LJUBAV JE BOL, A NOSTALGIJA GORIVO ZA EMOCIJE

'Nakon višemjesečnog pokušaja života u Zagrebu došli su topliji dani, a ja sam Split vidio potpuno drugim očima'


Juraj Filipović
19.05.2017.14:45
'Nakon višemjesečnog pokušaja života u Zagrebu došli su topliji dani, a ja sam Split vidio potpuno drugim očima'
Istock

sažeto

Nostalgija je gorivo svakome tko želi ljubav prenijeti na papir


Juraj Filipović
19.05.2017.14:45

Grad Split, mjesto je to koje na svojim plećima broji tek nešto više od dvjesto tisuća ljudi i jedan nogometni klub, za kojeg svih tih dvjesto tisuća duša živi. Oni gradu daju impuls. Taj provincijalno-mediteranski gradić zavukao mi se pod kožu više nego što je to potrebno i to ne zbog klasične priče o "najlipjem gradu na svitu".

Šta je to Split?

Takve fraze suviše su irelevantne da bi poslužile kao sredstvo zaključivanja prilikom spoznavanja dubine koju ovaj grad obuhvaća i kontinuirano je regenerira, bez tendencije da na svojim obalama prestane proizvoditi redikule, ribare, torcidaše, galebe , boeme, piciginaše… Split kroz priču o „najlipjem gradu na svitu“ može osvojiti samo furešte i pokojeg investitora iz Kanade, najčešće porijeklom iz Radunice ili Varoša.

Onoga, znate, kojeg u poodmakloj dobi uhvati sentiment i nostalgija za rodnom grudom. Ništa osim toga. Međutim svi oni koji taj grad uistinu vole i u njemu žive itekako znaju da on jede svoje žrtve, a žrtve smo svi mi koji smo naprosto omamljeni njegovom ljepotom, šarmom i dušom. Čini nas ovisnima i privlači u svoje okove iz kojih se gotovo nemoguće naknadno iščupati i nanovo prisvajati svoju vlastitu bit lišenu iracionalne ljubavi prema ovdašnjem mentalitetu. A kada pričamo o mentalitetu splitskih ljudi onda zaključujemo da je to jedna velika hrpa baruta koja čeka svoju šibicu, svoju potvrdu za plamenom.

Ta dalmatinska metropola živi samo i isključivo od euforije i kolektivne sreće. Šibica koja ga svako toliko upali može biti Hajduk, Goran Ivanišević ili svaki drugi sportski odnosno društveni (ne)uspjeh koji se veže direktno za grad.

Recimo takva jedna stvar bio je onaj prosvjed za "slobodnu Matejušku" iz 2014. Ne viđa se često u našem gradu da jedan ribarski mul može povezati sve ono što je najbolje i najlošije u gradu, i intelektualce i beskućnike, a sve s jednim ciljem – da Matejuška ostane alternativna zona u gradu na kojoj će obitavati slobodnomisleći i urbani ljudi subkulturnog izričaja. To su neprocjenjivi trenuci, koji se ne dadu argumentirati hladne glave nekome tko nije iz Splita. Upravo zbog toga nas sunarodnjaci s kontinenta često nazivaju „sektom“ koja je isključiva, zatvorena i živi u paralelnom svijetu bez ambicije da ikoga pusti u svoj ludi, šareni, mediteranski, hajdučki, sunčani i kvartaški đir.

Istock

Ima istine u tome, dobro poznati splitski đir veže ljude jače i čvršće od ijedne političke stranke i masonske lože. To, dakle, po mnogima sociološko pitanje pokušali su razjasniti Smoje, Ćićo, Mosor, Jurica Pavičić, Ante Tomić, Boris Dežulović, Ivo Anić, Dražen Lalić i mnogi drugi, ali to pitanje je u mnogo čemu kompleksno i mistično…

Međutim odgovora nema, niti će ga ikad biti. Zato što je Split – jednom riječju fenomen. Složit ćete se, nije Split samo Dioklecijanova palača, Marjan, more i dobar restoran. Split je puno više , pa čak i onda kada je prožet izrazito crnim motivima. Jer, nigdje na svijetu malograđanština i kolektivni zanos ne proizvode takvu emociju kao ovdje, na prostoru gdje su ljudi omamljeni od sunca i život se de facto odvija na ulici.

