Tata o borbi s agresivnim tumorom

'Naš Marko je imao samo 15 posto šanse za život, evo kako smo to pretvorili u 100 posto!'


Valerija Bebek
09.04.2017.21:20
'Naš Marko je imao samo 15 posto šanse za život, evo kako smo to pretvorili u 100 posto!'
Vlado Kos / Cropix

sažeto

Najmlađi član obitelji Šarić obolio je od meduloblastoma, izrazito agresivnog tumora na mozgu, čija je smrtnost 85 posto


Valerija Bebek
09.04.2017.21:20

"Naš Marko je bio kao Božji dar, ja sam već bio u 47. godini, a Jadranka u 41.", započeo je priču Vinkovčanin Josip Šarić.

Kada je navršio šest godina dječak je odjednom dobio strašne glavobolje. "Bilo mu je bolje tek kada je povratio nešto pjenasto, žućkaste boje", kazao je tata. Roditelji su se zabrinuli i hitno ga odveli liječniku. Rekli su im da je viroza. Roditelji su cijelo to vrijeme imali na umu jak udarac koji je njihov najmlađi sin dobio prije dvije godine, kada je slučajno na sebe srušio ogradu.

Njihovo inzistiranje nije imalo uspjeha. Kroz nekoliko mjeseci Marko je počeo gubiti apetit i smršavio je. Ovog puta liječnici su poslušali roditelje.

Snimali su ga u Vinkovcima. "Ja sam bio s njim unutra. Po reakciji osobe koja ga je snimala donekle mi je bilo jasno da je pronađeno nešto ozbiljno. Više mi je bilo muka kako ću to reći supruzi koja nas je vani čekala", prisjetio se Josip. Kada je njihova liječnica očitala nalaze, zamolila je da jedan od roditelja izađe s djetetom na hodnik. Jadranka je izvela Marka iz liječničke sobe, Josip je ostao s liječnicom.

Ekspresno na operacijskom stolu

"Nemam vam ništa lijepo za reći. Situacije nije pet do 12, nego 12 i pet. Dijete ima tumor u četvrtoj komori malog mozga. Mora hitno na operaciju. O uspjesima vam ne mogu ništa reći", to su bile vijesti koje je ocu u jednom dahu ispričala liječnica. Preporučila mu je da iz tih stopa krenu u KBC Zagreb, također je preporučila da tamo potraže profesora Josipa Paladina.

Bez razmišljanja, dijete sam stavio u auto, pokupio najnužniji dio stvari. Isti dan smo se direktno iz bolnice uputili za Zagreb. Kad sam došao primio me prvo primarijus Mielada. Očitao je sliku iz Vinkovaca, mislim da se cijela bolnica okupila kad je moja supruga počela zapomagati. Do tada kao da nije mogla prihvatiti što nam se događa.

Bio je četvrtak. Istog dana su njihovog sina smjestili na odjel. Dali su mu injekciju koja je oslobodila pritisak u mozgu. "Marko je funkcionirao odlično, čak mu se i tek popravio. S djecom u toj sobi bio je dosta susretljiv i živahan", prisjeća se tata. Roditelji su proveli s njim cijeli vikend do ponedjeljka.

Operacija je zakazana već za ponedjeljak ujutro, jer se tumor širio iznimno velikom brzinom. Roditeljima je nakon osam sati čekanja pristupio profesor Paladino, koji je operirao sina. "Mislim da smo Marku dali šansu da živi. Sada je sve u Božjim rukama. Odsjekli smo sve ono što smo mislili da mozak nije", rekao je profesor roditeljima.

Vlado Kos / Cropix

Operaciju je izveo tada novom tehnikom gama noža, koju je nedugo prije operacije na Marku uveo na Rebru. Dok je prof. Paladino ohrabrivao roditelje, oni su dobili odgovore od klinika iz Züricha i Hamburga. Tamo su u međuvremenu poslali Markove nalaze, za drugo mišljenje. Iz obje klinike odgovorili su im da ne bi operirali njihovog sina, jer je previše riskantno.

Supruga je doživjela šok i završila u bolnici

"Moje dijete je imalo meduloblastom, to je jedan vrlo recidivan, vrlo opasan tumor o kojem ja ranije nisam ništa znao niti čuo", kazao je Josip. Marko je iz operacijske sale izašao u 20 sati, nakon završne obrade i šivanja. Smjestili su ga u intenzivnu. Liječnici u bolnici su pitali oca ima li psihologa. Bilo im je neobično da je toliko malo dana prošlo od dijagnoze do operacije.

