Godišnjica smrti strašne žene Marije Jurić Zagorke

Hrvatska novinarka koja je pobjegla od muža, polemizirala s Matošem i napisala prvi hrvatski krimić


Vid Barić
28.11.2017.18:40
Hrvatska novinarka koja je pobjegla od muža, polemizirala s Matošem i napisala prvi hrvatski krimić

sažeto

Marija Jurić Zagorka se čitav život borila protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije, a izrazito se zalagala i za prava žena


Vid Barić
28.11.2017.18:40

Hrvatska novinarka, spisateljica i feministica Marija Jurić Zagorka rođena je 2. ožujka 1873. godine u plemićkoj kuriji Negovec u blizini Vrbovca. Bila je to strašna žena koja se nije nimalo bojala onodobnog establishmenta – što najzornije dočarava biografska crtica koja govori kako se 1909. godine upustila u polemiku s A. G. Matošem oko ravnopravnosti spolova.

Umrla je na današnji dan, 1957. godine u Zagrebu.

Marija Jurić Zagorka se čitav život borila protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije, a izrazito se zalagala i za prava žena. Njezin lik i djelo cijenio je i sam Josip Juraj Strossmayer koji joj je bio potpora u književnom i novinarskom radu, a navodno ju je nagovorio i na pisanje romana. Recimo i kako je pismo Jurić Zagorke bilo namijenjeno široj publici, a u njemu je tematizirala ljubav i ljubavno, ispreplećući priče s elementima nacionalne povijesti.

Kao spisateljica je bila popularna i obožavana, pa ne čudi bijes kolega kojega je izazivala na književnoj sceni. Navodno je Šime Mazzura, glavni urednik Obzora, jednom za nju rekao da je "baba bez imena i ugleda, nitko i ništa, zagorska kravarica i k tome još zaražena socijalističkim mentalitetom i feminističkim novotarijama".

Marija Jurić Zagorka se prilično kratko formalno obrazovala, i to u Varaždinu i Zagrebu gdje je pohađala pučke škole u kojima se isticala inteligencijom i nadarenošću. Financirao ju je šef njezina oca, a nakon školovanja u Zagrebu htjela je nastaviti daljnje obrazovanje u Švicarskoj. Njezina je majka, ipak, odlučila kako je prava stvar za nju udaja s nepoznatim Mađarom te selidba u njegovu kuću u inozemstvo. Zagorka je to bila i primorana učiniti.

Pobjegla od muža u Zagreb

Za ideale svoje mlade žene novi muž nije imao razumijevanja. Bio je zadrti nacionalist i zagovarao je mađarizaciju Hrvatske. Uskoro odlučuje probati unovčiti njezin talent, pa joj preko njega nude visoka i unosna namještenja odluči li se pisati u mađarskom duhu. Zagorka odbija tu ponudu, što zbog autorskog integriteta a što zbog toga što je htjela pisati u hrvatskom duhu, i uskoro odlazi iz Sambotela, grada u zapadnoj Mađarskoj u kojemu su je prisilno udali za nepoznatog željezničarskog činovnika. Nakon tri godine bježi od muža i vraća se u Zagreb.

Podsjećamo, sve ovo se odvija u vremenu u kojem je bijeg od braka za ženu mogao biti percipiran kao "siguran znak mentalne poremećenosti".

Prkosna Marija je majci zauvijek zamjerila prisilnu udaju te se po povratku u Hrvatsku seli od roditelja, odbija njihov novac i odlučuje se baviti pozivom novinarke. Godine 1895. zapošljava se u Obzoru, iako je ranije spomenuti glavni urednik Mazzura smatrao kako je imati žensko u redakciji "kulturni i moralni skandal".

Bila je predobra novinarka da bi je se tek tako riješili, često je pisala pod pseudonimima

Ipak, Zagorka im je u redakciji previše značila da bi je se riješili. U isto je vrijeme svojim romanima rasturala, a uskoro se uspjela probiti i do položaja u kojem je postala prva politička novinarka u ovom dijelu svijeta. Jasno, zbog raznih je okolnosti (poglavito zbog sveopće diskriminacije žena) često bila primorana pisati pod pseudonimima, uglavnom muškim (Petrica Kerempuh, Jurić Vodvařka, Iglica).

Kasnije se još jednom udala za kolegu - novinara Slavka Vodvařku (čit. Vodvaršku) i taj je brak trajao desetak godina (od 1900.–1914.), podalje od očiju javnosti.

Inače, povijesne romane koji su joj donijeli najveću slavu je počela pisati oko 1910. godine, i ubrzo joj to postaje glavnim zanimanjem. Novinarka u krvi, građu za svoje romane je pronalazila u povijesnim arhivima, kako u Zagrebu, tako i u Beču i u Budimpešti. Iste je godine napisala i prvi hrvatski krimić – "Kneginja iz Petrinjske ulice".

Kad su dvadesetih godina, u tadašnjem Jutarnjem listu izašli njezini romani Grička vještica i kasnije Gordana, Zagorka je među svojim čitateljima zadobila gotovo status fenomena.

Kritika joj, s druge strane, nije bila sklona, i otpisivala je Zagorkin opus kao šund sve donedavno. Može se reći kako njezin rad još uvijek nije u potpunosti vrednovan, a najzanimljivije jest da su je i inače u mnogim stvarima napredni pisci (npr. Krleža) prezirali i prozivali "muškobanjastom babom". Naravno, velikim dijelom je taj stav bio uzrokovan njezinim feminističkim angažmanom.

Osnovala je i malo poznato Društvo hrvatskih književnica

Zagorka pokreće i uređuje časopis Ženski list godine 1925., a koji će potrajati sve do 1938. godine, kad pokreće Hrvaticu i uređuje je sve do 1940. Zanimljivo, 1936. godine sudjeluje u osnivanju Društva hrvatskih književnica, koje je postojalo do 1939. godine i kaosa Drugog svjetskog rata.

S dolaskom NDH, Hrvatica je zabranjena, a Zagorkina imovina zaplijenjena. Ostavši bez sredstava za život, Zagorka je čak pokušala i samoubojstvo, a preživjela je zahvaljujući potpori - i duhovnoj i financijskoj - svojih vjernih čitatelja. Nažalost, i poslije rata su joj se zbog feminističkog angažmana mnogi izrugivali, a nerijetko su je proglašavali mentalno bolesnom.

Ipak, kada je Slobodna Dalmacija počela ponovno objavljivati njene romane, bilo je jasno kako čitateljstvo nipošto nije izgubila. Tako je ostalo i do danas.

 

Zagreb

polemika

Marija Jurić Zagorka

strašna žena

Matoš

Šime Mazzura

Podijeli članak