Toga čovjek postane svjestan svaki put ispočetka kada osjeti toplije dane u Splitu. Naročito, nakon višemjesečnog pokušaja života u Zagrebu. Poželi onda srce to čarobno i teško objašnjivo ljeto u Getu i na Matejušci kao i ono ispod tamarisa na Bačvicama ili Firulama.

Ima nešto u tim ljetnim izlascima, naročito u svitanju, u zoru, prilikom teturanja prema postelji kada u sumaglici, miru i tišini možete nakon večernjeg izlaska osjetiti njegove hladne zidine, nerijetko namočene urinom što ga iza sebe ostavljaju partijaneri uglavnom anglosaksonskog porijekla i psi lutalice. Tada je grad najtopliji, tada je to on u svojem cjelokupnom postojanju. To je Split mojeg djetinjstva i prvih slika koje mi mozak instinktivno prikaže na spomen njegova imena. Tamo, s druge strane Matejuške nitko ne može odoljeti galebovima (simbolima južnjačke tehnike zavođenja op.a.), no ipak jako prljavim životinjima. Oni u skupini skaču jedni preko drugih, ispuštaju samo pohlepne skrikove dok gutaju žive srdele. Tako se i šarmantni Splićani bore za strankinje. Između galebova i mačaka kojima je adresa utkana na kontejnere od Bača do Spinuta, postoji stanovita borba. Zanimljivo je gledati taj sukob kojeg proizvode ribari koji se u kaiću vraćaju na obalu. Oni iz pukog praznovjerja bacaju nekoliko srdela natrag u more, tek pokoja igrom slučaja završi na kopnu.

Lipi dani mame na Matejušku

Na Matejušci sam i sjedim na klupi. Zbog dvije srdele okružen sam odjednom s deset koščatih mačaka koje se bore za život, a malo niže, svega desetak metara put Rive pluta raspadnuta pantagana. Vjerojatno je slobodu potražila iz nekakvog kruzera. No, kruzeri su previše elitistički i nemaju dušu kao trajekti "Jadrolinije"- čija ranojutarnja sirena pomiješana sa zvonjavom koja dopire iz crkve Svetog Frane, ljetnom jutru daje poseban čar. Brodske sirene zapravo označavaju početak radnog dana, a taj zvuk me oduvijek neodoljivo podsjećao na otočane koji pristižu u grad i njihov teško razumljivi dijalekt.

Jutro je, šušur je već počeo, a ja se dižem i lutam ulicama. Samo gledam, razmišljam, pamtim, zapisujem… Peškarija se puni, rastežu se banci, šire se tende… Kombiji iz zagore puni povrća stižu na pazar, a legendarni ribar Žila je na dnu Marmontove već marendao prva tri "unučića". Gorki i gusti pelin mu se cijedi niz požutjelu bradu, a sve to potpuno hladnokrvno briše mršavom, radničkom rukom. Riva je prazna, konobari namještaju štekate i bore se sa svim onim pijanim i drogiranim ljudima koji su baš njihov stol prepoznali kao idealno mjesto za prenoćište. Oni pogubljeno šetaju i podrigavaju… Negdje u pozadini čujem nekakav šum. To su zapravo bili koferski kotačići koji prolaze preko šahtova i gradskih žljebova. Naime, subota je, i stiže prva tura svijetlih i neobično pristojnih turista. Oni traže svoj apartman.

Na licima im vidim da su presretni, baš onoliko koliko je i sretna ona stara Splićanka, šjora Neda Bakotić kada u zoru otvori škure i vižita tko s kim šeta, tko se vraća iz noćarenja, kome žena nije dobro ispeglala kolet ili čiji pas djeluje gladan… Te sitnice njoj kroje dan i temelj su svakog razgovora kojeg ćete potencijalno s njom voditi, izuzev onog političkog. Valja je razumjeti, stari kov je to. Jednom prilikom mi je rekla da kada ide na pregled na u bolnicu na Križine da joj je to kao da ide na izlet, jer već negdje na Firulama završava njezin Split. Teta Neda je posljednja čuvarica splitske kale i varoškog dvora.

Preko Voćnog trga ušuljao sam se u Get. Tamo nema nikoga, tek pokoja frekvencija platonskog i vrućeg uzdisaja zadovoljene žene iz apartmana čiji se prozor nalazi tik na ulici. Split je takav, romantičan i u posljednje vrijeme uvelike odiše razvratnim turizmom. Malo dalje, na Peristilu su ležala dva stranca, na prvu su mi djelovali kao južnjaci. Onako preplanuli i crne kose. Jedan se doimao jako snalažljiv.

