STVARNE PRIČE IZ TOG NESTVARNOG MJESTA HRVATSKE

Čuje li netko da nam djeca od osam godina plaču na satovima vjeronauka?


100posto
17.03.2017.14:40
Čuje li netko da nam djeca od osam godina plaču na satovima vjeronauka?
iStock

sažeto

'U mome rodnom Splitu dijete je plakalo zbog neke vjeroučiteljice bez imalo pedagoških znanja za rad s djecom, ali s dozvolom države i roditelja', piše za 100posto profesorica Kaja Šegvić

Dipl. inž. matematike Kaja Šegvić dugogodišnja je profesorica matematike, s pet objavljenih knjiga. Za 100posto piše o svom iskustvu i stanju u našem školstvu.

Kad te život u nešto uvali, onda te uvali.

Danas sam otišla sa mojom malenom nešto pojesti. Preko puta nas sjela je jedna druga mama sa svojom kćerkom, malo starijom od moje. 8 godina, drugi osnovne. Igra se s igračkicom, jede svoje. Svađa se sa svojom mamom oko toga hoće li ili neće probati salatu. Ipak hoće. Moja, ni pod razno. Ali nije stvar u salati. Nego u tome da kad život nešto hoće od tebe, onda hoće!

Malena od te druge mame šapuće svojoj mami. Čujem je i ja, jer su odmah tu, s druge strane stola od mene...

"Mama, znaš li šta je danas bilo u školi..."

"Šta  je bilo u školi?", pita je ta druga mama, njena.

"Danas, na satu vjeronauka..."

Ja se preko puta njih hvatam za glavu. Neeee! Ne želim više priča s vjeronauka! Gledam u stol, ali nemam kuda. Moja mala još jede svoj obrok, ne mogu sada otići. Ova druga mala, malo veća od moje, pogleda me, shvatila je da ih čujem, ali ipak nastavlja...

"Danas su u školi, tokom molitve, moje prijateljice pričale, pa ih je vjeroučiteljica...".

"Koja, je li ona sa plavom kosom, Jelena?", pita je mama.

"Je, ta, sa plavom kosom", odgovara malena. "Ona je onda vikala na moju prijateljicu i rekla je da joj mama mora zbog toga doći u školu. I onda je ona plakala!"

"Tvoja prijateljica je plakala?"

"Da."

"Na satu vjeronauka je plakala?"

"Da", odgovara joj malena povjerljivo.

Na satu vjeronauka je plakalo danas jedno dijete, u mome rodnom gradu, Splitu. Zbog neke vjeroučiteljice s plavom kosom, neke tamo Jelene, bez imalo pedagoških znanja za rad s djecom, ali s dozvolom države i roditelja da ta radi s djecom kako hoće i što hoće, iako očito ne zna kako.

Ali nije u tome glavni problem. Problem je u tome zašto su one sjele baš danas tu, preko puta mene, zašto sam baš ja to morala čuti, zašto se mene opet vuče za jezik na tu ružnu temu na koju očito nitko drugi ne reagira? A mogao bi i netko drugi reagirati, zašto ne bi... Ali kad te život u nešto uvali, onda te uvali. To je tako.

Zastrašili su i vas, do kostiju

U autu, na putu kući, slušamo dječje pjesmice, naravno. Na nekom CD-u je ona pjesmica, sjećate li se nje: "Čuvajte nas, pazite nas... jer su naša srca plaha! I vaša nam sad pomoć treba da rastemo bez straha...". Ona nam svira sa CD-a. Ona meni svira danas sa CD-a. Direktno mi tuče u mozak. "Vaša nam sad pomoć treba da rastemo bez straha..."

Da ne znam bolje, rekla bih da mene netko ovo zeza. Ta curica što se preko puta mene žali svojoj mami da joj je prijateljicu iz razreda danas rasplakala vjeroučiteljica, i sada ova pjesmica...

Ali dobro. Ja samo prenosim što je bilo, i što se dešava tu oko nas, i što sve jest ovakvo kako jest, danas - kada već nema tko drugi!

Takvo je stanje danas. A kakvo će biti sutra? Ne znam, ali znam da to ovisi o nama. Svima nama. Ne samo o meni. Da se mene pita, ja ne bih (i neću) dozvoliti da mi s djetetom uopće ima kontakt, ikakav, itko bez osnovnih kompetencija za rad s djecom te dobi. A kamoli da ga 'podučava' silom životu u kojem se treba šutjeti. Uvijek. Pogotovo kada je riječ o bogu! Onom bogu, njihovom naravno, kojem se treba klanjati, i bojati ga se. Šutjeti, pognute glave i plakati, posramljen, a ne družiti se s Njim i voljeti Ga.

I ja znam da zato vi i danas šutite. Danas, kada nikako ne bi trebali šutjeti pri pogledu na sve ove nepravde koje se događaju svugdje oko nas. Šutite. Radije ćete odseliti svi, šutke, nego pisnuti! Toliki je to strah!

Jer kada se dijete jednom prepadne, ono zauvijek ostane preplašeno, negdje duboko iznutra. Zastrašili su i vas, do kostiju, nekada davno.

Nema opravdanja za okretanje glave

Znam da vas nije imao tko zaštititi, kada vam je to trebalo. Od zastrašivača, od nasilnika bez imalo pedagoških obzira prema vama, malima. U vrtićima, u školama, kod kuće možda. Žao mi je zbog toga svega. Ali to ipak ne opravdava vašu šutnju, danas! Objašnjava je, da shvatite odakle je ona došla, ali je ne opravdava! Nema opravdanja za okretanje glave od ijednog djeteta koje plače, bilo kojega! Vas nije imao tko zaštititi, ali zaštitimo mi ovu djecu danas! Poslušajte onu pjesmicu, pa ćete čuti: "Vaša nam sad pomoć treba da rastemo bez straha..."

Ja se ne mogu oglušiti na ovo u što me je život uvalio, a nisam mislila više pisati na ovu temu, što će to meni! Imam hrpu suđa za oprati, i moram odvesti svoju malu u vrtić. Ona na vjeronauk neće ići. Ali ta, s plavom kosom, ona, što misli da ima pravo rasplakati jedno dijete, jer nije silom šutjelo dok je ona diktirala da se u to vrijeme MORA šutke moliti onome bogu za čije je takvo nasilno poslanje 'prisiljavanja na ljubav' ona tu postavljena... Razljutila me! I evo, moje suđe čeka u sudoperu...

I moram vas zapitati, sada, ovako direktno, tu preko stola:

- Čuje li netko da nam djeca od osam godina i danas plaču na satovima vjeronauka, tu u školskim klupama?

Osim možda mene. I, naravno, Njega.

škola

Kaja Šegvić

Stvarne priče iz tog nestvarnog mjesta Hrvatske

vjeronauk