Kada je Marko otišao na operaciju, njegova majka doživjela je takav šok da su joj popucale žilice u plućima, počela je kašljati krv i smjestili su je u bolnicu na Jordanovcu. Mislili su da ima tuberkulozu. Nakon nekoliko dana vidjeli su kako je to ipak bilo od stresa.

Te noći liječnici su ocu rekli kako se s Markom događa nešto neobično, vjerojatno će se brzo probuditi. Dobio je upozorenje da to ne znači kako kod njega kasnije sve funkcionirati. Marko se probudio u šest ujutro. Tata je u bolnicu došao prije osam. Pitali su ga hoće li ga vidjeti. Nakon sterilizacije i oblačenja zaštitnih kuta ušao je u sinovu sobu.

"Inače nosim naočale i stalno mi se pušilo iz očiju, stakla su mi se maglila. Kako je izgledao ne mogu ni opisati, jedno oko skoro vani, a drugo okrenuto skroz prema nosu. Rekla je sestra 'Marko je budan'. Ja mu mahnem rukom ispred nosa, on ne reagira."

Kako je Marko prepoznao oca

Zatim ga je sestra pitala Marka zna li tko je došao. "Znam, tata moj!", odgovorio je dječak. "Kad je to rekao, zamalo sam pao u nesvijest. Rasplakao sam se, nisam htio da me vidi. Odem do lavaboa umijem se pa se vratim." Tata se pokušavao sjetiti kako da sina motivira za razgovor. Sjetio se da Marko voli pjesme od Severine, pitao ga je bi li htio da mu otpjeva jednu pjesmu.

On se nasmije oko glave i kaže može. Bože dragi, ja ne mogu ni jedne da se sjetim. Plačem. Ne mogu se sjetiti niti jednog refrena. Sjetim se riječi pjesme koja ide: 'Da si moj, da si moj, dala bih ti život svoj. Da mi je, da mi je, leći kraj tebe.' Sad ja to probam i plačem, ne mogu. Ponovo se vraćam od lavaboa i na kraju ipak ja to njemu otpjevam. On kaže na kraju: Oj ha!

Toga su dana još pričali, čak se i šalili s medicinskom sestrom. No, uslijedio je šok. Oko podneva došao je dr. Cvitković. "Ja vas moram razočarati. Nemojte se iznenaditi on će ipak prestati pričati jer sve ovo što s vama razgovara to je iz podsvijesti", kazao je liječnik ocu. Zatim mu je liječnik rekao da je smrtnost kod takvog tumora 85 posto. Otac se prestravio.

"Doktore je ne mogu njega imati 15 posto živog, on je za mene 100 posto", odgovorio je prestravljen otac. Liječnik je to prihvatio i priznao svoju grešku u pristupu, dao je ocu odriješene ruke rekao mu je - vaše je dijete, sve što mislite da je dobro za njega, slobodno napravite.

Vlado Kos / Cropix

Josip se tada bacio u potragu za bilo čime što bi pomoglo njegovom sinu, koji je u međuvremenu prestao pričati, te je dobio meningitis. Nakon što je konačno izašao iz intenzivne bio je oduzet od pojasa prema dolje i oduzeta mu je bila lijeva strana tijela.

Svakodnevne masaže i vježbe, kako bi ustao iz kreveta

U biljnoj apoteci u Zagrebu upoznao je ženu koja mu je preporučila neku kremu. "Ovo mu ne može odmoći, ovim ga masirajte, potaknut ćete mu cirkulaciju", rekla mu je.

"Masirao sam Marka od nožnog prsta jedne noge, druge noge, guze, leđa, pa rebra. Polako, drugi i treći dan sam primijetio on je već jeo smokvi, ja sam ga cijeli dan hranio", prisjeća se.

Otac je sa sinom razvio način komunikacije mimikom lica, bilo mu je najvažnije prepoznati kada Marko mora na wc i koju nuždu obaviti. Kada su to savladali u roku nekoliko dana, sve je bilo lakše.

Tata je na internetu počeo tražiti vježbe kojima bi održao mišićnu muskulaturu. Neke mu je preporučila liječnica s odjela, a dosta drugih je našao surfajući.