Naime, čovjek je improvizirao i netaknuti cheeseburger je iskoristio kao jastuk. Majoneza je curila sa svih strana. Kada sam to vidio, poželio sam hranu, više no ikada. Međutim, svjestan sam da živim u provinciji i da o cheeseburgeru u ove sate mogu samo sanjati. Ipak, otišao sam kod kultnog Turčina Alija na kebab. Sreća još je bio radio. Moj prijatelj Ali je pio bambus s ledom i grickao feferone iz izloga. Ni ovaj put me nije htio počastiti, ali bolje, ostao mi je kusur od nekoliko kuna. Taman dovoljno da putem sretnem Tarzana – prvog među jednakima kad su u pitanju splitski oriđinali. Pitao me kunu.

Istock

Taman dovoljno da putem sretnem Tarzana – prvog među jednakima kad su u pitanju splitski oriđinali. Ali, sjetih se da je sirota umro u rujnu prošle godine, a ispratio ga je u suzama čitav Split.

Zamislio sam ga, da me pita tu čuvenu kunu.

Dao sam mu, jebiga, ali pritom sam naučio nešto novo. Tarzan me je posve euforično i prilično ozbiljno uvjeravao da se upravo vratio s Marsa i da gore mlijeko s 3,8% mliječne masti teče u potocima. Malo sam ljubomoran na njega, nevjerojatno je koliko je sretan i uzbuđen oko tog Marsa dok ja osjećam melankoličnu bol i nostalgiju. Gušio sam se u vlastitim mislima o praznom gradu, o tišini koju mi trenutno nudi, o svakom ( i najmanjem zvuku koji dopire do mene), o ostacima staroga Splita kojeg nažalost mogu doživjeti samo sada. Nostalgičan sam što se život mijenja i što se više nikad neće roditi neki novi Smoje i što moj šareni i mediteranski Split izumire. S duge strane osjećao sam jaku bol zato što nitko na planeti u tom trenutku vjerojatno o tome nije razmišljao osim mene.

Nisam mogao više, uzeo sam mobitel i poslao poruku velikom prijatelju Pavlu Svircu iz Zagreba, baš tada je boravio u Splitu. Inače, on piše kolumnu za jedan politički tjednik, a Facebook populacija ga poznaje pod imenom "Književna groupie". Na Facebooku on permanentno, u maniri neshvaćenog boema piše o svojem životu. Prepoznao sam ga u tom trenu kao idealnog sugovornika.

"Alo di si boemčino?", pošaljem mu SMS s očekivanjem kako Svirac unatoč svojem nagonu vinske mušice vjerojatno već duboko spava i da mi neće odgovoriti.

"Evo me Splićo, gdje si? Kaj još si u gradu?", iznenadio me Pavle brzim odgovorom.

"Ajde, nađemo se na Matejušci za deset minuta", uzvratio sam.

Već sam se bio zaputio na Matejušku iako mi Svirac nije potvrdio da dolazi. Takvim ljudima se vjeruje, znao sam da je Pavle uvijek raspoložen za duboke, umjetničke razgovore, naročito sada u ove sitne sate kada svaki pisac i novinar proživljava katarzu. Volio sam njegov minimalistički stil odijevanja, dalo se primijetiti da zaista živi ono o čemu piše. Pio je najjeftinije crno vino i motao cigare. Njegovi teško shvatljivi ali ipak jako inteligentni monolozi su me uvijek nanovo oduševljavali. Obožavao sam tog purgera!

Došao sam i sjeo baš na onu klupu na kojoj sam nekoć izlazio sa svojom ekipom iz srednje škole. Nekih nema više, rasuli su se po bijelom svijetu.

Ali kada idete na Matejušku ne trebate se ni s kim dogovarati, vrlo je vjerojatno da ćete već pronaći nekog poznanika iz osnovne, srednje škole, s posla ili fakulteta. Uostalom i da ne sretnete nikoga, Matejuška, takva kakva je, nikad nije zatvarala svoja vrata. Ona cijeli svoj vijek prima ljude, svih đireva, svih boja i uvjerenja, ali samo pod uvjetom da je taj slobodnog duha. Na Matejušci su svi prijatelji i svi se vode jednom te istom mišlju – „kako kupiti crno vino iz tetrapaka i cigarete bez prebijene kune?“. To je stoga nit vodilja svakog alternativca, rokera, boema ili svake druge ekipe koja satima „gnjili“ na toplom ribarskom zidiću. To je jednostavno takav đir.

