nedavno su upoznali dečke koji su također iz stambene zajednice i pričali o njima kao da su jadni.

Jako su se zbedirali, shvatili su čega sve ima. Kao da nisu znali da to postoji kraj njih, u Zagrebu. Dok sam to slušala, shvatila sam da im još neko vrijeme ne želim reći. To su ljudi koji imaju mnogo novaca, hoću da me prvo upoznaju ovako, da vide da sam ok. Ništa mi ne fali ni sada kada sam izašla iz doma, mogu samostalno živjeti.

Sada stanujem u studentskom domu, dobivam stipendiju Korak u život. Već dvije i pol godine sam u divnoj vezi. Baku obilazim gotovo svaki vikend, majku viđam rijetko. Prvo bih htjela završiti fakultet. Jedno vrijeme sam željela posao u nekoj velikoj firmi i super karijeru. A sada, želim obitelj, obožavam djecu, htjela bih imati mnogo djece.

studij

Korak u život

dom za nezbrinutu djecu

Podijeli članak