Kasnije sam nabavio poseban remen, zakačio sam Marka za moj vrat uhvatio mu ruke i šetali smo kroz hodnik. Noge su mu visile, klimale se. Dokle god se ne bi umorio. Iz dana u dan, Marko je već u bolnici počeo davati određene znakove da bi počeo pričati. Veliki pomak je bio kada je uopće uspio ispustiti glas 'Aaa'. Onda smo počeli trenirati riječi.

Jedno jutro je rekao mama. A zatim je svakog dana uspio izgovoriti po još jednu riječ. "Kad je došao prof. Paladino u vizitu rekao sam da Marko priča. Dok su se drugi liječnici čudili, on je rekao: 'Bravo, nastavite samo tako, to je super, vidite kad se s djetetom radi da se može!“, prisjeća se otac.

Prvi put kada je stao na noge

Nakon dva i pol mjeseca na Rebru premješteni su u Klaićevu, na Odjel za tumore. Za Marka se sada brinula profesorica Jasminka Stepan. Otac je nastavio vježbati s njim. Još uvijek mu je lijeva strana tijela bila oduzeta, potpuno nekoordinirana s desnom stranom. Prvi put nakon operacije, kada su se vratili u Vinkovce, bilo je to za jedan vikend.

Tata je Marka vozio autom. Dječak je negodovao zbog toga što se mora vratiti u Zagreb, htio je ostati doma. Tata mu je odgovorio da se neće morati vraćati u Zagreb kada bude hodao.

Vlado Kos / Cropix

"Bio je petak popodne, sjedili smo u dvorištu ispred kuće. Marko se digao sam, stajao je kao mlado lane, i sav se klimao na nogama. U subotu sam ga ja držao za lijevu ruku dok je on nogom šutao loptu. U nedjelju je sa susjedima dogovarao da hoće s njima igrati nogomet“, prepričava Josip.

U ponedjeljak parkiram auto pred Klaićevu, uhvatim dijete za ruku i pješke uđemo u bolnicu. Bili smo kod grma unutar kruga bolnice. On se tada zanimao za kukce i leptire, vidio je jednog leptira kako leti oko nas. Lijeva strana mu je bila oduzeta, a desna s brzim refleksima. I zup, uhvatio je leptira. Nismo ni znali da od gore gleda prof. Stepan. Pozvala je nas i svoje kolege: 'Evo vidite kako dijete napreduje, kad se djetetu posveti pažnja.'

Suprotno nekim preporukama Josip je vidio sina na bazen. Kada bi došli u Vinkovce vikendom išli su u Bizovačke toplice. To je bilo otprilike godinu dana nakon operacije.

"Dugo je to bilo i teško dok nije proplivao. U početku bi on desnom rukom zamahnuo 10 puta, dok dobije impuls da zamahne lijevom. Kada je proplivao bila je to posebna radost. Konačno je mogao s prijateljima na veliki bazen. Nastavio je plivati redovno.“

Prvo skijanje i potpuni oporavak

Kada su ga upisali u osnovnu školu težio je samo 13 kilograma. Istovremeno s čitanjem, učio je ponovo voziti romobil, bicikl. A zaželio je i otići na skijanje.

"Vodio sam ga na zimovanje, htio je skijati. O tome bih mogao knjigu napisati. Prof. Stepan mu je rekla da ni slučajno ne proba skijati. 'Ma neeee… idemo samo na promjenu zraka.' Vidio sam u njegovoj ironiji da nije to mislio ozbiljno. Kada smo došli tamo, kaže mi da ga snimam kako skija. Snimio sam ga njegovim mobitelom. Čim smo došli u Klaićevu on je rekao: 'Skijao sam A profesorica kada je vidjela snimku, svašta mi je rekla, sigurno možda i opravdano.“

Kada je prošlo možda osam godina profesorica me nazvala i čestitala mi na svemu što sam s Markom radio. On je nastavio s plivanjem, kada je dobio potvrdu da je izliječen pozvan je na natjecanje u Moskvi, gdje je osvojio medalje. Plivanje mu je pomoglo i sa skoliozom koju je dobio kao posljedicu zračenja.

"Marko je završio srednju strukovnu školu i radi u našoj auto kući. Mogu vam reći da je jako savjestan, redovan iako to ne mora. Zahvaljujući prof. Paladinu, ekipi na čelu s prof. Stepan i Božjoj providnosti moj Marko je odlično“, zaključio je tata Josip.

Ispovijest

tumor na mozgu

ozdravljenje

Josip Šarić

Marko Šarić

meduloblastom

Podijeli članak