Malograđanština i crnilo kao drugo, nostalgično lice Splita

Neprocjenjivo lijepo je vidjeti Božu Transportera kako gura kolica s nekih 300-400 boca i mrmlja sebi u bradu. Ogromni željezni križ ga preteže, a nekakav mali pas ide za njim i liže kantu od smeća.

"Tko je ovaj lik, viđam ga stalno po novinama i portalima, a skuplja boce?", Pavle će.

"Ma to je ovaj jedan naš, dobri duh Matejuške i velika poštenjačina…", prepričavam mu.

"Joj vi Splićani ste fakat sretni. Ništa ne radite, samo živite od mora, sunca, ribe i lijepih žena… I ja bih tako, ovo je prekrasno mjesto za stvaranje umjetnosti, nešto onako kao što je Smoje radio po oštarijama i konobama. Bio je inspiriran malim ljudima, sa svima je mogao razgovarati sa škovacinom i predsjednikom države i to sve lijepo prenijeti na papir…", bio je to još jedan od Svirčevih monologa.

"A šta da ti kažen Pavle moj, jedan si od rijetkih purgera koji to može razumit."

"Ma naravno da razumijem, evo i ova vaša Riva smrdi. Pušta kanalizacija, ali opet taj vaš miris govana je drugačiji od onog smrada u Zagrebu…"

Nakon ove rečenice mi više ništa nije bilo jasno, već je bilo skoro podne, a ja i Pavle smo sjedili na klupi.

"Malo je omamljen i umoran", promislim u sebi.

Popili smo još sok, a Pavle je prije nego smo krenuli ušao u dućan (iako sam mu preporučio Preradu) i u pola štruce kruha utrpao pečene lignje s odjela gotove hrane. Pritom je pokušao zavesti blagajnicu, ali srećom reagirao je zaštitar.

Ljubav je bol

Putem do kuće gledao sam sve te prazne ulice… Svi ti taxiji koji odvoze pijane ljude, busevi, Todorićevi kamioni… Ne mogu vjerovati da će već danas navečer ovdje biti prometni čep.

Vratio sam se kući, prespavao. U kasno poslijepodne sam se probudio i trebala mi je kava. Sjeo sam na biciklu i otišao na Rivu.

Tada sam samo nakon nekoliko sati vidio drugo lice Splita. Opet sam gledao selfie štapove, štikle, tetovaže, glamur, modne kombinacije…Čuo sam tonove bombastičnih ljetnih hitova iz obližnjih kafića. Čuo sam kako dvije djevojke sjede i ogovaraju ovu treću, koja još nije došla. Sve je bliještilo i bilo prepuno neke lažne otmjenosti. I domaći i turisti su u kolonama čekali svoj red u restoranima, trafikama i štandovima. Trošili su novac bezumno i izvanserijski.

Istock

Masa oznojenih ljudi kojima smrdi iz usta okružila me je brže nego ikad. Svi su pravocrtno i robotski koračali ka svojim životnim prioritetima toga dana; prema banci, trgovini, fakultetu, poslu… Svi su nekako bili brži i hladniji od ribara Žile i šjore Nede Bakotić.

U sebi sam se lomio i postojala je unutarnja dilema. Nisam mogao odlučiti koji Split mi je draži, u kojem se bolje snalazim i kojeg više osjećam. Istini za volju, ipak sam htio pobjeći odatle.

Ništa me tada nije boljelo, nisam čak ni osjećao nostalgiju. Sve mi je bilo na dohvat ruke, sve je bilo moguće. Centar je vrvio skupim autima, cvikama i motorima. Lakomisleno sam se uklopio u tu svakodnevicu.

Jer, tko bi normalan u cijelom tom šušuru imao vremena ili potrebe da uživa u svojoj vlastitoj boli i nostalgiji kada pogleda urinom namočene splitske zidine, koščate mačke i raspadnute pantagane? Tko bi normalan gledao svoj Split onim iskrenim očima, kada vidite i osjetite njegovu istinsku dušu, a samim time i nostalgiju?

Međutim, da nije onomad bilo nostalgije, ne bi bilo ni ovog teksta.

Nostalgija je gorivo svakome tko želi ljubav prenijeti na papir.

Split

Juraj Filipovic

Prica

priča o Splitu

Podijeli članak